Prisjetio sam se prijateljstva s barunom Jankom Vranyczanyjem Dobrinovićem, legendarnim diplomatom i političarom

Kako je Vranyczany bio sjajan poznavatelj pića i hrane, ručak s tim europskim džentelmenom, uglađenim gospodinom plemićkih manira, uvijek raspoloženim čovjekom koji je pomno pazio da nikada ni za koga ne kaže ružnu ili pretešku riječ, predstavljao je, kao i obično, veliko gurmansko i enološko zadovoljstvo. Da se Janko Vranyczany potpuno integrirao u visoko belgijsko društvo uvjerili smo se tijekom ručka: svako malo našem stolu prilazili su gosti, odreda pripadnici briselske društvene, poslovne, političke i kulturne elite koji su ga pozdravljali prisno i s velikim uvažavanjem.

Gospodin plemićkih manira

Janko Vranyczany Dobrinović, koji je godinama održavao vrlo bliske odnose s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, nije baš planirao da će se trajno nastaniti u Bruxellesu. Taj potomak stare plemićke obitelji koja se spominje već u 13. stoljeću, rođen je 1920. u obiteljskom dvorcu u Bedekovčini. Vranyczanyjevi su imali dvorce još u Oroslavlju i Laduču te kurije Šenjugovu, Puhakovcu i Mirkovcu. Nakon što je u Vatikanu završio fakultet komunikacija, njegova obitelj dogovorila je s bliskim prijateljem, inače nezakonitim sinom carskog, habsburškog podrijetla, da će ga ovaj posvojiti.

Iznimno pažljiv prema ženama

Taj je čovjek kao mlad bio zaljubljen u Jankovu mamu, i nakon što mu je u Drugom svjetskom ratu poginuo sin, zamolio je obitelj Vranyczany da posvoji njihova sina. No, kako je morao dugo čekati vizu za Ameriku, nesuđeni posvojitelj u međuvremenu je umro, pa je Janko, koji je u Bruxelles došao učiti francuski, stjecajem okolnosti ostao tamo cijeli život. Kao nasljednik poznate europske plemićke obitelji, barun je vrlo brzo primljen u belgijsko visoko društvo. Prijateljevao je s Paulom Henrijem Spaakom, jednim od utemeljitelja Europske unije, potpisnikom Rimskih ugovora te jednim od osnivača NATO pakta. Bio je tijesno povezan rodbinskim i prijateljskim vezama s nasljednicima habsburških monarha, ali i s brojnim europskim kraljevskim obiteljima.

Pozivan je na njihove prijeme i balove, a primljen je i u ugledan Royal Leopold teniski klub što je bila i formalna potvrda da je postao ravnopravan član europske plemićke obitelji. Živio je u vili u središtu Bruxellesa prepunoj portreta europskih velikaša, od kojih su mnogi bili njegov najbliži rod. Vranyczany je oduvijek bio miljenik žena, slovio je kao veliki šarmer te duhovit i društven čovjek. U elitnim krugovima bio je poznat kao vrstan igrač tenisa te odličan skijaš, pa su se mnoge dame iz visokog belgijskog društva svojski trudile da ih poučava u vještinama ta dva sporta. I kada je već zašao u poodmakle godine Vranyczany je uvijek iskazivao iznimnu pažnju i poštovanje prema ženama.

Presudan susret s kardinalom Kuharićem

Prijateljevao je, među ostalim, i s Percyjem Lippittom, vrlo popularnim bogatašem i bonvivanom, čiji ga je stric 1948. zaposlio u austrijskom turističkom predstavništvu u Bruxellesu. Nakon nekog vremena ostavio se turizma te se bavio uvozom hmelja za belgijske pivovare. I taj posao dobio je zahvaljujući prijateljstvu s vicegrofovima De Spoelberch koji su bili vlasnici poznatog pivskog brenda Stella Artois. Nakon izleta u trgovačke vode, barun se 1968. ponovno vratio u austrijski turistički ured, ovaj put kao šef. Nakon toga rastao se od prve supruge, plemkinje iz Genta, te se oženio za austrijanku Evu, iznimno mladu i lijepu djevojku koja je radila u turističkom uredu Salzburga u Bruxellesu.

Bračni par Vranyczany od tada je uživao putujući i posjećujući rodbinu razasutu po cijelom svijetu, obilazeći plemićka vjenčanja, balove i prijeme, družeći se sa svjetskim jett setom. Nakon što je došlo do raspada Jugoslavije barun se, s dvadesetak potomaka starih hrvatskih plemićkih obitelji, stavio na raspolaganje domovini. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj otišao je kod kardinala Kuharića i upitao ga što može učiniti za svoju zemlju.

“Eminencijo, želim pomoći. Imam puno prijatelja i veza u inozemstvu, mogao bih puno dobra učiniti”. Nakon što ga je pozorno saslušao, kardinal ga je upitao: ”Zašto ne biste pomogli Tuđmanu?”. Barun je zatražio prijem kod predsjednika i Tuđman ga je odmah primio. Dugo su razgovarali, Vranyczany je poslije pričao kako se na Tuđmanu vidjelo da mu imponira barunovo plemićko podrijetlo, plava krv i naglašeno hrvatstvo, ali da mu na kraju razgovora nije odolio reći kako je njemu (Tuđmanu), a ne generacijama kojima Vranyczany pripada, uspjelo uspostaviti hrvatsku državu.

Bliski odnosi s Tuđmanom

Budući da je Tuđmanu ispričao kako je radio za austrijsku turističku komoru, predsjednik ga je odmah imenovao ministrom turizma. Od tada Vranyczany i Tuđman održavaju vrlo prijateljske i bliske odnose, često su se sastajali i razgovarali, pogotovu o mladenačkim danima koje su obojica provela u Zagorju. Ubrzo je predsjednik Tuđman odlučio imenovati baruna hrvatskim veleposlanikom u Bruxellesu da bi, nakon što je započeo proces približavanja Hrvatske EU i NATO paktu, postao prvi veleposlanik u te dvije organizacije. Zahvaljujući tim novim funkcijama Vranyczany je imao još češće kontakte s Tuđmanom. Ostat će upamćen po tomu što je pokušavao ublažiti antieuropsku retoriku pa i ponašanje predsjednika Tuđmana, što je utjecao na njega da promijeni odnos spram Bosne, što ga je uvjeravao da su budućnost Hrvatske jedino demokracija i euroatlanske integracije.

Život u središtu Europe, u kozmopolitskom gradu kao što je Bruxelles, kao i druženja s ljudima iz Europe i svijeta, bitno su utjecali na promjene u svjetonazoru Janka Dobrinovića Vranyczanyja. Upravo zbog toga često je vodio i vrlo polemičke rasprave s predsjednikom Tuđmanom o raznim političkim pitanjima i problemima. Dobrinović Vranyczany bio je jedan od rijetkih koji je s njim bio na ti, dok se predsjednik njemu obraćao s vi. Unatoč svim razlikama, Tuđman ga je iznimno cijenio, dopuštao je da mu kaže što misli, pa su liberalniji članovi Vlade i HDZ-a počeli koristiti Dobrinović Vranyczanyja da predsjedniku prenesu poruke i stajališta koja se sami nisu usudili izreći.

Hrabrili su Vranyczanyja da utječe na predsjednika kako bi promijenio svoj odnos prema Bosni i zbivanjima u susjednoj državi. Vranyczany nam je za jednog boravka u Zagrebu prilično uzrujan i uzbuđen ispričao kako je izgledao upravo završen razgovor s Tuđmanom. “Raspravljajući o situaciji i odnosima s Bosnom, Tuđman me pokušao uvjeriti kako je Bosna najvažnije i najvitalnije pitanje za Hrvatsku. Odgovorio sam mu kako mislim da to nije točno te da je najvažnije pitanje kako što prije uvesti Hrvatsku u EU i NATO pakt. Iskoristio sam tu priliku da ga upozorim kako on nikada neće do kraja obaviti svoju političku misiju ako ne uvede Hrvatsku u te dvije multinacionalne organizacije. Kazao sam mu da ga njegovo mjesto za stolom s europskim političkim čelnicima čeka, kao što i Hrvatsku čeka njeno mjesto u Europi”, prepričao je.

Tuđmanov stav o Bosni

Vranyczany je Tuđmana savjetovao da promijeni svoju politiku prema Bosni, da se izvuče iz tamošnjeg blata, jer je to bio osnovni preduvjet da Hrvatska započne proces prijema u EU i NATO pakt. “Također, predložio sam mu da promijeni svoj odnos spram demokracije jer je i to prepreka ulasku u europsko društvo. Savjetovao sam mu da počne uvažavati temeljne vrijednosti demokracije jer bez toga Hrvatska neće moći biti ravnopravna članica EU. Upozorio sam ga također da će, u slučaju da on ne obavi taj posao, to kad tad dovršiti oporba. Međutim Tuđman je na moje riječi samo odmahnuo rukom pa sam, valjda prvi puta u njegovom prisustvu, izgubio živce.

Naglas sam ga upitao. ‘Pa dobro, predsjedniče, što se to dogodilo s nama dvojicom? U mladosti sam bio član HSS-a, hrvatski nacionalist, želio sam Banovinu Hrvatsku i granice na rijeci Drini. Bio sam na neki način desničar, a ne samo konzervativac. Međutim, u Bruxellesu sam spoznao kako će se svijet mijenjati, u kom će pravcu ići politički, ekonomski, društveni, kulturološki procesi, pa sam se zbog toga preobrazio u demokrata, liberala, europejca, zagovornika multinacionalnih društava. Za razliku od mene, ti si u mladosti bio ljevičar, komunist, partizan, riječju internacionalist, dakle, imao si puno veće potencijale da izrasteš u ono što sam danas ja. Umjesto toga krenuo si u suprotnom smjeru, postao si tvrdi nacionalist, konzervativac, pa čak i desničar. Što se, predsjedniče, to dogodilo s nama?”

Tuđman, ispričao mi je barun, nije odgovorio na njegovo pitanje, već je nakon poduže šutnje, razgovor prebacio na drugu temu. Naravno barun Vranyczany nije mi ni trebao posebno isticati da je to ispričao samo za moju informaciju te da to nije za javnu objavu. U to vrijeme HDZ-ovci i državni dužnosnici imali su zabranu komuniciranja s nepoćudnim medijima, no gospodin Vranyczany nikada se na to nije obazirao, premda se, dakako, nikada nismo sastajali na javnim mjestima kako ga ne bih doveo u neugodnu situaciju.

Važnost medija za vrijeme devedesetih

Svakako sam ga želio zaštititi od optužbi da otkriva što se događa u državnom vrhu, kako na Hrvatsku gledaju u Bruxellesu. No, Vranyczany je vrlo dobro znao koliko je važna uloga medija, koliko je značajno da promiču demokraciju, ali i da se bore protiv društvenih devijacija. I zbog toga je, vrlo često, to se sada kada ga više nema napokon može otkriti, donosio puno važnih informacija i dokumenata o tome što EU traži od Hrvatske, kako ocjenjuje stanje u državi, što misli da bi trebalo učiniti da se unaprijedi demokracija, kako bi se trebalo odnositi prema Bosni… Vranyczany je znao da puno riskira, ali je također bio svjestan da se samo pritiskom javnosti može utjecati na Tuđmana da promijeni stajališta koja su usporavala proces europskih integracija.

Franjo Tuđman odnosio se prema barunu posve drugačije nego prema ostalim suradnicima, tolerirao mu je ono što nikomu drugomu nije. Imponiralo mu je da su obojica bili podrijetlom iz Zagorja, cijenio je i bio pomalo zavidan na Vranycznyjevu plemićku, plavu krv, a kako je barun bio nešto stariji od njega, ponašao se prema njemu s puno takta. I nikada mu nije zamjerio ako bi mu rekao nešto što mu nije bilo po volji. Vranyczany opisuje Tuđmana kao složenu ličnost, osjećajnog čovjeka, koji je u javnosti uvijek želio ostaviti dojam stroge osobe. No, kaže barun, Tuđman nikada nije naredio zločine i ubijanja, on je naprosto želio u javnosti izgledati čvršći i nepokolebljivi nego li je to bilo potrebno.

To se, pričao je Vranyczany, najbolje vidjelo za njihova posljednjeg susreta, dan prije nego je Tuđman prebačen u bolnicu. “Atmosfera na Pantovčaku bila je strašna, kao u nekom bunkeru u koji se ne propuštaju loše vijesti. Tuđman je znao da se rastajemo, zagrlio me s obje ruke, pogledao u oči i rekao: ‘Janko, napravili smo nešto veliko, postavili smo Hrvatsku na obje noge. Hvala ti što si pomogao meni i Hrvatskoj’. Bio sam potresen, oči su mi bile pune suza, i on i ja znali samo da je to naš posljednji susret.”

Neprospavane noći zbog Tuđmana

Barun mi je priznao kako je ipak često bio nemoćan. Nije prolazio sa svojim idejama. U jednom je uspio, uvjerio je Tuđmana da mora svim Srbima koji to žele, omogućiti povratak u njihove domove. Imao je zbog toga grdnih muka s Gojkom Šuškom, Jurom Radićem, Ivićem Pašalićem, koji su takvu odluku proglasili izdajom. Vranyczany je pričao kako mnoge noći nije spavao zbog Tuđmanove politike prema BiH.

“To je bila velika Tuđmanova zabluda koja je skupo plaćena. Tuđman je tvrdio da bi hrvatski interesi u BiH bili zadovoljeni jedino u Banovini Hrvatskoj, kada je ta država bila podijeljena. On je od Banovine napravio mit, bio je opsjednut idejom da Zagrebu pripadaju hrvatski krajevi u BiH, kako su Muslimani umjetno stvorena nacija. Bio je uvjeren da će se Hercegovina i turska Hrvatska, kako je govorio, pripojiti matici zemlji. Možete samo zamisliti kako su na te ideje gledali europski političari i diplomati. To mu svijet nikada nije oprostio, pa čak ni kada je odustao od podjele BiH”.

Vranyczany je bio uvjeren kako su na Tuđmana pogubno djelovali ekstremni desničari, posebice Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Na svojoj je koži, ispričao je, osjetio što je značilo biti stalno s njima u društvu. Jedne je godine sa suprugom proveo tjedan na Brijunima zajedno s Tuđmanom i Šuškom. Najvažnija je tema bila je Bosna i samo se o tomu razgovaralo. Kada se vratio u Bruxelles, Vranyczany je bio je pozvan na večeru s desetak veleposlanika. Pod utjecjem onoga što je čuo na Brijunima, počeo je, kako sam kaže, bespotrebno lamentirati o situaciji u Bosni, kako tamo nije jednostavno jer Muslimani imaju veliki natalitet kojim ugrožavaju Hrvate koji se zbog toga imaju pravo zaštititi.

Odmak od Šuška i Pašalića

Dan nakon večere nazvalo ga je nekoliko veleposlanka i upitalo “Bože Janko, što se dogodilo s tobom, kako je moguće da govoriš takve stvari?”. Nakon razgovora sa suprugom zaključio je kako ne smije biti predugo u društvu sa Šuškom i Pašalićem jer, hoćeš nećeš, počneš razmišljati kao oni. Stoga je jednom prilikom predložio Tuđmanu da Ivića Pašalića pošalje u Bruxelles na šest mjeseci. Objasnio je predsjedniku da Pašalić mora vidjeti kako funkcionira EU, kako se razvija demokracija, kako se živi u multikulturalnim sredinama te da će nakon toga sigurno promijeniti, kao mlad čovjek, svoja tvrda nacionalistička stajališta.

Tuđmanu se ta ideja isprva svidjela, ali zbog protivljenja Šuška i Pašalića nikada nije realizirana. Nije samo Tuđman cijenio Vranyczanyja. Još ga je više uvažavao pokojni premijer Ivica Račan. Znajući za moje dobre odnose s barunom, predložio mi je da razgovaram s njim i vidim bi li on pristao biti privremeni predsjednik Hrvatske. Račan se 2000., naime, bojao da će se, bez obzira na to koji kandidat pobijedi na predsjedničkim izborima, svakome od njih omiliti Tuđmanove ovlasti te da ih se neće htjeti odreći. Zbog toga je smatrao da bi trebalo imati neko prijelazno razdoblje od godinu ili dvije u kojem bi se trebalo postaviti privremenog predsjednika koji bi pomogao da se smanje ovlasti te da se nakon toga raspišu izbori.

Odnos s Ivicom Račanom

Barunu sam prenio tu Račanovu ideju, imponirala mu je, ali je odmah kazao da od toga neće biti ništa jer će se usprotiviti svi potencijalni kandidati i njihove stranke. I bio je u pravu: Račan se ubrzo uvjerio da će biti prevelikih otpora pa je brzo odustao od te ideje. Premda je bio presretan zbog uspostave neovisne i samostalne Hrvatske, što je bio njegov životni san, posebno zbog toga što je Hrvatska primljena u EU i NATO, Vranyczany je do posljednjeg dana života bio zabrinut zbog teških ekonomskih problema u državi.

“Hrvatskoj povijest nije bila sklona niti joj je pogodovala. Prva nesreća dogodila se kada je propala Austro-ugarska monarhija i kada se Hrvatska našla u Jugoslaviji. Bio je to trenutak kada je otišla iz Europe i vratila se na Balkan što ju je strašno unazadilo. Da je ostala Austro-ugarska monarhija, danas bi Hrvatska bila druga zemlja. Potom je na vlast došla diktatorska dinastija Karađorđevića, što je dodatno upropastilo Hrvatsku. Stvaranje NDH i dolazak ustaša na vlast najveća su tragedija za Hrvatsku.

Zašto demokracija nije zaživjela

Zatim su došli komunisti i Tito koji su vodili državu na autokratski način i nisu dopustili demokraciju. I na kraju je u jednom trenutku došlo kleptomansko razdoblje u kojemu je Hrvatska opljačkana i opustošena”. Vranyczany je objašnjavao kako je do toga došlo jer Hrvati nisu imali dovoljno iskustva u upravljanju vlastitom državom. Uvijek su živjeli u tvorevinama koje nisu bile njihove. Zbog toga u Hrvatskoj nikada nisu prevladavale europske vrijednosti niti je ikada zaživjela prava demokracija.

No, u našem zadnjem telefonskom razgovoru, premda je već bio ozbiljno oslabio, Vranyczany je s ponosom isticao kako su mu borba za međunarodno priznanje Hrvatske te prijem u EU i NATO pakt najveći životni uspjesi. “Kada smo to ostvarili, onda nam više ništa nije nedostižno. Znate, danas nam se ekonomski problemi čine strašnim i nepremostivim, no njih će se puno lakše riješiti nego li smo se mi u ono doba izborili za članstvo u EU”, ispričao mi je.