Oduvijek znao da će biti doktor

U bolničkom mravinjaku u jednom trenutku primjećujemo doktora Novosela koji nam s drugog kraja hodnika maše, pokazujući da dođemo do njega. Kratko se pozdravljamo, pa nas užurbanim korakom vodi na drugi kat. Njegova bijela liječnička kuta leluja svojevrsnim bolničkim labirintom koji prolazimo kako bismo došli do kabineta.

“Ja sam oduvijek znao da ću se baviti medicinom, još od petog ili šestog osnovne ako pitate moje prijatelje”, kaže energično ulazeći u kabinet. “Tad sam već, čini se, pokazivao neke interese za ovaj poziv”, dodaje. Zanimljivo je da je baš odabrao riječ “poziv” umjesto “posao”, kažemo mu. Teško je to nekome objasniti, uzvraća.

“Kada sam upisao srednju školu bilo mi je jasno da ću biti liječnik. Nakon srednjoškolskog obrazovanja moj plan je bio vrlo jednostavan. Ići ću na prijemni na Medicinski fakultet, a ako ne upadnem odmah, onda ću upisati nešto pro forme na drugom roku i iduće godine pokušati opet. Ali eto, prošao sam iz prve”, govori.

Otorinolaringologija i ginekologija

Kaže kako je tijekom specijalizacije otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata shvatio da se želi baviti štitnjačom i biti kirurg. Na specijalizaciju je krenuo po završetku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a put ga je odveo na Kliniku za tumore.

“Ta ustanova je u tom trenutku bila referentni centar za kirurgiju štitnjače za Hrvatsku. Ja sam u operacijama štitnjače vidio interes jer se ipak radi o finoj kirurgiji. To me sve privuklo s kirurške strane tako da sam već rano počeo i operirati”, priča.

U tom periodu je, priča, često asistirao i na ginekologiji u klinici jer im je nedostajalo ljudi. Atmosfera je tamo, prepričava, bila dobra, puno toga je naučio jer je na tom odjelu proveo gotovo pola godine. Je li ikada razmišljao da se bavi ginekologijom, pitamo ga, a on kaže da je bilo situacija kada mu je to padalo na pamet.

Specijalizacija koju je priželjkivao

No, sve se promijenilo nakon što ga je šef otorinolaringologije pozvao na razgovor jer se otvorilo radno mjesto. “Rekao mi je: ‘reci što hoćeš, kad god je prilika trčiš na ginekologiju, samo mi reci što hoćeš’. Ipak sam izabrao otorinolaringologiju”, kaže doktor Novosel kroz smijeh.

Ističe kako je veliku podršku na Klinici za tumore imao od ravnatelja prof. Marka Turića i doktora i profesora Ivana Milasa. S obzirom da su vidjeli njegov veliki interes za operacijama štitnjače i da se želi usavršavati u tom području, odlučili su ga poslati u The Cleveland Clinic u Ohiu, prema njegovim riječima jednu od najznačajnijih svjetskih institucija za operaciju i liječenje bolesti štitnjače.

“Ravnatelj Turić rekao mi je kako smatra da imam dara, da me treba poslati tamo, ali su meni druge stvari bile na pameti. On i Milas su mi rekli da razmislim, ali da im brzo sve javim. Bio sam nesiguran, a oni su mi rekli: ‘Nisi oženjen, nemaš djecu, mlad si, dobio si specijalizaciju koji su priželjkivao, i sad nećeš ići?”, prisjeća se.

‘Prilika koju nisam mogao propustiti’

Odlučio je poslušati profesora Turića i Milasa i otići u Ameriku, a ta odluka da se zaputi “preko bare” je, kaže, definirala njegov životni put i proširila mu horizonte. Na drugi kontinent otputovao je 2008. s dva kofera i laptopom. Za njega je to, reći će, bila iznimno velika promjena. “Kad sam stigao u Cleveland Clinic, bilo mi je jasno da se takva prilika ne smije propustiti”, priča.

“Prva dva tjedna nakon dolaska u Ameriku proveo sam kod jedne doktorice koja mi je pomogla pronaći stan i opremiti ga. Tamo sam saznao da je većina stanova koja se iznajmljuje prazna, pa sam morao kupiti sav namještaj. Puno toga sam morao napraviti u kratkom vremenu, ali kako Amerikanci kažu ‘go with the flow’, nemoj se previše buniti već pusti da stvari idu svojim tijekom”, govori.

Opip u kirurgiji je iznimno bitan

U klinici je, priča, radio na odjelu endokrine i minimalno-invazivne kirurgije. Tamo je naučio da je američki pristup bitno drugačiji te da omogućava izvođenje minimalno-invazivnih operacija. Osim toga, svaki petak bi išao u salu gdje bi učio uživo kako se to radi, a jednom tjedno je proveo dan s našim svjetski poznatim endokrinologom prof. Mariom Škugorom s kojim je usavršavao dijagnostiku, ultrazvuk i punkcije štitnjače te hormonalno liječenje bolesti štitnjače.

“Mi svi učimo iz istih knjiga, idemo na iste kongrese, ali za kirurgiju je bitno da netko dođe u salu i vidi što se radi jer to iz knjiga ne možete baš sve naučiti. Ne možete u knjizi pročitati kako je sok sladak, morate ga probati. Opip u kirurgiji je bitan, pogotovo kako tkivo reagira na nešto”, opisuje slikovito. “Ima malih sitnica koje mogu biti odlučujuće, a važne su kako bi jedan čovjek mogao vladati cjelokupnim područjem kojim se bavi”, dodaje.

Pitamo ga kako mu je izgledao radni dan u američkoj klinici, a on kaže da je službeno radno vrijeme od 8h do 17 sati, ali često bi došao u nju i u 6,30 te ostao do 19. A znalo se dogoditi da ostane i duže, jer je trebalo naučiti neke dodatne stvari. “Moram priznati tih godinu dana u Americi za mene je bilo prilično napeto, konstruktivno, ali i plodonosno za moju karijeru”, kaže kroz smijeh.

Ponude nakon otvaranja LinkedIn profila

Doktor Novosel 2009. vratio se u Hrvatsku i odlučio dovršiti specijalizaciju u Klinici za tumore. Oko godinu i pol radio je u Klinici za otorinolaringologiju KBC-a Sestre Milosrdnice u sklopu specijalizacije, a onda se vratio u Kliniku za tumore i tamo radio tri i pol godine kao specijalist.

“Profilirao sam se kao osoba koja radi operaciju štitnjače, konzervativno liječenje te dijagnostiku. U tom periodu sam otvorio LinkedIn profil kako bi ljudi koji mi dolaze na operacije znali s kim imaju posla. A nakon otvaranja profila su počele dolaziti i ponude iz inozemstva – Danske, Švedske i Austrije”, kaže.

Te ponude je na prvu ignorirao. Priča kako su bile općenito sročene, pa nije bio zainteresiran za njih. Sve dok mu 2014. nije došao e-mail od direktora njemačke regionalne bolnice Klinikum Bad Salzungen koji ga je osobno pitao je li spreman tamo doći na razgovor za posao. “Nisam mislio otići, ali ipak jesam, iz znatiželje”, kaže.

Novi period privikavanja u Njemačkoj

Ponovno je spakirao kofere i zaputio se u Njemačku. Tamo je proveo dan s direktorom bolnice koji ga je pozvao da osnuje i vodi Centar za štitnjaču paratireoidne žlijezde. O svemu je, kaže, morao razmisliti, pa je direktoru rekao da će mu se povratno javiti kroz koji dan.

Kada je uzeo u obzir uvjete koji su, ističe, bili iznimno dobri i koje kao mladi liječnik u Hrvatskoj nikada ne bi imao, odlučio je prihvatiti ponudu. “To je bio izazov za mene, ali i prilika koja se baš i ne propušta. Ja sam je prepoznao i nakon par dana im javio da pristajem”, priča.

Za njega je uslijedio ponovno period privikavanja. Njemačkog je znao toliko da se može sporazumjeti s ljudima, no sve ga je više učio jer je bio potreban viši stupanj znanja jezika zbog voditeljske pozicije. Danas ga, kaže, priča tečno.

‘Tamo se zna što sve doktor točno radi’

Ono što ga je iznenadilo u Njemačkoj jest da se, kad god pacijent dođe u bolnicu iz bilo kojeg razloga, zna kroz koju proceduru doktor mora proći prilikom pregleda. “Dobio sam registrator u kojem je pisalo što točno kao doktor moram raditi. Mi u Hrvatskoj imamo puno veću slobodu oko toga što možemo dati od lijekova pacijentu, a tamo je za sve postupke i terapije sve napismeno definirano”, govori.

Ističe i kako Njemačka ima puno vrhunskih liječnika, no kada je riječ o štitnjači, operacije su većinom izvodili opći kirurzi. “Tu sam imao prednost jer je malo otorinolaringologa to znalo raditi, odnosno radili su to na način općih kirurga, pritom radeći veći rez tijekom operacije. Ja sam došao s filozofijom minimalno-invazivne metode koju smo sve više popularizirali u zemlji”, kaže.

Velika nacionalna konferencija o štitnjači

Zbog njegovog znanja dolazili su mu šefovi velikih bolnica kako bi mu asistirali na operacijama jer su htjeli vidjeti kako radi i učiti od njega. “Znao sam godišnje imati između 150 i 200 operacija štitnjače uz ostale operacije iz područja otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata.

Kako sam bio u kontaktu s liječnicima iz Clevelanda i svake godine odlazio kod njih u kliniku, u suradnji s njima sam 2017. održao prvu veliku konferenciju za štitnjaču na njemačkoj nacionalnoj razini”, govori doktor Novosel.

Na njoj je, priča, s kolegom izvodio operacije koje su prenosili uživo. “Dvije je radio on, a dvije ja”, dodaje. Sve je prošlo toliko dobro da su iduće godine imali kompletno popunjenu konferenciju. “To je sve funkcioniralo dosta dobro četiri godine zaredom, dok nije došla korona, pa je sve stalo”, kaže.

‘Nisam htio da mi djeca odrastaju kao stranci’

Govoreći o Njemačkoj, ističe da je tamo, što se tiče struke i akademskog razvoja, postigao jako puno i ispunio neka svoja zadovoljstva. Osim na poslovnom, ostvario se i u privatnom životu. Kaže kako je osnovao obitelj i dobio dvoje djece, kćer i sina. A zbog njih je, ističe, 2021. prelomio i odlučio otići iz Njemačke.

“Moja djeca išla su u njemački vrtić, znali su hrvatski, ali je kćer počela pričati hrvatski s njemačkim naglaskom. Bit ću iskren, dolazim iz tradicionalne obitelji, obitelj mi je na prvom mjestu i držim do nekih naših vrijednosti i jednostavno nisam htio da mi djeca odrastaju kao stranci. Zbog toga sam se odlučio vratiti u Hrvatsku”, veli.

U trenutku povratka otvorio se natječaj na KB Dubravi gdje su tražili specijalistu otorinolaringologa i kirurga glave i vrata s velikim iskustvom u operacijama štitnjače zbog planova proširenja Zavoda. Javio se na njega i dobio posao. “U bolnici su me dobro dočekali. Tu sam već dvije godine, ali nakon 6-7 mjeseci sam se osjećao kao kod kuće”, tvrdi.

Vađenje štitnjače od gotovo dva kilograma

U toj bolnici prošlog mjeseca izveo je i jednu od svojih velikih operacija. Izvadio je štitnjaču tešku gotovo dva kilograma 73-godišnjoj gospođi Ljiljani Mrkić. “Kod gospođe Ljiljane štitnjača je rasla dugo i polako. Ona je odbijala svaku pomisao na operaciju jer se bojala. Mislim da se i dalje ne bi odlučila na zahvat da njezina snaha nije ranije bila na operaciji štitnjače koja je prošla jako dobro”, priča.

Gospođa Ljiljana na operacijskom stolu provela je četiri sata, a prilikom operacije trebalo je paziti na jako puno stvari, kaže doktor Novosel.

“Najveći problem kod ovako izraženih štitnjača je da ne nastane naknadno postoperativno krvarenje na vratu, jer u njemu nema toliko mjesta kao u trbuhu koji može ‘primiti’ litru krvi. Osim toga, imamo tanki živac koji pokreće glasnice i njega treba odvojiti od štitnjače, a imamo i doštitne žlijezde koje kontroliraju kalcij u krvi, pa ako njegova razina padne, čovjek može dobiti trnce i grčeve i može se ugušiti”, objašnjava. No, operacija je od početka do kraja, tvrdi doktor Novosel, prošla bez najmanjih problema. “Sve te potencijalne komplikacije smo izbjegli”, kaže.

Odnos pacijenata i liječnika

Na pitanje koliko su česti ovako kompleksni zahvati i vađenje toliko velikih štitnjača, odgovara kako jednom u dvije godine ima ovakav slučaj, no u Njemačkoj je, dodaje, vadio i značajno veće štitnjače. Kada je već spomenuo da se gospođa Ljiljanu bojala operacije, pitamo ga kako pristupa pacijentima koji su također u sličnom strahu.

“Ja sam iskren u svemu tome i kažem ljudima da ne brinu. Kada im se to da do znanja, onda su i oni mirniji. Doduše, ima i onih u apsolutnom strahu pa kad im pričam, vidim da niti me razumiju, niti me slušaju. U tom slučaju se pacijentu posvetim koliko god vremena treba kako bi ta osoba bila što opuštenija. Recimo ako je riječ o povećanoj štitnjači i ako se radi o nečemu što se da riješiti, onda im kažem ‘znam da vam nije ugodno, moramo napraviti to i to, ali došli ste kod nekoga tko zna raditi, došli ste na dobro mjesto”, kaže doktor Novosel.

Bitan mu je, priča, prijateljski i profesionalni pristup pacijentima. No, nekad je teško posvetiti se svima jednako, ističe. “Neke pacijente vidite prvi put u ambulanti, a kroz nju dnevno ponekad prođe jako puno ljudi, ali se iz svega trudim izvući najbolje”, kaže.

Opuštanje uz gitaru i rock balade

A kako se on opušta prije operacije? Ima li, poput drugih doktora, kakve rituale prije zahvata? “Meni je bitno da kad operiram da nije glasno. Znam da si neki doktori puštaju glazbu i mene to ne smeta, ali svaki put kad uđem u salu kažem ‘možete li malo stišati'”, govori doktor Novosel.

Prije operacije važno mu je, objašnjava, da njegov tim napravi sve bitne pripreme. “Svi mi u sali smo jedan dio kotačića i svatko je bitan. Kolegama kažem da naprave sav svoj dio posla i uzmu vremena koliko im treba kako bi sve prošlo u najboljem redu”, kaže, ističući da se on drži one maksime “požuri polako”. “A prije nego krenemo s operacijom i prvog reza kažem ‘uz božju pomoć’ i onda započnemo zahvat”, dodaje. No, otkriva i da u slobodno vrijeme voli zasvirati gitaru, električnu.

S velikim smiješkom pokazuje na fotografiju svog omiljenog instrumenta. “Većinom volim svirati rock balade koje djeluju opuštajuće na mene. Relativno kasno u životu sam počeo svirati, prije oko četiri godine. Jedan od mojih prijatelja je počeo svirati s 55 godina i naučio za godinu dvije dosta. U šali sam rekao sam sebi, ako može on, mogu i ja. Te zavolio instrument, tako da sad imam 3 gitare. Dobra pjesma je dobra pjesma, te kad imam vremena pokušam je naučiti”, kaže.

Pojačan i smanjeni rad štitnjače

Kako zadnjih godina sve više ljudi ima problema sa štitnjačom, doktora Novosela pitamo kakva je generalna situacija u Hrvatskoj te jesmo li, kada je riječ o bolestima štitnjače, uz bok drugim zapadnim zemljama. On odgovara potvrdno, te kaže da je tome tako jer živimo jedan užurbani stil života prepun stresa.

“Imam 45 godina, ovakav život nije bio prije 20 ili 25 godina, što ima svoje dobre i loše strane. Ali sve to utječe na poremećaje štitnjače i onda može doći do njenog pojačanog ili smanjenog rada. Pojačani se očituje hipertireozom, većim otkucajima srca, gubitkom na težini i nervozom. Čovjek zbog toga može u svega par tjedana izgubiti 10 do 15 kilograma.

S druge strane, kada imamo smanjeni rad štitnjače onda je čovjek umoran, ima manjak energije, pucaju mu nokti, ispada mu kosa, dok se kod žena javlja poremećaj menstruacijskog ciklusa i teže dolazi do oplodnje, tako da ginekolozi zbog toga kontroliraju hormonalni status štitnjače te po potrebi upućuju pacijente da im se propiše terapija hormonima u slučaju da je hormon TSH viši nego što je poželjno za planiranje trudnoće, a i dalje je u granicama normale”, tumači doktor Novosel.

Sve veći broj tumora i poremećaja

Kaže kako se zbog poremećaja rada štitnjače smanjuje kvaliteta života. To nije nešto, tvrdi, što ćemo primijetiti odmah. “Ljudi i dalje funkcioniraju, ali se ne osjećaju dobro. Tek kada se napravi kontrola hormona štitnjače može se vidjeti hormonalni disbalans”, ističe.

“Recimo, jedna žena mi je jednom rekla da ima dvoje djece, da puno radi, pa kako onda da ne bude umorna. Ali jednostavno treba napraviti kontrolu hormona i ultrazvuk da se vidi u kakvoj je situaciji štitnjača”, kaže.

Dodaje i da se u zadnjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj bilježi veći broj tumora i poremećaja rada štitnjače. Dok govori o tome, doktor Novosel u ruke uzima papir i olovku i crta graf. “Možda ne znam crtati, ali znam operirati”, kaže kroz smijeh.

‘U mlađoj dobi na kontrolu’

“Krivulja koju sam nacrtao je skoro pa eksponencijalna. Ona pokazuje da imamo puno više otkrivenih karcinoma štitnjače na godinu, nego što je to bilo prije deset godina. Ali ono što je bitno jest da je smrtnost ista. Nekad se teško može reći da je osoba koja ima malignu bolest izliječena, ali kod štitnjače u nekim slučajevima se može reći da je”, tvrdi doktor Novosel.

Govoreći o čvorovima koji se pojavljuju na štitnjači, kaže kako se tek nakon kompletnog pregleda može ocijeniti jesu li oni zloćudni ili dobroćudni ili suspektni. “Ako je čvor velik, na primjer, tri centimetara i dobroćudan je, a pacijent nema smetnje zbog toga, onda treba razgovarati s njim, reći mu da je sve dobro i objasniti da se to ne mora operirati. Ali ako kaže da osjeti da ga to guši i smeta, onda postoji mogućnost za zahvat”, kaže.

Kontrolu štitnjače bi, objašnjava, bilo najbolje napraviti u mlađoj srednjoj dobi, ako se prije ne pokažu znakovi poremećaja rada štitnjače ili čvorovi u njoj. Ako nalaz pokaže da je sve u redu i da nema čvorova, onda se kontrola ne mora raditi baš svake godine, ali ako se pronađe kakva promjena štitnjače, Novosel kaže da onda svakako treba napraviti kontrolni ultrazvuk.

Slučajno otkriće ciste na tečaju

“Bitno je pratiti tendenciju rasta čvora. Primjerice, došla mi je jedna gospođa koja je imala čvor u štitnjači veličine 2,8 centimetara, a zadnji ultrazvuk je radila prije 10 godina i bilo je poznato da je već tada imala čvor veličine 7 ili 8 milimetara.

Mi ne znamo je li kroz tih desetak godina čvor rastao proporcionalno, ili je tipa osam godina bio veličine 7-8 milimetara, i u zadnje dvije godine narastao na 2,8 centimetara. Doktorima koji se bave štitnjačom jako je bitan taj podatak, da znamo u kojem periodu se što kod pacijenta događalo”, tvrdi.

“A koliko sami pratite što se događa s vašom štitnjačom?”, pitamo ga. Ima cistu na štitnjači, kaže, koju je slučajno otkrio na tečaju ultrazvuka. “Sad ste me podsjetili! Noćas sam sanjao da mi je štitnjača puna čvorova, a zaboravio bih na to da me ovo niste pitali. Ali pratim svoju štitnjaču jer ipak imam nešto što trebam kontrolirati”, zaključuje kroz smijeh.