Pamtim i da je među djecom u domu tada važilo nepisano pravilo: faca si kada ti netko od rodbine dođe u posjet. Pa bi svako malo netko ponosno isticao kako su mu došli mama ili tata. Moju sestru i mene posjećivao je djed, ponekad i mama, a u nekoliko navrata došli su nam i ljudi koji su nas kasnije udomili.

Jednom prilikom donijeli su nam ogromnu vreću punu plišanih igračaka i tada smo među djecom bili najveće face. Uskoro smo sestra i ja završili kod te obitelji na udomljavanju. Bio sam presretan jer mi se izlazak iz doma činio kao dobitak na Bingu.

Prvi dan kod udomitelja bio mi je predivan

Imao sam tada šest, a sestra četiri godine. Dobro se sjećam tog prvog dana. Udomitelji su nas dočekali ispred kuće, upoznali smo se s njihovim nećacima i vrlo brzo smo s njima krenuli u igru. Bio sam izvan sebe od sreće i ta prva sjećanja iz udomiteljske obitelji su mi predivna. Bila je to enormna promjena za mene.

Međutim, s vremenom su stvari krenule nizbrdo. Uvjeti života bili su OK; živjeli smo u čistom i imali smo redovne obroke. No, njihovo ponašanje i odgoj definitivno nisu bili dobri za nas. Nikada nismo razgovarali o stvarima koje su nas mučile i svi razgovori bili su nekako patvoreni.

Jednom prilikom je, primjerice, moja sestra socijalnoj radnici tijekom nadzora pokušala dati do znanja da nam ne odgovara živjeti s njima. Nije rekla ništa konkretno, ali je dala naslutiti da nismo zadovoljni. Kasnije je zbog toga dobila batine i kaznu od bake iz te obitelji, a s vremenom je fizičko i psihičko nasilje postalo gotovo svakodnevno. Sestra je bila buntovnija i pokušavala se suprotstaviti, pa je uvijek izvlačila deblji kraj. S druge strane, ja sam uvijek pokušavao ići niz dlaku da izbjegnem sukob, pa barem nisam svakodnevno trpio zlostavljanja, a kada bi se i dogodila bila su manjeg intenziteta.

Zbog strogog odgoja nisam imao prijatelje

Kada sam navršio 12 godina, stvari su se za mene u toj obitelji malo promijenile. Naime, moja sestra više nije mogla izdržati teror i počela je raditi probleme u školi. Kasnije mi je ispričala da je to planski radila kako bi škola pozvala socijalnu službu.

Socijalni radnici tada su je smjestili u novu obitelj i tamo je sretna dočekala punoljetnost. Nakon njezinog odlaska, udomitelji su mi preuredili sobu i sljedećih nekoliko godina bili su veoma dobri prema meni. No, i dalje su imali specifičan način odgoja.

Primjerice, nisam imao prijatelje jer nikada nisam smio izlaziti iz kuće. Škola mi je bila jedini izlazak i nisam se imao prilike družiti s djecom. Ne znam, recimo, kako je to igrati s dečkima nogomet. Nije mi bilo dopušteno odlaziti ni na rođendane. Tek sam sa 16 godina prvi put dobio dozvolu da jedno popodne izađem na nekoliko sati. Dane sam uglavnom provodio obavljajući razna zaduženja koje sam imao u kući.

Svaki dan sam morao pomesti kuću, napraviti krevete baki, djedu i sebi, ići u nabavku, pripremati stol za ručak, kasnije ga očistiti i oprati suđe. Praktički sam bio mali sluga. Na tjednoj bazi sam prao podove i jednom mjesečno glancao prozore i stakla. Većinu kućanskih poslova sam odrađivao potpuno sam i to sam počeo raditi negdje u petom osnovne.

Slušao sam komentare kako ništa ne vrijedim

Smetale su me i neke prehrambene navike. Naime, danas kada pogledam svoje fotografije vidim koliko sam bio mršav. Bilo bi nepravedno reći da sam bio pothranjen, ali po fizionomiji koju imam, vjerujem da sam trebao imati više kilograma. Imali smo redovite obroke, ali sam za doručak uvijek dobivao isto; fetu kruha s margarinom, pa sam nakon nekoliko godina počeo preskakati doručak jer nisam to više mogao jesti.

Ručak je uvijek bio kuhani, ali sam uglavnom dobivao jelo koje je ostalo od dana ranije. Primjerice, kada bi se kuhao grah, prvi dan bismo ga svi jeli, drugi dan bi možda netko jeo sa mnom, a treći dan bi oni sebi skuhali nešto drugo, a ja bih ga nastavio jesti sve dok ne ispraznim lonac. Repete bih mogao uzeti samo u iznimnim situacijama. Dobivao sam jedan tanjur i to je bilo to. No, opet ne mogu reći da sam bio zakinut za hranu, ali možda nisam uvijek dobivao koliko mi je trebalo, a o želji da nešto drugo pojedem nisam mogao niti pomisliti.

Često sam se u toj kući osjećao isključenim. Uvijek je bilo nekakvih prigovora ili komentara da ništa ne vrijedim. Iako se situacija poboljšala s odlaskom moje sesetre, kroz godine se sve opet vraćalo na staro. Oko mog 18. rođendana opet je počelo psihičko i pokušaj fizičkog zlostavljanja, no kako sam tada bio jači, mogao sam se obraniti. Podigao bih ruku da se zaštitim ili bih uhvatio ruku da me ne udare, a onda su govorili da ja dižem ruku na njih. No, srećom to je kratko trajalo. Bili su to posljednji incidenti prije nego sam otišao.

U školi su me zadirkivali zbog čudne odjeće

U osnovnoj školi nisam skrivao svoju situaciju. Djeca su znala da sam u udomiteljskoj obitelji i moj je razred bio prilično zaštitnički nastrojen prema meni. Vjerujem da je za to bila zaslužna naša učiteljica. No, doživio sam zlostavljanje od djece iz drugih razreda jer sam jako upadao u oči. Nosio sam iznošenu odjeću. Recimo, tenisice sam uvijek nasljeđivao od djece iz njihove obitelji. Imali su i nećakinju koja je bila nešto viša od mene, pa bih uvijek naslijedio njezinu odjeću.

Iako ta odjeća nije bila vidljivo ženska, nekako se vidjelo da nije za mene. Sve na meni bilo je skrpano i izgledalo je katastrofa, pa su me najčešće zadirkivali zbog izgleda. Ponekad bih nakon škole od djece dobio i batine. Nosio sam se s time dobro jer se nije događalo na dnevnoj bazi, ali dugo nisam htio nikome o tome govoriti jer sam mislio da nikoga neće biti briga.

Na kraju sam se ipak povjerio jednom od nećaka i on je to prenio mojim udomiteljima. Iznenadilo me kada su mi prišli i pitali me zašto im ništa nisam rekao. Otišli su u školu i fizičko zlostavljanje se zaustavilo. Inače, obožavao sam školu jer je to bio moj jedini izlazak iz kuće i bijeg u neki drugi svijet. Osim toga, volio sam biti i na nastavi.Oduvijek sam obožavao čitati.

U teškim trenucima maštao sam da ću otići

Nakon osnovne upisao sam srednju strukovnu školu, smjer hotelijersko-turistički tehničar. I tamo je bila slična situacija kao i u osnovnoj. Moj je razred bio super prema meni, no bilo je djece po školi koja su me ismijavala zbog odjeće i izgleda. U sjećanju mi je ostao urezan i prvi dan škole. Svi su došli u tenisicama, starkama ili martensicama, a ja sam jedini nosio nekakve staromodne sandale. Imao sam košulju kratkih rukava, hlače koje su sezale do koljena i nekakve grozne naočale u boji. Izgledao sam kao klaun i bio sam uvjeren da svima opet upadan u oči.

No, s vremenom su me prihvatili. Imao sam dobar odnos s društvom iz razreda. Bili smo nešto odrasliji i skužili su da nešto ne štima, pa sam se s vremenom otvorio prema prijateljima i dijelio s njima neke svoje probleme. Zanimljivo je i da danas o svemu ovome pričam s lakoćom jer sam sve to riješio sa sobom i više me ne vežu emocije. Sada imam tu neku sliku u glavi i pričajući pokušavam biti što dosljedniji, no s druge strane ne želim da se stekne dojam kao da mi je bilo toliko teško da nisam mogao živjeti.

Doduše, bilo je dana kada bih se zatvorio u svoju sobu i razmišljao kako bi bilo najbolje da me nema. Promišljao bih o svemu što se dogodilo, krivio bih svoju mater zbog raspada obitelji i mislio da su svi oko mene krivi. No, u globalu nisam gubio vrijeme na takva razmišljanja. Prihvatio sam da je takva situacija i da treba iz nje izvući najbolje. Često sam maštao da ću jednog dana otići u svoju kuću i to me držalo u najtežim trenucima.

U domu sam osjetio nevjerojatnu slobodu

Tri dana nakon što sam navršio osamnaest godina izašao sam iz udomiteljske obitelji, iako mi je trebalo još svega nekoliko mjeseci do mature. Bio sam iskren sa socijalnim radnicima, objasnio sam u kakvoj sam situaciji i rekao im da želim što prije otići. Izašli su mi u susret i smjestili me u obližnji dječji dom u blizini Splita. Već prvi dan u domu osjetio sam nevjerojatnu slobodu i olakšanje. Sjećam se trenutka kada sam skužio da mogu izaći i šetati gradom. Bio sam potpuno zbunjen i nisam znao gdje ću, pa sam na kraju otišao kod prijatelja s kojima sam se povremeno družio u srednjoj školi.

U domu sam se osjećao kao u raju; imao sam hrane u izobilju, divne odgajatelje i mogao sam odlaziti na razne slobodne aktivnosti. Bio sam ondje najstariji i jedini punoljetan, a kako sam imao disciplinu koju sam stekao u udomiteljskoj obitelji, odgajatelji su bili oduševljeni. Ništa mi nisu trebali govoriti dvaput. Dapače, bio sam im jako zahvalan i neka zaduženja sam samoinicijativno preuzeo na sebe. I tako sam vrlo brzo postao mala zvijezda u tom domu.

Negdje pred maturu otišao sam živjeti u stambenu zajednicu u Split. Odgajatelji su vidjeli da sam samostalan i discipliniran pa su mi odlučili dati tu priliku. Bio sam u stanu s još tri mladića, no kako sam se i među njima istaknuo u dosljednom odrađivanju obaveza, premjestili se mu u garsonijeru u kojoj sam živio potpuno sam. Nakon mature sam pauzirao studij. Radio sam nekoliko poslova, između ostalog i u jednom hotelu u Splitu. Tada sam krenuo i na satove glume, a prijavljivao sam se i za razna volontiranja. Sve više sam dobivao samopouzdanje i život mi se potpuno preokrenuo.

Moje predivne tete, Anita i Senka

Kada je završila sezona u hotelu odlučio sam upisati pomorski faks. Baš u to vrijeme moja sestra i ja naslijedili smo djedovu kuću i odlučio sam se preseliti tamo. Nešto prije odlaska iz doma dobio sam policu osiguranja Vaša pošta. To je zaklada Hrvatske Pošte koja pomaže djeci iz svih domova u Hrvatskoj koju nam je tada predstavila gospođa Senka Klarić.

Ona se potrudila da pronađe donatora za mene i tako sam dobio policu od 6000 eura od informatičke kompanije Bit- Art Informatika. Ta polica mi je zaista pomogla kada sam se krenuo osamostaljivati jer mi se navedena svota kroz dvije godine uplaćivala za režije. Jedna od osoba koja me predložili za tu policu je odgajateljica iz doma, teta Anita.

Ona je predivna osoba. Omogućila mi je i puno drugih stvari, pa i aktivnosti koje sam prošao u to kratko vrijeme u domu i stambenoj zajednici. Preko nje sam upoznao i tetu Senku koja radi u Zakladi. Otišli smo na nekoliko kava, pomogla mi je pri prvom zapošljavanju i u kratkom vremenu smo razvili bliski odnos. Ona je jedina osoba koja me redovito ispitivala što želim i bila mi podrška u svemu. Bila mi je kao majka, prisutna u svim mojim planovima, slušala me, uvijek bila dostupna i davala mi savjete.

Odjednom sam dobio i previše samopouzdanja

Inače, u tom domskom svijetu bio sam dijete kojem su upućivane samo riječi hvale. Nikada se nisam morao boriti da dobijem nešto. Trebao sam samo pitati, i dobio bih sve što mi je potrebno. Recimo, na prijedlog doma sam od udruge Most dobio besplatnu auto školu, a kada bi trebalo negdje otputovati i predstavljati dom, uvijek se mene među prvima pitalo.

Nakon dvanaest godina u udomiteljskoj obitelji gdje sam bio odvojen od svega i gdje su mi govorili da ništa ne vrijedim, doživio sam jedno potpuno drugačije iskustvo. Sjećam se nekih svojih razmišljanja u osmom razredu. Bilo je to vrijeme puberteta. Svi su imali neke simpatije i prve cure, a ja sam bio siguran da nikada nikome neću zapeti za oko. Doživljavao sam sebe potpuno neprimjetnim. Bio sam kao nekakav duh kojeg nitko ne zamjećuje i pretpostavio sam da nikada neću pronaći ljubav.

Maštao sam da ću jednoga dana pronaći curu, imati prijatelje i konačno se osjetiti prihvaćenim. I nekako sam sve to ostvario kad sam došao u dom. Tada sam se tek učio ponašanju u društvu jer sam još bio asocijalan. S vremenom sam stekao nove prijatelje, živio u stambenoj zajednici, radio posao koji je bio jako dobro plaćen, a imao sam i djevojku, što je za mane bio davni san.

Odlazio sam na debate gdje sam gotovo uvijek pobjeđivao, prvi put sam osjetio da vrijedim. Mogu reći da sam odjednom dobio i previše samopouzdanja. Vjerovao sam da je moje stajalište najbolje i da sam uvijek u pravu. Na to su mi počeli ukazivati i prijatelji. S jedne strane to nije bilo neobično jer sam izašao iz obitelji u kojoj se omalovažavalo sve što sam napravio, a onda sam se odjednom našao u sredini gdje se hvalio svaki moj potez.

Najbolje se osjećam pomažući ljudima

Iako su se moji snovi iz djetinjstva počeli ostvarivati, nisam se osjećao ispunjeno. Većinu slobodnog vremena provodio sam volontirajući i počeo sam propitkivati svrhu života. U jednom trenutku kupio sam Bibliju, krenuo je pomalo proučavati i u tome sam pronašao veliko zadovoljstvo. U vrijeme korone i lockdowna odustao sam od faksa jer sam zapravo shvatio da me pomorstvo ne zanima.

Razgovarao sam o interesu za Bibliju sa svojom biološkom tetom i ona mi je spomenula adventističku crkvu. Malo pomalo sam se povezao s ljudima iz adventističke zajednice. Preselio sam u Zagreb i pronašao posao u jednom kafiću. Kroz tu godinu odlučio sam upisati Adventističko teološko učilište u zagrebačkom Maruševcu.

Puno sam vremena provodio volontirajući i shvatio da se najbolje osjećam pomažući ljudima. I to je bilo jedno od glavnih razloga zašto sam se odlučio za studij teologije. Sada sam na prvoj godini i plan mi je ovdje završiti preddiplomski, a onda otići u Englesku i ondje diplomirati.

Danas sam povremeno u kontaktu s majkom

Danas konačno mogu reći da se osjećam ispunjeno i sretno, a kada se osvrnem, više ne sjećam gorčinu. Vjerujem da su me ta moja iskustva definirala i očvrsnula. Oprostio sam i svima za sve što su mi učinili. Povremeno smo u kontaktu majkom i shvatio sam da je sebi napravila puno goru stvar. Ja sam se izvukao; živim dobro, a tako se i osjećam.

Mislim da je nakon 16 godina zatvora prošla svašta, a ja više ne osjećam nikakvu mržnju i mislim da nema potrebe raditi neki veći jaz. Naš odnos nikada neće biti kakav bi trebao biti jer mi nikada nije bila majka u pravom smislu te riječi. No, ljudski je da joj oprostim i budem potpora.