Chico, čovjek kojem je Hrvatska za zasluge dala državljanstvo

Uz to, jedan od glavnih likova koji se u filmu spominje, zapovjednik Prvog internacionalnog voda, Eduardo Rózsa-Flores (kako u animiranom, tako i dokumentarnom dijelu) u filmu je prikazan kao nalogodavac ubojstva Christiana Würtenberga. Eduardo Rózsa-Flores, međutim, u Hrvatskoj slovi kao jedan od junaka Domovinskog rata. Za svoje zasluge dobio je hrvatsko državljanstvo, a o njemu je snimljen i igrani film Chico (po nadimku koji je nosio), u mađarsko-hrvatskoj koprodukciji. Snimanje tog filma pomoglo je i hrvatsko Ministarstvo obrane. Eduardu Rózsi-Floresu, ubijenom u Boliviji u travnju 2009., gdje je bio među zavjerenicima koji su namjeravali ubiti tamošnjeg predsjednika Eva Moralesa, vratit ćemo se kasnije.

Film Chris the Swiss, doduše, prikazan je prošlog mjeseca u Hrvatskoj, na filmskim festivalima u Motovunu i Opatiji, no kako je riječ o razmjerno malom broju ljudi koji su ga ondje vidjeli, nekih žešćih reakcija, izuzev onih ranijih u pojedinim medijima, nije bilo. Bilo ih je, doduše, nakon premijernog prikazivanja filma na ovogodišnjem zagrebačkom Animafestu, kada je izvan konkurencije prikazan u Kinu Tuškanac, sredinom lipnja. Tada su pojedine braniteljske udruge prosvjedovale, tvrdeći da film omalovažava Domovinski rat i tražile da se ispita kako je HAVC za njega dao sto tisuća eura. Ali, gotovo je sigurno, dođe li taj film, djelomično financiran i novcem iz Hrvatske, u kino distribuciju, da bi prosvjedi branitelja mogli biti žešći i da bi vjerojatno tražili zabranu njegova prikazivanja.

Ubijen je tupim predmetom, gušenjem konopcem i rukama

Vratimo se u zimu 1992. kada je nadomak Osijeka ubijen švicarski novinar Christian Würtenberg, što je i glavni motiv filma Chris the Swiss. Tamnokosog Chrisa, u više sam navrata, u studenom i prosincu 1991., znao sretati u press centru, u osječkom pothodniku, mjestu u središtu grada ispod današnjeg Trga Ante Starčevića, prostoru zaštićenom od granatiranja JNA i srpskih paravojnih postrojbi. U početku, viđao sam ga u civilnom odijelu, obično neobrijanog, s rijetkom trodnevnom bradom, ali ubrzo počeo je dolaziti u maskirnoj uniformi jer, nakon što se priključio PIV-u i uključio u obranu Hrvatske, više nije izvještavao za švicarski Radio 24.

Njegova smrt, početkom siječnja 1992., kada se u Osijeku naveliko ginulo, nikoga nije iznenadila. Objašnjenje je bilo da je sudjelovao u izviđačkoj akciji PIV-a i da su ga, na položajima nadomak Osijeka, uhvatili i likvidirali pripadnici paramilitarne srpske jedinice, četnici. Obdukcija u Osječkoj bolnici pokazala je kako je Christian ubijen tupim predmetom, gušenjem konopcem i rukama. Do istog rezultata došli su i švicarski patolozi u Baselu, kada je njegovo tijelo prebačeno u rodnu Švicarsku, gdje je i pokopan.

Vijest o njegovoj smrti u Osijeku nije izazvala nikakvu sumnju. Prvi internacionalni vod bio je sastavljen od stranaca, kako se tada objašnjavalo, dragovoljaca koji su došli boriti se na hrvatskoj strani i pomoći žrtvi agresije. Među njima bilo je najviše Engleza, potom Francuza i Španjolaca, a jedini Švicarac bio je Christian. Zapovijedao im je već spomenuti Eduardo Rózsa-Flores, zvani Chico, rođeni Bolivijac mađarskih korijena, koji je u Hrvatsku došao kao dopisnik španjolskih novina La Vanguardia. No, ubrzo se ostavio novinarstva i priključio tadašnjem Zboru narodne garde. Iskaznicu Zbora narodne garde, hrvatsku vojnu odoru i snajper, osobno mu je uručio Branimir Glavaš, tadašnji Sekretar sekretarijata za narodnu obranu.

Würtenbergova smrt u Osijek privukla novinara koji je brzo poginuo

Međutim, smrt Švicarca, očito, učinila se sumnjivom njegovoj obitelji koja je uz njegovo tijelo dobila i nekoliko bilježnica dnevnika, a u najsvježijem bilo je istrgnuto nekoliko posljednjih stranica. Također, Christianov laptop nikada nije vraćen obitelji. Sumnje u objašnjenje načina na koji je Švicarac ubijen, osobito su kopkale njegova bliskog prijatelja, britanskog fotoreportera Paula Jenksa koji je radio za londonski The Independent. On će, samo tjedan dana nakon Christianove smrti, 13. siječnja 1992. doći u Osijek kako bi istražio što se Švicarcu stvarno dogodilo. Četiri dana kasnije Jenks je ubijen. Službeno objašnjenje bilo je kako ga je pogodio snajperski metak s položaja pobunjenih Srba, u Antunovcu, nadomak Osijeka.

Dvije neobične smrti dvojice novinara u razmaku manjem od dva tjedna bacile su sumnju na stvarnu ulogu PIV-a, osobito nakon što se iste godine, četiri mjeseca kasnije, u svibnju 1992., pojavio BBC-ijev dokumentarni film Psi rata (The Dogs of War). U njemu, značajna uloga posvećena je Prvom internacionalnom vodu, skupini stranaca, kojima je, rekli smo, zapovijedao Eduardo Rózsa-Flores. Taj film, PIV je prikazao u posve drugačijem svjetlu od slike kakvu su o toj vojnoj postrojbi, koja je na uniformama imala oznake Hrvatske vojske, širili domaći mediji.

Moji razgovori s novinarom britanskog The Observera

Uloga PIV-a, pored vojne (uglavnom su se bavili izviđanjem, upadom na tada okupirana područja i diverzantskim akcijama) bila je i propagandna, kako prema inozemstvu, tako i prema domaćoj javnosti. Prikazivalo ih se kao prijatelje Hrvatske koji su došli priskočiti njenoj obrani, a istodobno trebali su biti i poticaj i ohrabrenje onima koji su, bojeći se nadmoći JNA i srpskih paravojnih postrojbi, pokušavali izbjeći mobilizaciju. Također, trebali su, za domaću upotrebu, stvoriti sliku (osobito u teškom razdoblju između pada Vukovara 18. studenoga i priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992.), kako Hrvatska u svojoj borbi nije sama i kako ima široku međunarodnu podršku.

Međutim, Internacionalni vod, s možda ponekim izuzetkom, bio je sve samo ne skupina visokomoralnih osoba koje su se, vođene visokim etičkim načelima i istančanim osjećajem za pravdu, došli boriti na strani slabijih. Bili su upravo ono što je u naslovu tvrdio BBC-jev dokumentarac, avanturisti i plaćenici, ukratko: Psi rata. Neki od njih, svojim izjavama, pojavljuju se i u filmu Chris the Swiss. John Sweeney, novinar engleskog The Observera, koji je zanat pekao i u BBC-ju, snimio je 1994. za britanski Channel 4 dugometražni dokumentni film “Dying for the Truth” o ubojstvu Würtenberga i Jenksa. Pričao sam sa Sweeneyem, što u Osijeku, što kasnije u Londonu, više puta i bio je uvjeren da su za smrt dvojice novinara odgovorni Velšanin, Stephan Hancock i Eduardo Flores, zvani Chico.

Stephan Hancock nije čovjek s kakvim želite imati posla

Hancocka, zvanog Frenchie (bio je pripadnik francuske Legije stranaca, otud mu i nadimak) poznavao sam još iz osječkih ratnih dana, a kad sam, nakon filma “Dying for the Truth” s njim pokušao razgovarati o nekim događajima u Internacionalnom vodu, glatko je odbacio takvu mogućnost. Obrijane glave i mutnog pogleda, jedan je od onih tipova s kakvima ne biste voljeli imati posla. Na što je sve bio spreman pokazuje i dio Sweeneyevog filma u kojem Frenchie traži novac da bi govorio pred kamerom i kad su mu isplatili dvije tisuće DEM, vodao ih je po ratištima gdje je PIV djelovao, pokazujući iz automobila minirane srpske kuće, hvaleći se: ”It’s my work”.

Oženio se Osječankom, prima hrvatsku vojnu mirovinu i danas živi u selu kraj Donjeg Miholjca i vjerojatno i dalje strastveno igra video-igrice, čemu je bio silno predan u godinama iza rata. Britanski novinar Sweeney koji je u svom dokumentarcu intervjuirao i Hancocka i Floresa, kasnije je u The Observeru, ponovno se baveći tom temom, u tekstu ”The Killer Who Loves E.T. And Marry Poppins” spomenuo i ozbiljne prijetnje kojima je bio izložen nakon članaka i prikazivanja filma.

Christian Würtenberg, čiju smrt u filmu Chris the Swiss istražuje njegova sestrična Anja, nije spadao među pse rata, ali svakako je bio avanturist. Napustio je koledž i sa 17 godina otišao u Južnu Afriku i Namibiju. Čini se da je volio miris rata, pa je, 6. listopada – točno tri mjeseca prije nego što će biti ubijen – napustio mirnu i sigurnu Švicarsku, sjeo u vlak i uputio se u Hrvatsku. Bilo mu je 26 godina, skoro toliko kao i njegovoj sestrični Anji kada je odlučila istražiti što joj se dogodilo bratićem.

Bila je to plaha, mlada žena koja je sve brižljivo bilježila u notes

Anju Kofmel upoznao sam sredinom ožujka 2012. Došla je u Osijek s nejasnom vizijom kako napraviti film o tragičnom događaju, Christianovoj pogibelji, koji ju je očito progonio. Pomogao sam joj naći sugovornike i obići mjesta kojima se Christian kretao. Bila je to plaha, mlada žena koja je sve brižljivo bilježila u svoju bilježnicu, pedantno skupljajući materijal za film. U Osijeku smo se ponovno sreli sredinom rujna sljedeće godine. Njena vizija filma tada je bila nešto jasnija, no još uvijek su to bile prilično grube konture. Sugerirao sam joj da svakako razgovara s Eduardom Floresom, bivšim zapovjednikom PIV-a, koji je u to vrijeme živio u Budimpešti i povremeno znao svraćati u Osijek. Sasvim slučajno tih sam godina nabasao na njega u hodnicima osječke gradske uprave kamo je došao tražiti financijsku pomoć za tiskanje zbirke poezije.

O Chicu je u to vrijeme (2001.) već bio snimljen igrani film u mađarsko-hrvatskoj produkciji, a kako smo rekli, financiranje filma pomoglo je i hrvatsko Ministarstvo obrane. Igrao je glavnu ulogu, glumio je samog sebe. No, zanimljivo, u tom se filmu ni jednom riječju ne spominje ubojstvo dvojice novinara, što su mnogi, upravo njemu, stavljali na dušu. Malo je reći da je Eduardo Rózsa-Flores bio krajnje kontroverzna osoba. Otac mu je bio mađarski Židov, majka Španjolka. U Boliviji (gdje se Chico rodio 1960.), u Santa Cruzu, njegov je otac bio sveučilišni profesor, no obitelj se nakon vojnog udara u toj državi 1972. nakratko preselila u Čile.

Chico i njegove veze s najtraženijim teroristom, Šakalom

U nekoliko razgovora koje sam s Chicom vodio prvih dana njegovog dolaska u Osijek, dok se međunarodni press centar još nalazio u Hotelu Osijek, rekao mi je kako mu je otac bio savjetnik za kulturu predsjednika Salvadora Allendea. Nakon državnog udara Augusta Pinocheta, Eduardova obitelj, pričao mi je, tada još u ulozi novinara, sklanja se u Švedskoj, a potom, potkraj sedamdesetih, vraća se u Mađarsku. Tu počinje zanimljiv dio životopisa kasnijeg zapovjednika Prvog internacionalnog voda, čiji su se pripadnici, mahom plaćenici, u Osijeku borili u odorama Hrvatske vojske. Chicov otac u Mađarsku se vratio s oreolom latinoameričkog revolucionara, što je njegovu sinu, istaknutom pripadniku mađarske komunističke omladine, omogućilo pohađanje KGB-ove akademije u Minsku, u tadašnjem SSSR-u, iste one akademije u kojoj se dvadesetak godina ranije kalio Lee Harvey Oswald, ubojica predsjednika SAD-a, Johna Kennedyja.

Eduardo Rózsa-Flores, poznatiji kao Chico vojsku je služio u Mađarskoj i imao zanimljiv zadatak: bio je, kao pripadnik granične vojne policije, zadužen za sigurnost budimpeštanske zračne luke Ferihegy. Ondje će upoznati najtraženijeg svjetskog teroristu tog vremena, Ilicha Ramireza Sancheza, poznatog kao Šakal, odnosno Carlos, među ostalim poznatog i po sudjelovanju u masakru izraelskih sportaša na Olimpijadi u Münchenu, 1972. Kakva je bila priroda njihovog odnosa nije poznato, no da su se dobro poznavali vidljivo je i iz filma Chriss the Swiss, kada Carlos, koji u Francuskoj izdržava kaznu doživotnog zatvora, vrlo suvereno govori o Christianu. U telefonskom intervjuu autorici filma kaže kako je Christian Würtenberg bio švicarski špijun i da se špijunima takve stvari događaju.

Kad sam kasnije istraživao tko je zapravo bio Eduardo Rózsa-Flores, sjetivši se kako mi je početkom rata u Osijeku jednom zgodom sam rekao da je u španjolskim novinama La Vanguardija bio pomoćnik Ricarda Estarriola, šefa bečkog dopisništva tog lista, pronašao sam kako je Estarriola bio istaknuti pripadnik Opus Deia, pa su on i Eduardo često odlazili u tamošnji ured te moćne, tajanstvena katoličke organizacije. Uz Chica vezan je još jedan zanimljiv detalj: kraće vrijeme radio je u World Serviceu uglednog BBC-a, što ta televizijska kuća nije spomenula u izvještaju o njegovoj pogibiji u Boliviji, gdje su ga 16. travnja 2009. ubile bolivijske snage sigurnosti.

Kofmel ga ipak nije uspjela snimiti za dokumentarac

Dva-tri dana nakon Chicove smrti boravio sam u Szurdokpüspöki, mađarskom selu stotinjak kilometara od Budimpešte, u kojem je živio prije odlaska u rodnu Boliviju. Glasnogovornica tamošnje policije Éva Dankóné Nagy rekla mi je kako su prilikom pretresa dvije kuće u kojima je Eduardo Rózsa-Flores živo našli eksplozivne naprave, a od mještana, još uvijek pomalo u strahu, čule su se priče o kampu za obuku i pucnjavi koja je znala odjekivati s obližnjih livada. Autorica filma Chris the Swiss, Anja Kofmel, nije uspjela intervjuirati Chica. Vjerojatno je to kanila učiniti na kraju, kada skupi što više informacija, kako bi mu mogla postaviti prava pitanja. No, njegova smrt to je onemogućila.

Iako je iz filma prilično jasno da ubojstvo Christiana Würtenberga ide na dušu Chicu, čovjeku koji je imao tri državljanstva – bolivijsko, mađarsko i hrvatsko – šteta je što u filmu nema i njegove interpretacije tog događaja. Dvoje novinara koji su se s njim susretali u Osijeku, dok je bio na čelu PIV-a, austrijska novinarka Heidi Rinke i španjolski televizijski reporter Julio Cesar Alonso mnogo su znali o optužbama koje je Chico iznosio na Würtenbergov račun. Smatrao ga je špijunom i uljezom u PIV-u, optužujući ga da surađuje sa Srbima. Würtenberg je javno pričao što sve rade neki pripadnici PIV-a i optuživao ih za ubijanje civila, u čemu nije želio sudjelovati. O tome se navodno spremao napisati i knjigu, a Heidi Rinke i Julio Cesar Alonso upozoravali su ga da o tome ne govori. Smatraju kako je to i bio razlog zbog kojeg je ubijen.

Chrisovu je smrt bilo opasno istraživati u ratu

Takva slika o pripadnicima PIV-a izazvala je, među dijelom branitelja, nepovoljne reakcije. Anja Kofmel, u razgovoru za Telegram kaže kako je film dočekan na nož još 2016., kada su bili u sredini produkcije i kada ni ona do kraja nije znala kako će izgledati konačna verzija filma. “Reakcije, koliko ja znam, nisu se toliko odnosile na Eduarda i sliku koju film stvara o njemu, već o nekim aspektima o nedavnoj, hrvatskoj ratnoj prošlosti. Kao, dolazi djevojka iz Švicarske koja nije ni doživjela rat i priča tu priču! Chris the Swiss nije samo film o Hrvatskoj i ulozi mog bratića u ratu, nego o tome kako su ratovi često orkestrirani interesima. To je film o tome kako rat uništava ljude – vojnike, civile, obitelji, cijela društva. Ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već svugdje u svijetu”, kaže autorica filma.

Kritičari filma, međutim, zanemaruju činjenicu da u Hrvatskoj nikada nije provedena temeljita istraga tko je stvarno ubio Christiana Würtenberga, a potom i Paula Jenksa. Njihov ubojica ili ubojice nisu pronađeni i za njihovu smrt nitko nije kažnjen. To otvara mnoga bolna pitanja na koja, vjerojatno, nikada neće stići odgovor. Kao što odgovor na to pitanje ne daje ni film Chris the Swis. “Nakon Chrisove smrti Reporteri bez granica poslali su izaslanstvo u Hrvatsku da pronađe odgovore”, kaže za Telegram Anja Kofmel.

“Također, bilo je nekih istraga iz Engleske nakon smrti Paula Jenksa. U Chrisovu slučaju nikada nije bilo napora da službena strana riješi slučaj, ni iz Hrvatske ni iz Švicarske. Tijekom istraživanja u državnom arhivu prenašala sam neka pisma između švicarskog veleposlanika i švicarskog ministarstva vanjskih poslova, gdje smatraju da je Chrisovu smrt bilo opasno istraživati u ratu. I da bi bilo najbolje rješenje službeno proglasiti Christiana plaćenikom ubijenom u akciji”, kazala je Kofmel.