“Negativni komentari su mogući, dapače, bit će možda onih koji će protumačiti pogledaj je, lovi poene, traži pozornost, budući da živimo u društvu u kojem se sudaramo s grubom komunikacijom, bespoštednim vrijeđanjem i bahatim omalovažavanjem. Međutim, procijenila sam da je važnije da o tome govorim kako bih potakla druge da progovore, da se otvore zajednici, obitelji, svojim prijateljima, da zatraže stručnu pomoć i prijateljsku podršku. To je puno vrjednije i važnije od eventualnih negativnih ocjena i ružnih komentara”.

Otvaranje familijarnog registra

Ipak, ulog je velik. Samo je jednu osobu pitala smije li otvoriti javno ovu temu. “Naravno, OK sam s tim”, potvrdio joj je sin. Još je jednu osobu čuvala. Od sestrine smrti prošlo je šest i pol godina. “Nisam ranije govorila jer sam htjela zaštititi svoju sestru dok je bila živa. Nisam je, otvaranjem teškog familijarnog registra, htjela ugroziti. Dok je bila živa, pratila je televiziju, slušala radio i nisam bila sigurna kako bi reagirala. U njenom svijetu ona je bila zdrava. Njezina mi je dobrobit bila na prvom mjestu”, objašnjava.

“Ja imam to iskustvo, obiteljsko iskustvo”, sabrano govori. To iskustvo su mentalne bolesti od kojih su patile njezina starija sestra i majka. Sestra se razboljela kada je Urša imala 12 godina. “Sestra je pokušala suicid kada sam imala 14, išla sam u osmi razred osnovne škole, a njezina se, tako je najprije dijagnosticirano, manična depresija, pokazala kasnije kao težak oblik shizofrenije. Od brige za sestru, moja mama se razboljela i pala u tešku kliničku depresiju. Nakon nekoliko pokušaja počinila je samoubojstvo. Bila sam na prvoj godini Akademije”.

Podmukli ugrizi teške krivnje

Slijedile su eksplozije šoka. U fugama su se izmjenjivali žalovanje, tuga, strah, stigma, stid, pa opet tuga. Najgore, ono otporno na svaku utjehu i racionalizaciju, nije prolazilo.

“Krivnju nosiš cijeli život. Da bi mogao dalje živjeti i da bi uopće mogao preživjeti, pronalaziš opravdanja i dopustiš si neko otpuštanje, ali nikad do kraja. Koliko god krivnja bila iracionalna, jer ti svi racionalni pokazatelji i objektivni parametri govore da nisi kriv, opet ta krivnja podmuklo grize. Zašto nisam, trebala sam, mogla sam… Zašto nisam, zašto nisam, zašto nisam?”.

Zamjerala si je što te večeri nije bila kod kuće. “Nisam bila doma. U par ranijih pokušaja sam bila, i uspjela sam spriječiti. Elementarna činjenica da nisam bila doma, tu krivnju nikada nije oprala, ona je stalno tu, negdje straga prisutna. I ona pojačava osjećaj krivnje za sve, u bilo kojoj situaciji, stalno se osjećaš kriv, stalno se za nešto ispričavaš”.

Jedan odlazak i 120 onih koji ostaju

Ističe podatak iz nekih znanstvenih studija po kojima je jednim suicidom dotaknuto čak 120 ljudi. U koncentričnim krugovima su obitelj, prijatelji, poznanici, kolege. “Svatko tko je okruživao osobu koja počini suicid treba brigu i razgovor, iskaz i olakšanje, poduku i podršku kako se naučiti nositi s tim.

Potrebno je razgovarati o osobama s bilo kakvom vrstom problema mentalnog zdravlja, od najlakših do najtežih, ali potrebno je misliti i na one koje suicid bližnjih dotiče i razara”.

Život uz stid, stigmu i vječni strah

“Ne okrivljujem ljude koji se brane govoreći pusti ga luđak, luđakinja, ili koji nestanu kad se takvi problemi počnu događati, okrenu glavu. Riječ je o nerazumijevanju, strahu, ne znaju kako pristupiti, smiju li pristupiti, smiju li pitati, u strahu su od psihičkih bolesti, jer se ne znamo s tim nositi. Ovo je, da se popularno izrazim – ne-tema”.

Kada bi je pitali od čega joj je umrla mama, dugo je odgovarala – od srca. Zbog stida, stigme, straha. “Kad sam osvijestila taj strah, strah od odbacivanja, počela sam to izgovarati. Ponekad i dalje prešutim tu činjenicu jer šokira ljude, ostanu bez daha. No, kad sam počela o tome govoriti, o problemima s kojima smo se ja i moja obitelj suočavali, samo je krenulo, od mnogih u mom okruženju – ‘I ja. I ja. I ja“.

Treba im podrška, ne urota šutnje

Znanstvena literatura potvrđuje da prešućivanje suicida kod članova obitelji nije neuobičajeno. Napokon, na svim meridijanima suicidalnim osobama je dodijeljeno da nose značku slabosti, sebičnosti, kukavičluka. Samoubojstvo je, smatra se u toksičnoj poruci, duboka moralna pogreška. Neki koji su doživjeli takav katastrofalan i razarajući gubitak su roditelji, neki mala djeca, neki krhki tinejdžeri.

Urša vjeruje da im treba podrška, a ne urota obiteljske šutnje, društvena osuda, socijalna distanca i izostanak stručne podrške. “Tek sam s četrdeset godina, više od dva desetljeća od maminog suicida, shvatila da sam cijelo vrijeme živjela s iracionalnim, neosviještenim strahom da će me društvo odbaciti zbog psihičkih problema u familiji.

Cijelo vrijeme se bojiš. Ti strahovi se prošire na sve odnose, situacije. Kod osoba kojima je član obitelji počinio suicid nesvjesni strah ne ostaje samo u krugu familijarne anamneze, nego prodire u svu širinu života, intimnog, društvenog, profesionalnog, prijateljskog”, opisuje taj osjećaj stigme.

Počela sam plakati nakon 40 godina

Ako nikad ne prođe, postane li lakše, pitam. “Prije par mjeseci sam čitala o jednom slučaju koji me podsjetio na suicid moje mame. Rasplakala sam se i shvatila da sam tek sada, nakon više od 40 godina od tog događaja prvi puta počela plakati (a ne znam kad ću završiti) zbog načina na koji je moja mama otišla s ovog svijeta. Zbog stravične muke i neizdržive duševne boli.

Patila sam i silno me bolio odlazak moje majke. Napokon, dogodilo se to dok sam bila mlada. No, činjenica da sam zbog muke i boli zbog koje je moja sirota mama otišla, tek prije nekoliko mjeseci zaplakala, govori koliko sam zbog društvene situacije i neprihvaćanja sama od sebe to nesvjesno odmaknula”.

Tu temu moramo još više otvarati

Želi da bude jasno kako nije žrtva. “Ne tražim samilost niti poseban tretman, ali tražim i molim da se ljudima poput mene, ljudima s iskustvom mentalnih bolesti ili suicida u obitelji, pruži ruka. Da im se pokaže da ima smisla i da ima šanse. Zato preko vlastitog primjera želim pokazati koliko toga u Hrvatskoj ima, koliko ljudi, izravno ili posredno, pati od posljedica depresije i cijelog spektra problema poremećaja mentalnog zdravlja”.

Tu temu moramo još više otvarati i početi mnogo više razgovarati kao društvo, pronalaziti načine kako da se suicid prevenira, kako da se ljudima u velikoj nevolji pruži ruka, da znaju da nisu sami što god bilo, kakav god užas bio u njihovim životima ili u njihovim dušama. I da krenu govoriti, prijatelju, psihijatru, familiji, da se otvore i potraže pomoć.”

Imaš pravo slomiti nogu, dušu ne

Kada bismo, kaže, krenuli ulicama, iza svakog trećeg prozora našega grada događa se nešto tako. “Što misliš da je iza ovog prozora? Ali o tome se ne govori, to je još uvijek sramota. Danas je društvena svijest napredovala. Situacija jest bolja nego kad sam ja to prolazila, ali smo daleko od toga da mentalne bolesti budu izjednačene s patnjama i problemima fizičkih bolesti.

U našem društvu, a mislim na cijeli zapadni svijet, imamo pravo slomiti nogu, ali nemamo pravo slomiti dušu. Kad slomiš nogu, svi će te posjećivati, a kad slomiš dušu, što se također može izliječiti, ljudi se miču. Razumljivo, ne znaju što da kažu, ne znaju kako bi se trebali nositi s tim, plaši ih sama bolest. Podaci da u našoj zemlji ima više samoubojstava nego ubojstava, više sudicida nego stradalih u prometnim nesrećama, govori da je problem ogroman”.

Depresija je manipulativni lažljivac

Kada je kod majke primijetila prve simptome? “Okidač je bila sestrina bolest. Svladala ju je potpuna nemoć. Nije mogla raditi svoj posao koji je obožavala, a radila je kao profesorica klavira u glazbenoj školi, nije mogla slušati glazbu koju je poznavala i obožavala, nije više mogla apsolutno ništa.

Nastupa totalna bezvoljnost, da uopće sudjeluješ u životu. Ne možeš ići u dućan, skuhati ručak, razgovarati, kao da te nema. Strašna, totalna bol, ispričala mi je jednom mama. A onda bi došli periodi kad se sve olakša i kad čovjek živne i ti pomisliš OK, idemo, i onda – tres! Pad za dva, tri mjeseca još dublje, još bolnije. Još mučnije”.

Lijenost kao mimikrija bolesti

Stručnjaci opisuju depresiju kao manipulativnog nasilnika i lažljivog uljeza koji svakodnevno laže onoga kod kojeg se nastanila. Laže te da si bezvrijedan, da nikad ništa nećeš postići, da si lažnjak. Da je sve što si postigao rezultat sreće, slučajnosti jer nemaš radnih navika, discipline, talenata niti vještina. Da te obitelj mrzi.

Blefer si, glup, slab, tanašan, krhak, pokvaren, ljudima bi bilo bolje bez tebe, svijetu bi bilo bolje bez tebe, ništa nema smisla, ništa što kažeš nije važno. Ništa uopće nije važno. Tako tešku depresiju opisuju oni koje potapa.

“Na početku sam mislila da se radi o prepuštanju, melankoliji, znam da je bolesna sestra, razumijem, ali sam mami ponavljala daj se digni, daj molim te, a ona – ne može. Naučila sam, a i drugi su podijelili iskustvo sa mnom, da je vjerojatno prve simptome lako pomiješati s lijenošću ili prepuštanjem tuzi ili melankoliji”, opisuje vidljive i nevidljive znakove jer u depresiji najprije erodira sposobnost da se izvrše osnovni zadaci, poput osobne higijene.

Mračna snaga i njezina opaka taktika

“Zato prve simptome propuštamo zapravo uočiti, jer gledamo u okviru karaktera, a ne u okviru bolesti. Te su situacije toliko blizu, sve je tako krhko, da je teško odmah razumjeti o čemu se radi. Ali, ako mislite da ste lijeni, ili netko misli da ste lijeni, molim vas – obratite se stručnjacima.

Tražite pomoć primijetite li dulja stanja bezvoljnosti, tuge, nesigurnosti, osjećaja odbačenosti, bespomoćnosti, iako vam na kraju rekli da ste dobro. Radije da vam kažu da ste u redu, nego da ne odete, a da se kasnije depresija razvije u svojoj najmračnoj snazi”, savjetuje Urša.

Ta bolest ima opaku taktiku, zna tvoj arsenal neugodnih trenutaka, sve tvoje slabe i mekane točke, zna svaki trenutak neugode, odbijanja, nelagode. Ne možeš je ignorirati jer depresija ne želi biti ignorirana, ona želi tobom vladati. “Mislite li da ste depresivni, morate to reći nekome”, sugerira. Depresija dolazi u svim pakiranjima, varijacijama tipova i težine, od maničnih visina do užasavajućih ponora. Blaga, srednja ili teška, ne možeš se s njom nositi sam. Ne zato što nisi pametan dovoljno ili dovoljno jak, nego zato što trebaš pomoć koja ne živi u tvom mozgu. Trebaš saveznika, objektivnu stranu.

Samoubojstvo je i društveni problem

“Tri mjeseca prije samog čina mama je imala jaki napad čira, tata i ja smo je odnijeli u bolnicu, od fizičkih bolova nije mogla hodati. Kada se to smirilo nakon par dana, rekla mi je Dete drago, radije bih trpjela ovakvu fizičku bol, pa i još puta sto puta jaču, nego bol od depresije“.

“Treba reći da je kod nas suicid od 1999. u blagom padu, no još uvijek smo gori od prosjeka EU. Strategiju za mentalno zdravlje čekali smo od 2016., dočekali tek krajem 2022., dok za prevenciju suicida nema nacionalnog dokumenta, nema strategije ni akcijskog plana niti centra koji bi organizirao i rukovodio svim potrebnim procesima za prevenciju suicida.

Samoubojstvo nije samo zdravstveni problem, jer su okidači i uzroci depresija često društveni problemi: za mlade ljude školstvo i strašni pritisak, imperativ petica koje djeca od najranijih dana moraju izdržati. Onda završite fakultet i ne možete dobiti posao jer nemate stranačku iskaznicu. U srednjim godinama, čini se, depresija ima najveći zamah, kad se svakodnevno sudarate s mnogim nepravdama, na poslu, u društvu. No strašni su podaci o samoubojstvima naših sugrađana iznad 65 godina koji nakon cjeloživotnog rada, ne mogu mirovinom zaključiti mjesec.

To je strašan okidač za depresiju, jer što si radio cijeli život, koji je smisao toga da si se iscrpio mentalno i fizički, a nemaš za elementarne potrebe. Živiš u društvu nepravde, u društvu bez nade. Poseban su problem samoubojstva branitelja, razočaranih činjenicom u što se pretvorila država za koju su se borili”, govori Urša.

Nužna je mreža pomoći i podrške

Iz prvog je reda, kroz njegu svoje sestre, vidjela kako izgledaju ustanove. “Kakve su naše bolnice, kakve su naše ustanove? Imamo li organizirani smještaj za osobe s takvim težim mentalnim problemima koji ne mogu živjeti sami? Koliko smo učinili na smještaju takvih bolesnika u zajednicu, umjesto u instituciju? Imamo li osiguran dostojanstveni ljudski smještaj? Nemamo”.

Tvrdi da su posljedice mentalnih bolesti široko društvene, a rješenje vidi u širokoj mreži stručne pomoći. “Imperativ je dostupnost psihijatrije i psihoterapije, potrebno je omogućiti da se privatne psihoterapeute plaća preko HZZO-a, da se ojačavaju psihijatrijske službe i kapaciteti u domovima zdravlja. Trebali bismo se vratiti u prvotnu svrhu po Andriji Štamparu, da je to baza zdravstvene skrbi, pa tako i psihičke.

Briga za mentalno zdravlje jedan je od temelja brige za zdravlje u cjelini, jer iz psihičkih proizlaze mnoge fizičke bolesti, da ne govorimo o dugotrajnom bolovanjima, nemogućnosti sudjelovanja u društvu, disfunkcionalnosti obitelji u kojima se podižu mladi naraštaji”.

Loša prva iskustva s psihijatrima

Iako danas propagira savjetovanje sa psiholozima i psihijatrima, na početku njezina iskustva nisu bila sretna. “Bili su hladni i racionalni, kruti u svojoj profesionalnosti, lišeni bilo kakve empatije. No, s velikom zahvalnošću pamtim prof. Maletića koji mi je jednom, izuzetno toplo i očinski, pomogao u smještaju moje sestre u bolnicu. Kada sam osvijestila svoje strahove, s vremena na vrijeme sam pokušavala početi sa psihoterapijom, no nikako nisam nailazila na stručnjaka koji mi odgovara.

U jednom pokušaju da s nekim razgovaram, čula sam opasku psihijatra da imam pravo biti ljuta na svoju majku. Ali, žena je bila bolesna, kako da se ljutim na majku? Trebam se ljutiti na bolest, odgovorila sam. A biste li vi to učinili svom djetetu, pitao me. Nisam to mogla, tako okrutno optuživati ženu koja je bolovala od teške depresije. Razgovor je bio prekinut, zauvijek”.

Nije bila rijetkost da joj psihoterapeuti nude svaljivanje krivice na roditelje. “Ako znate da je riječ o teškom kliničkom slučaju depresije, kako možete toj mrtvoj osobi dati takav teret krivnje koji bi, kao, mene trebao osloboditi od moje boli. Nemam problem sa svojim roditeljima, nemam u sebi nikakvu ljutnju niti potrebu da ih osuđujem”. Kasnije je susrela tople i empatične psihijatre. “Prof. Vesni Medved s Rebra koja mi je puno pomogla oko sestre, sa zahvalnošću se sjećam dr. Vanje Jelića, zahvalna sam dr. Barić koja je preuzela moju sestru i pratila ju sve do njenog odlaska s ovog svijeta, poštujem i volim dr. Andreu Jambrožić Sakoman, dr .Tihanu Jendričko, velika su mi podrška i utjeha”, kaže.

Ožiljci zarastu, ali ostaju zauvijek

“Psihička bolest razara sve oko sebe, psihička bolest mi je uzela sestru, kad se razboljela, pa mamu i onda, na kraju, tatu. Nakon majčine smrti, tata je preuzeo brigu za sestru i na delikatan, neprimjetan način, kroz godine je mene gotovo isključio. Kao da me htio sačuvati, jer je znao da moje vrijeme za brigu o sestri ionako dolazi. Otišao je u četiri dana u 75. godini od obične upale pluća. Uvjerena sam da više naprosto nije imao snage”.

Na svakom pojedincu kojem je suicid odnio blisku osobu ostaje trag. “Ožiljak je dugogodišnji, ako ne i cjeloživotni”. Vlastiti strah još uvijek pripitomljava. “Moj strah i ja hodamo zajedno, ponekad se ne volimo, a ponekad ga gotovo zagrlim. Kad vam se u životu dogode u ranim godinama neki sudari s težinom života, postajete malo bolji čovjek. Jednostavno, znate da svatko u ovom kafiću, na ovoj ulici, ima neki svoj križ, neki svoj veliki problem. Kad doživiš nesreću, razviješ više empatije za tuđu bol”.

Vjeruje da nam sve te životne popudbine ne smiju biti samo teret, nego i iskustvo iz kojeg djelujemo u svojoj okolini. “Kad imaš iskustvo poput mog, pružaš ruku i ispituješ, možda i više nego što je uobičajeno. Pitaš – kako si?”. Nekad je to sasvim dovoljno za početak.

---

Ovaj članak dio je nacionalne kampanje pokrenute kako bi se u našem društvu konačno skinula stigma s mentalnih bolesti. Kampanja je pokrenuta uz izlazak knjige Depra Aleksandra Stankovića koju možete kupiti u svim boljim knjižarama po Hrvatskoj, a dostupna je i preko Telegramovog webshopa. Svi pretplatnici Telegrama knjigu mogu kupiti po posebnoj cijeni od 14,99 eura, dok je u redovnoj prodaji za 19,99 eura.