Kuće koje bi mogli biti dragulji arhitekture

Zaustavljamo se u Sotinu. Desetak kilometara od Vukovara uvjeravamo se kako je točna ona: što istočnije, to žalosnije. U Srbiji to kažu: što južnije to tužnije, ali bez obzira na strane svijeta, ta demografska slika dođe nekako na isto.

Kad je početkom 1998. završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja i prognanici se počeli vraćati, činilo se da će Sotin, povratkom u hrvatski ustavno-pravni povratak živnuti nakon sedam dugih godina okupacije i posvemašnje stagnacije. Ali, nada je bila kratkotrajna. Na prvom poslijeratnom popisu stanovništva 2001. Sotin je imao 969 stanovnika; dvadeset godina kasnije, u slobodnoj Hrvatskoj, gotovo upola manje – 597.

Vidi se to po broju napuštenih kuća, od kojih bi neke, da su održavane i da u njima netko živi, predstavljale male dragulje arhitekture podunavskih Švaba (Donauschwaben), čijih je prepoznatljivih kuća, sada napuštenih i ruševnih, još moguće naći i u Sotinu. Ipak, ni približno toliko poput, recimo, u Šidu ili Apatinu, u Vojvodini, gdje ih je za vrijeme Austro-ugarske diljem Podunavlja bilo nekoliko stotina tisuća.

Podne je prošlo, a selo je uspavano

Ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung, početkom 2017., nedugo nakon što je Vlada premijera Andreja Plenkovića započela Projekt Slavonija Baranja i Srijem, objavio je tekst o rapidnom iseljavanju istoka Hrvatske, upotrijebivši zgodnu usporedbu: dok duž jadranske obale, na kućama uz cestu svako malo piše Zimmer frei, u Slavoniji stoje table koje ne nude smještaj već kuće na prodaju. A te tri riječi, ”kuća na prodaju”, napisao je FAZ, u stvarnosti zapravo znače: otišao sam.

Nikog živog na ulici u Sotinu; prošlo je podne, a selo uspavano. Čak ni pred seoskim dućanom, mjestu gdje se po selima obično skupljaju lokalni alkosi pa, sjedeći na plastičnim gajbama, iz boce potežu pivo ili iz ”unučića” žestice, nema nikog.

U kafiću Gondola, s lijeve strane ceste, kad idete prema Tovarniku sjedi tek jedna osoba. Nije osobito razgovorljiva. Na pročelju zgrade kafića tabla na kojoj piše Bike & Bed pa pitamo konobara ima li gostiju, a on sliježe ramenima. ”Morate to pitati gazdu”, veli.

I Sotin na popisu projekata za Slavoniju

Mirko Štrobilius razgovorljiv je čovjek. Njegova obitelj ugostiteljstvom se bavi već pola stoljeća. Sotin je na ruti dunavske biciklističke staze, veli, pa nudi sobe bajkerima koji ovuda prolaze. Iz godine u godinu sve ih je više. Noćenje je 150 kuna po osobi, sobe čiste i uredne s kupaonicom. Pitamo ga pomaže li mu Projekt Slavonija. Ne odgovara izravno, ali kaže kako bi njegov restoran teško opstao da sâm u njemu ne radi, da mu ne pomaže majka u kuhinji, unatoč njenih 68 godina. Tako uspijevaju, obiteljskim radom.

Projekt Slavonija dotaknuo je i Sotin. Do kraja sljedeće godine trebalo bi biti završeno uređenje vodnog puta, rijeke Dunav, između 1.321. i 1.325. kilometra te moćne europske rijeke. Bit će u to uloženo gotovo 45 milijuna kuna. Svrha projekta je povećanje stupnja sigurnosti plovidbe tim dijelom Dunava. Koliko će od toga koristi imati stanovnici Sotina, teško je reći, ali ne mogu se žaliti kako njihovog mjesta nema na popisu 33 tisuće projekata namijenjenih Slavoniji.

Šetamo glavnom ulicom uz cestu i brojimo prazne kuće: jedan, dva, tri, četiri, sedam, deset, dvanaest… To je Ulica hrvatske nezavisnosti. Zvuči pomalo ironično, nekako je nalik na onu davnu uskličnu rečenicu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana: ”Imamo Hrvatsku!”. Jedan krak Sotina račva se prema Šarengradu i Iloku, gradiću u Vukovarsko-srijemskoj županiji gdje su dva granična prijelaza za Srbiju – prema Bačkoj Palanki i Šidu.

Tri četvrtine stanovnika bili su Rusini

Ondje u Iloku, vinogradarsko je carstvo bivšeg ministra poljoprivrede, Petra Čobankovića, koji je političku karijeru završio guleći krumpir u pučkoj kuhinji zbog ”afere Planinska” u kojoj je bivši premijer Ivo Sanader osuđen na šest godina zatvora, a Čobanković se izvukao radom za opće dobro. I kad je, doslovno, odgulio svoje, posvetio se vinogradarstvu. A to već pomalo u Hrvatskoj, s bivšim ministrima poljoprivrede, postaje tradicija.

Nastavljamo cestom zvanom Pedeset nijansi sive, pa nekih 4-5 kilometara istočnije skrećemo desno, prema Mikluševcima i Tompojevcima. Okolo mrka, masna plodna zemlja, crnica, černozjom, kako još zna reći netko od Rusina u tim selima. Pred početak Domovinskog rata, 1991. Mikluševci su imali 673 stanovnika, tri četvrtine bili su Rusini. Kao i Sotin i Mikluševci su nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja očekivali bolje dane. Na prvom popisu stanovništva, u samostalnoj Hrvatskoj, imali su 486 stanovnika, na prošlogodišnjem 265.

Selo se gotovo prepolovilo. Mjesto je na području od posebne državne skrbi, ali ta se briga, kao i na cijelom prostoru hrvatskog Podunavlja, možda samo s izuzetkom Vukovara, baš nešto i ne vidi. Na ulasku u Mikluševce, u Vukovarskoj ulici, kafić simbolična naziva Feniks.

U selu dvije crkve u prilično žalosnom stanju

Bilo bi dobro da se uzdigao i poletio iz pepela poput ptice iz egipatske mitologije, simbola neumrlosti, ali nije. Kafić je zatvoren, a ulica u kojoj se nalazi, Vukovarska, danas, potkraj 2022., sliči na grad čije ime nosi, na Vukovar kako je izgledao 1991. nakon ratnih razaranja: ruševne kuće, prazne, zapuštene, napuštene.

Dvojica muškaraca, teško im je odrediti godine, stoje pored srušene zgrade nekadašnjeg vatrogasnog doma. Strši još samo toranj, sagrađen od pečene cigle, uz oveću napuštenu zgradu, katnicu. Kažu kako je njihovo selo nekoć, baš u toj, sada praznoj i devastiranoj zgradi, imalo prostor za omladinu, lovačko i streljačko društvo. Dolje, u prizemlju, bila je prodavaonica vukovarskog Veleprometa.

Projekt Slavonija donio im je društveni dom na koji je potrošeno oko 2,3 milijuna kuna. Već od ranije u mjestu je otvorena ambulanta i reciklažno dvorište. Koštalo je 1,8 milijuna kuna. Ondje je zaposlena jedna osoba, pitamo kako ide recikliranje, veli: dobro. Kaže kako je danas u Mikluševcima oko 300 Rusina, njeguju svoju kulturu i običaje, drže do tradicije. U selu su dvije crkve, obnovljena grkokatolička, Rođenja presvete Bogorodice, i srpska pravoslavna crkva Svetog Nikole, u prilično žalosnom stanju.

U četiri razreda škole ide šestero učenika

Samo tri minute vožnje prema jugu eto nas u središtu općine, u Tompojevcima, mjestu odakle se u ministarske visine otisnuo nekadašnji tamošnji načelnik, Tomislav Panenić i na krilima izbornog rezultata Mosta kratkotrajno (od siječnja do listopada 2016.) zasjeo u fotelju ministra gospodarstva. Slično kao Mikluševci, i Tompojevci su se, kad govorimo o demografskoj slici, u dvadeset godina prepolovili: 2001. imali su 409 stanovnika, prošle godine 227.

Na seoskoj područnoj školi tabla na kojoj piše: ”Energetska obnova zgrade”, zastava Republike Hrvatske i 12 žutih zvjezdica Europske unije. Projekt Slavonija dakle, s 450.000 uloženih kuna obnovio je seosku školu, tik uz, također energetski obnovljenu zgradu općinske uprave, što je zajedno s obnovom zgrade Vatrogasnog društva koštalo još 400 tiusća kuna. I sve se ubraja u Projekt Slavonija.

U sva četiri razreda područne škole u Tompojevcima ide ukupno šestero učenika i svi su u jednoj učionici, u takozvanom kombiniranom razredu. Šest učeničkih klupa u velikoj učionici, u koju bi ih stalo bar pet, šest puta više, tužna su slika demografskog stanja.

Sela imaju vododod, ali ona ne pije iz slavine

“Prije, dok sam bila dijete, čim bi neka kuća, nakon smrti vlasnika ostala prazna, nastala bi jagma tko će je kupiti za svoje potomke. Danas je praznih kuća koliko hoćete i nitko ih ne želi kupiti”, priča nam starija žena, dok brezovom metlom čisti lišće uz puteljak. Kaže, sva sela u sastavu Općine Tompojevci – Berak, Bokšić, Čakovci i Mikluševci – imaju vodovodnu mrežu, ali ona ne pije vodu iz slavine. Tri kuće u nizu prije njene prazne su, pipe ondje nitko ne otvara pa voda ima miris ustajalosti; vodu za piće kupuje u seoskoj prodavaonici.

Dalibor Lajko, kao Pale sam na svijetu, naslonjen na bicikl, stoji u središtu sela i na oglasnoj ploči gleda papir s natječajem za podjelu državne zemlje. Ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i solidnih 90 hektara zemlje na kojima uzgaja suncokret, žito, kukuruz. Nema slavonskog sela u kojem nismo čuli pritužbe na način kako se u zakup dijeli državna zemlja. Glavni su kriteriji stranačka pripadnost, srodstvo ili kumstvo s nekim iz općine, ili bar dobro poznanstvo.

Napuštene kuće i rijetki znakovi života

Lajko se na to ne žali, razgovaramo o životu u selu, stojeći pored nestvarne interaktivne karte, na malenom trgu, spomen parkiću žrtvama stradalima u Domovinskom ratu. Pored interaktivne karte, nikog. Namjernik će ovdje, pritiskom prsta po zaslonu, pronaći podatke o Općini Tompojevci, a djeca na slagalici mogu se zabavljati sparujući kvadratiće s crtežima voća i povrća. Ali djece nema, nikog od onih šestero učenika, mladosti na kojoj svijet ostaje.

Nastavljamo cestom prema Tovarniku, rodnom mjestu velikog Antuna Gustava Matoša, ali skrećemo lijevo, u Lovas, mjesto jednog od najstrašnijih zločina u Domovinskom ratu kad su pripadnici srpskih paravojnih formacija tamošnje mještane tjerali u minsko polje i kada je smrtno stradalo 21 stanovnik Lovasa. Od 1.167 stanovnika koliko ih je bilo 2001. kada je s puno nade i entuzijazma započeo povratak, u cijelo hrvatsko Podunavlje, danas je ovdje tek 728 stanovnika.

Ulica Ljudevita Gaja slikovito dočarava svu tugu tog mjesta u kojem je vrijeme stalo. Napuštene i porušene kuće, s ponekom u kojoj su podignute rolete i otvoreni prozori, rijetki su znaci života. Ulicom vlada sablasna tišina, tek povremeno prekinuta dobošanjem oraha, kad padajući iz krošnje udare o asfaltnu cestu. I nekako vam bude drago kad napustite to mjesto, ali će vas u Opatovcu dočekati ista slika.

Mjesto gdje je župan sudjelovao u dvije nesreće

Opatovac je, kad se malo bolje prolistaju povijesne knjige, na svom populacijskom vrhuncu prije stotinu godina imao 987 stanovnika. Toliko ih je bilo 1921. Sto godina kasnije, 2021. ovdje ih je tek 252. Unatoč tome u Opatovcu se razmahao jedan od većih projekta s popisa onih 33 tisuće koliko ih se ulaže u Slavoniju, Baranju i Srijem. Gradi se, na 1314. kilometru riječnog toka Dunava međunarodni zimovnik koji bi trebao biti gotov do kraja sljedeće godine.

Koštat će 48 milijuna kuna, ali tu cijenu, kao i rok izgradnje, ozbiljno u pitanje dovode dvije činjenice: enormni porast cijene građevinskog materijala, te stanje radova na terenu. Hoće li zimovnik za brodove što plove Dunavom preporoditi Opatovac i taj kraj, znat ćemo kad projekt bude završen i kad se ne baš prevelika mehanizacija povuče s gradilišta.

Ne bi bilo fer u Vukovarsko-srijemskoj županiji zaobići ceste kojima, ne baš uspješno, vozi tamošnji Vukovarsko-srijemski župan, HDZ-ov Damir Dekanić. Recimo Cernu i Rokovce, gdje je aktualni župan vozeći posljednjih godina u veselom stanju, sudjelovao u dvije prometne nesreće. I Rokovci, u kojima živi i Cerna gdje je u službenom automobilom u rano uskršnje jutro ove godine, pod ni do danas razjašnjenim okolnostima s 1,44 promila alkohola završio u jarku, nisu pošteđeni bijele kuge i iseljavanja.

Nije da županija nema kapitala, šteta je što su mrtvi

Dekanićevi Rokovci u deset su se godina smanjili za točno 400 osoba, a koliko je to velik broj postat će jasno kažemo li da ih je prije 10 godina bilo 2029, a danas 1629. No, te statističke brojke (koje nisu ništa bolje ni u Cerni gdje je selo od 3791 stanovnika 2011., za samo jedno desetljeće izgubilo 772 duše) na papiru nisu ni izbliza tako strašne u usporedbi s onim kako to izgleda na terenu. U Vukovarsko-srijemskoj županiji, osobito.

Pa unatoč tome što je plodna i blagorodna Vukovarsko-srijemska županija iznjedrila čak četvero ministara, dva HDZ-ova ministra poljoprivrede (uz spomenutoga Petra Čobankovića i već zaboravljenog Mateja Jankovića), jednu, također HDZ-ovu, ministricu regionalnog razvoja, Gabrijelu Žalac i Mostovog ministra gospodarstva, Tomislava Panenića.

Unatoč tome što njen najveći dio spada u područje posebne državne skrbi i usprkos Projektu Slavonija – unatoč, dakle, svemu tome, pa i božjim darovima poput šuma hrasta lužnjka, nepreglednih vinograda, lovištâ s izobiljem divljači, moćnog Dunava i plodnog černozjoma, zemlje toliko rodne da Slavonci u šali kažu kako kada u nju, u jesen, stavite dugme, u proljeće izraste kaput, unatoč svim tim blagodatima, nekako baš i ne stoji puno bolje iz vremena Mrtvih kapitala, Josipa Kozarca. Od Kozarca, očito, nismo previše naučili. Nije da županija nema kapitala; šteta je što su mrtvi.

---

* Prvi dio feljtona Kako živi Slavonija možete pronaći na ovom linku, drugi na ovom, a treći ovdje.
Sutra, u srijedu 19. listopada, objavljujemo peti nastavak.