Heroji našeg doba. Okružen Rusima i spreman umrijeti, ovaj je Ukrajinac pozvao na topnički udar - na vlastiti položaj

Sergij je bio u 80. zračno-jurišnoj galicijskoj brigadi. Pridružio se vojsci ubrzo nakon što je Rusija napala Ukrajinu u veljači 2022., napustivši Finsku u kojoj je živio i radio deset godina, kako bi se prijavio u vojsku. Zato su ga nazvali “Fin”.

Kobna misija

Prije mjesec dana, 27. listopada, njemu i njegovoj jedinici dodijeljena je misija – držati rovove na istočnoj liniji fronte u predgrađu Bakhmuta. Ta je misija trebala trajati tri dana, ali produžila se na dva tjedna nakon što je postrojba ostala zarobljena pod neprijateljskom vatrom. Za neke od njih to će biti posljednja misija.

Postrojba je bila pod stalnim granatiranjem nekoliko dana kada je minobacač eksplodirao u blizini zemunice u kojoj su bili Sergij i još dvojica muškaraca, presjekavši grupu upravo u trenutku kada su se spremali promijeniti položaj.

“Svi smo bili ranjeni. Bio sam ranjen u obje noge i odmah sam ih dodirnuo da provjerim jesu li još tu”, prisjetio se.

Pod stalnom vatrom

Druga dvojica imala su slomljene noge i čeljusti. Jedan od njih bio je toliko šokiran da se htio ubiti pa su mu ostali oduzeli oružje. Kad je tim za evakuaciju stigao, Sergij je inzistirao da prvo povedu ostale, a on će pričekati sljedeću priliku.

Ali ta prilika nikada nije stigla. Kad god bi stigle druge jedinice, stalno rusko bombardiranje držalo ih je podalje i nisu mogli doći do njega.

U iduća dva tjedna više su puta timovi za evakuaciju pokušali su doći do njega, ali nitko se nije mogao probiti, a neki su i umrli pokušavajući. “Bili smo pod stalnom neprijateljskom vatrom. Neprijatelj kao da je tražio naše slabosti ili testirao našu izdržljivost”, prisjetio se.

Dragocjene kapi

Dok je Sergij bio zarobljen u svom rovu, njegov zapovjednik koristio je dron kako bi mu dostavio osnovne potrepštine poput vode, lijekova protiv bolova, čokoladica, pa čak i cigareta.

“Voda je bila veliki problem jer dron nije mogao ponijeti velike boce vode. Nosio bi male boce omotane papirom i trakom, ali nije svaka mogla preživjeti (pad) i često su se razbijale. Voda je curila. Cijenio sam svaki gutljaj”, rekao je.

U isto vrijeme, ruske bespilotne letjelice gađale su zemunicu još zlokobnijim teretom, a jedna od njih ispustila je granatu točno pokraj Sergija, kojem se do tog trenutka pridružio još jedan ukrajinski vojnik koji je ostao odsječen.

Bili su sve bliže

“Eksplodirala je blizu leđa drugog vojnika i pola metra od mene, blizu mojih nogu. Bili smo ranjeni, ali smo srećom preživjeli. Bilo je moguće evakuirati samo jednog teško ozlijeđenog vojnika. Tako da sam u tom trenutku shvatio da sam sam.”

Sljedeća tri dana Sergij se skrivao u svojoj zemunici okružen neprijateljem. Ruske trupe su se svakim satom sve više približavale njegovom položaju. Mogao je čuti njihove glasove i znao je njihov plan.

Vjerujući da neće preživjeti, putem radija je kontaktirao svog zapovjednika i šapnuo mu koordinate neprijatelja – pozivajući zapravo na topničke napade na svoj vlastiti položaj.

Puzi i moli se

Zahvaljujući njemu, ukrajinsko topništvo izvelo je nekoliko preciznih udara, ali više ruskih vojnika nastavilo je zauzimati položaje u blizini. “Bio sam okružen neprijateljima”, objasnio je. “Kad me nisu mogli čuti, ponovno sam šapnuo koordinate putem radija i naša artiljerija je pucala na njih.”

U jednom trenutku Sergij je pomislio da je njegovo vrijeme isteklo – u zemunicu je ušao ruski vojnik i pitao ga odakle je. Ukrajinac je na ruskom odgovorio da ima potres mozga i zatražio vode. Ruski vojnik mu nije dao vode, već je ispuzao iz rova, očito još uvijek nesvjestan da je Sergij Ukrajinac.

“Još ne mogu shvatiti kako nije vidio da sam iz ukrajinskih oružanih snaga. Nosio sam ukrajinsku uniformu. Bilo je očito da su čizme ukrajinske”, prisjetio se. Kad su svi napori da ga se evakuira bili iscrpljeni, njegov zapovjednik mu je na kraju rekao da je jedini izlaz da puzi i moli se.

Visoka cijena

“Morao sam puzati kroz zemunicu u kojoj su bili Rusi. Držeći radio u lijevoj ruci, počeo sam puzati. Naišao sam na žicu na kojoj je bila granata. Čuo sam zapovjednika na radiju kako me ispravlja, ali sam ga nisam mogao kontaktirati. Baterija je bila skoro prazna. Zapovjednik je vikao na mene da se maknem. Tako sam konačno došao do ukrajinskih položaja. ‘Fine, nastavi dalje’, stalno su mi govorili.”

Sergij se sada oporavlja više od dva tjedna. Sjedeći u toplom bolničkom odjelu, sjeća se kako je lizao kišnicu ​​i sanjao o svakom gutljaju. Svoju je priču ispričao CNN-u, ali i dalje ne vidi u njoj ništa herojsko.

“Trebali biste vidjeti što naši dečki rade na prvoj crti. Kako se bore, evakuiraju i spašavaju svoje kolege. Naši dečki plaćaju jako visoku cijenu. Plaćaju svojom krvlju. Sve što želim je otići u ribolov sa svojim momcima, popiti pivo i sjediti u tišini.”