Nakon vrlo upečatljivog oporbenog skupa u Zagrebu, dio javnosti koji navija za oporbu sve otvorenije zaziva stvaranje koalicija na ljevici i desnici na skorim parlamentarnim izborima. Svi oni žele samo jedno, zbaciti HDZ s vlasti. Za razliku od birača, velikom broju više i visokorangiranih dužnosnika u tim strankama prioritet je međutim nešto sasvim drugo. Većini njih najvažnije je koje će mjesto zauzeti na izbornim listama. To je mnogima pitanje političkog opstanka, ali i egzistencije.
U javnost se puštaju spinovi da istraživanja javnog mijenja pokazuju kako ulazak u koaliciju ne bi poboljšao rejting neke stranke. Zato je, tvrde, bolje da na izbore idu samostalno. Prava je međutim istina da bi, u koaliciji, barem 50 posto više i visokorangiranih članova stranke ostalo bez mjesta na listama koja jamče ulazak u Sabor. Da primjerice Most i Domovinski pokret, ili SDP i Možemo!, sklope koalicije, pola njihovih pretendenata na saborski mandat ne bi se uopće našli na listama. A na to nitko od njih neće pristati.
Grbinu ne vjeruju ni SDP-ovci
Može Peđa Grbin pričati da je on svoj ego zatomio i da je zato pozvao Možemo! u koaliciju, kad veliki broj istaknutih članova SDP-a to ne prihvaća. “Lako je njemu, on zna da će u svakom slučaju ući u Sabor, čak i ako njegova stranka postigne slab rezultat”, požalio se jedan član SDP-a.
Jedino je opravdano što nitko iz oporbe ne želi u koaliciju sa Socijaldemokratima. Članovi te stranke, predvođeni potpunim antitalentom za politiku Davorom Bernardićem, osnovali su vlastitu stranku isključivo da bi među sobom podijelili funkcije u Saboru i stranci kojih se zbog nesposobnosti i neznanja nisu mogli dočepati u SDP-u.
Glavni je problem SDP-a, a donekle i Možemo!, što ni izdaleka nemaju lidere kalibra Ivice Račana i Dražena Budiše. Oni su u SDP-u i HSLS-u uživali toliki autoritet, koji se temeljio na znanju, sposobnosti i iskustvu, da su prije parlamentarnih izbora 2000. uspjeli slomiti žestoke otpore ulasku u koaliciju s ostalim oporbenim strankama. Što se međutim može očekivati od Grbina kad, pokazuju ankete, jedva trećina članova SDP-a misli da bi on mogao voditi vladu, što je zacijelo jedinstven slučaj ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koalicija nepomirljivih razlika
I druge vođe stranaka tadašnje koalicije – Ratko Čačić u HNS-u, Zlatko Tomčić u HSS-u, Ivan Jakovčić u IDS-u i Zlatko Kramarić u LS-u, bili su daleko iznad razine današnjih stranačkih lidera.
Takva koalicija tad je izgledala nemoguća misija jer su među tim strankama bile nepomirljive ideološke razlike. To je bilo kao kad bi danas zajedno na izbore izašli SDP, Most, Možemo!, Domovinski pokret. Što je, dakako, za sve te stranke apsolutno neprihvatljiva kombinacija. Ondašnja koalicija se međutim itekako isplatila jer su na izborima porazili HDZ.
Predizborna situacija u HDZ-u još je gora. Razlog: tamo je ulog puno veći. Uz politički utjecaj i moć, svaki uspon na hijerarhijskoj ljestvici donosi brojne beneficije. Ne samo mjesto u Saboru, nego i dobro plaćene sinekure u javnim tvrtkama, državnoj službi ili lokalnim organima vlasti. Usto, mnogim članovima HDZ-a to osigurava poziciju na kojoj mogu, ako žele, i dodatno zaraditi. Zato se iza kulisa HDZ-a vode puno bespoštednije borbe, unutarstranački, pa i frakcijski obračuni. Jer se iza svega krije još i materijalni interes.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dočepati se što boljeg mjesta
Početkom devedesetih, istaknuti političar HDZ-a i jedan od njegovih utemeljitelja, koji je i danas iznimno utjecajan u stranci, požalio se u jednom neformalnom razgovoru u kafiću Charlie u Zagrebu na razloge stalnih unutarstranačkih napetosti. “Nema vam gorih ljudi od velikog broja članova vladajuće stranke. Oni u politiku ne ulaze iz ideoloških razloga, nego da bi od nje imali koristi. Sve njih zanima samo kako se dočepati što boljeg mjesta u stranačkoj hijerarhiji. To nosi, kad ste stranka na vlasti, goleme privilegije i materijalne pogodnosti. Usto, veliki broj njih uvjeren je da zaslužuju biti u najužem vodstvu ili čak predsjednici stranaka. I da bi taj cilj ostvarili, ne prežu ni od čega.” U tom smislu u oporbenim strankama, budući da nema jamstva za materijalne beneficije, te su unutarstranačke borbe ipak manjeg intenziteta.
Frane Barbieri, veliki hrvatski novinar, bio je među ostalim glavni urednik zagrebačkog VUS-a i beogradskog NIN-a, dva najutjecajnija lista u bivšoj državi. Kad je 1972. smijenjen pod optužbom da je liberal i prozapadno orijentiran, zaposlio se u iznimno utjecajnom talijanskom dnevnom listu La Stampi. Ubrzo je postao glavni vanjskopolitički komentator i jednom tjedno brifirao Giannija Agnellija, vlasnika Fiata i La Stampe, o najvažnijim svjetskim pitanjima.
Razgovor baruna i Tuđmana
Sredinom 1980-ih, nakon intervjua off the record je ispričao: “Upoznao sam gotovo stotinjak europskih šefova država i vlada, veliki broj najviših dužnosnika politički stranaka, ministara i političara na najvišim državnim dužnostima. Bez obzira iz kojeg političkog spektra dolaze, s ljevice, desnice ili centra, svi su političari vrlo slični: što su više na hijerarhijskoj ljestvici, to ih manje zanima ideologija; nema ideala i entuzijazma da služe za opće dobro.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedino im je na pameti kako se održati na pozicijama ili na vlasti. Zato tako lako napuštaju ideološke pozicije s kojih su startali te čak, ako ih to može održati na vlasti, počnu zastupati potpuno suprotna politička stajališta.”
Barun Janko Vranyczany, nekadašnji ministar vrlo blizak predsjedniku Franji Tuđmanu, koji nije znao što je govorio Barbieri, ispričao je da je jednom upitao Tuđmana: “Predsjedniče, što se dogodilo s nama dvojicom? Ti si u mladosti bio ljevičar i komunist, a ja tvrdi hrvatski nacionalist. Ti si sad postao desničar i nacionalist, a ja liberal koji se zalaže za europske vrijednosti i zajedništvo te Europu bez granica.” Tuđman mu, ispričao je, nije odgovorio na to pitanje.
Plenković je postao autokrat
Dovoljno je prisjetiti se koje su ideje početkom devedesetih godina zastupali Furio Radin i Milorad Pupovac, koji danas zdušno i nepokolebljivo podržavaju HDZ i kad donosi najpogubnije odluke po Hrvatsku. Tu nema ni trunke nekadašnjih ideja, već jedino interes da se okoriste od članstva u vladajućoj koaliciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uostalom, i premijer Andrej Plenković krenuo je u HDZ-u kao reformator, demokrat sklon desnom centru, a sad je postao autokrat i desničar. Stoga ne čudi kad se govori da su političari ljudi posebnog kova.
Političarima velikih stranaka, i lijevih i desnih, od pobjede na izborima važnije je hoće li biti na listi
Tek trećina SDP-ovaca vidi Grbina kao premijera. To je zasigurno presedan ne samo u Hrvatskoj
Dovoljno je prisjetiti se koje su ideje početkom devedesetih godina zastupali Furio Radin i Milorad Pupovac, koji danas zdušno i nepokolebljivo podržavaju HDZ i kad donosi najpogubnije odluke po Hrvatsku. Tu nema ni trunke nekadašnjih ideja, već jedino interes da se okoriste od članstva u vladajućoj koaliciji
Nakon vrlo upečatljivog oporbenog skupa u Zagrebu, dio javnosti koji navija za oporbu sve otvorenije zaziva stvaranje koalicija na ljevici i desnici na skorim parlamentarnim izborima. Svi oni žele samo jedno, zbaciti HDZ s vlasti. Za razliku od birača, velikom broju više i visokorangiranih dužnosnika u tim strankama prioritet je međutim nešto sasvim drugo. Većini njih najvažnije je koje će mjesto zauzeti na izbornim listama. To je mnogima pitanje političkog opstanka, ali i egzistencije.
Da nemali broj članova SDP-a, Možemo!, Mosta, Domovinskog pokreta i ostalih oporbenih stranaka može birati hoće li biti na izglednom mjestu za ulazak u parlament, ali da će u tom slučaju pobijediti HDZ, ili da ne budu na listi, a da se HDZ svrgne s vlasti, golema većina opredijelila bi se, sasvim izvjesno, za prvu varijantu. Identična je situacija i u strankama vladajuće koalicije: većini vodećih političara u tim strankama jedino je na umu njihov osobni interes, pa zato pristaju podržati HDZ i kad donosi pogubne odluke za Hrvatsku.
U javnost se puštaju spinovi da istraživanja javnog mijenja pokazuju kako ulazak u koaliciju ne bi poboljšao rejting neke stranke. Zato je, tvrde, bolje da na izbore idu samostalno. Prava je međutim istina da bi, u koaliciji, barem 50 posto više i visokorangiranih članova stranke ostalo bez mjesta na listama koja jamče ulazak u Sabor. Da primjerice Most i Domovinski pokret, ili SDP i Možemo!, sklope koalicije, pola njihovih pretendenata na saborski mandat ne bi se uopće našli na listama. A na to nitko od njih neće pristati.
Grbinu ne vjeruju ni SDP-ovci
Može Peđa Grbin pričati da je on svoj ego zatomio i da je zato pozvao Možemo! u koaliciju, kad veliki broj istaknutih članova SDP-a to ne prihvaća. “Lako je njemu, on zna da će u svakom slučaju ući u Sabor, čak i ako njegova stranka postigne slab rezultat”, požalio se jedan član SDP-a.
Jedino je opravdano što nitko iz oporbe ne želi u koaliciju sa Socijaldemokratima. Članovi te stranke, predvođeni potpunim antitalentom za politiku Davorom Bernardićem, osnovali su vlastitu stranku isključivo da bi među sobom podijelili funkcije u Saboru i stranci kojih se zbog nesposobnosti i neznanja nisu mogli dočepati u SDP-u.
Glavni je problem SDP-a, a donekle i Možemo!, što ni izdaleka nemaju lidere kalibra Ivice Račana i Dražena Budiše. Oni su u SDP-u i HSLS-u uživali toliki autoritet, koji se temeljio na znanju, sposobnosti i iskustvu, da su prije parlamentarnih izbora 2000. uspjeli slomiti žestoke otpore ulasku u koaliciju s ostalim oporbenim strankama. Što se međutim može očekivati od Grbina kad, pokazuju ankete, jedva trećina članova SDP-a misli da bi on mogao voditi vladu, što je zacijelo jedinstven slučaj ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi.
Koalicija nepomirljivih razlika
I druge vođe stranaka tadašnje koalicije – Ratko Čačić u HNS-u, Zlatko Tomčić u HSS-u, Ivan Jakovčić u IDS-u i Zlatko Kramarić u LS-u, bili su daleko iznad razine današnjih stranačkih lidera.
Takva koalicija tad je izgledala nemoguća misija jer su među tim strankama bile nepomirljive ideološke razlike. To je bilo kao kad bi danas zajedno na izbore izašli SDP, Most, Možemo!, Domovinski pokret. Što je, dakako, za sve te stranke apsolutno neprihvatljiva kombinacija. Ondašnja koalicija se međutim itekako isplatila jer su na izborima porazili HDZ.
Predizborna situacija u HDZ-u još je gora. Razlog: tamo je ulog puno veći. Uz politički utjecaj i moć, svaki uspon na hijerarhijskoj ljestvici donosi brojne beneficije. Ne samo mjesto u Saboru, nego i dobro plaćene sinekure u javnim tvrtkama, državnoj službi ili lokalnim organima vlasti. Usto, mnogim članovima HDZ-a to osigurava poziciju na kojoj mogu, ako žele, i dodatno zaraditi. Zato se iza kulisa HDZ-a vode puno bespoštednije borbe, unutarstranački, pa i frakcijski obračuni. Jer se iza svega krije još i materijalni interes.
Dočepati se što boljeg mjesta
Početkom devedesetih, istaknuti političar HDZ-a i jedan od njegovih utemeljitelja, koji je i danas iznimno utjecajan u stranci, požalio se u jednom neformalnom razgovoru u kafiću Charlie u Zagrebu na razloge stalnih unutarstranačkih napetosti. “Nema vam gorih ljudi od velikog broja članova vladajuće stranke. Oni u politiku ne ulaze iz ideoloških razloga, nego da bi od nje imali koristi. Sve njih zanima samo kako se dočepati što boljeg mjesta u stranačkoj hijerarhiji. To nosi, kad ste stranka na vlasti, goleme privilegije i materijalne pogodnosti. Usto, veliki broj njih uvjeren je da zaslužuju biti u najužem vodstvu ili čak predsjednici stranaka. I da bi taj cilj ostvarili, ne prežu ni od čega.” U tom smislu u oporbenim strankama, budući da nema jamstva za materijalne beneficije, te su unutarstranačke borbe ipak manjeg intenziteta.
Frane Barbieri, veliki hrvatski novinar, bio je među ostalim glavni urednik zagrebačkog VUS-a i beogradskog NIN-a, dva najutjecajnija lista u bivšoj državi. Kad je 1972. smijenjen pod optužbom da je liberal i prozapadno orijentiran, zaposlio se u iznimno utjecajnom talijanskom dnevnom listu La Stampi. Ubrzo je postao glavni vanjskopolitički komentator i jednom tjedno brifirao Giannija Agnellija, vlasnika Fiata i La Stampe, o najvažnijim svjetskim pitanjima.
Razgovor baruna i Tuđmana
Sredinom 1980-ih, nakon intervjua off the record je ispričao: “Upoznao sam gotovo stotinjak europskih šefova država i vlada, veliki broj najviših dužnosnika politički stranaka, ministara i političara na najvišim državnim dužnostima. Bez obzira iz kojeg političkog spektra dolaze, s ljevice, desnice ili centra, svi su političari vrlo slični: što su više na hijerarhijskoj ljestvici, to ih manje zanima ideologija; nema ideala i entuzijazma da služe za opće dobro.
Jedino im je na pameti kako se održati na pozicijama ili na vlasti. Zato tako lako napuštaju ideološke pozicije s kojih su startali te čak, ako ih to može održati na vlasti, počnu zastupati potpuno suprotna politička stajališta.”
Barun Janko Vranyczany, nekadašnji ministar vrlo blizak predsjedniku Franji Tuđmanu, koji nije znao što je govorio Barbieri, ispričao je da je jednom upitao Tuđmana: “Predsjedniče, što se dogodilo s nama dvojicom? Ti si u mladosti bio ljevičar i komunist, a ja tvrdi hrvatski nacionalist. Ti si sad postao desničar i nacionalist, a ja liberal koji se zalaže za europske vrijednosti i zajedništvo te Europu bez granica.” Tuđman mu, ispričao je, nije odgovorio na to pitanje.
Plenković je postao autokrat
Dovoljno je prisjetiti se koje su ideje početkom devedesetih godina zastupali Furio Radin i Milorad Pupovac, koji danas zdušno i nepokolebljivo podržavaju HDZ i kad donosi najpogubnije odluke po Hrvatsku. Tu nema ni trunke nekadašnjih ideja, već jedino interes da se okoriste od članstva u vladajućoj koaliciji.
Uostalom, i premijer Andrej Plenković krenuo je u HDZ-u kao reformator, demokrat sklon desnom centru, a sad je postao autokrat i desničar. Stoga ne čudi kad se govori da su političari ljudi posebnog kova.