Telegram istražuje: smije li javnost znati što premijer piše u službenim mailovima i porukama
Pitanje je aktualizirano netransparentnim načinom na koji je nastao novi Zakon o izbornim jedinicama
HDZ i Vlada nikako da se iščupaju iz političke kaše koju su si sami skuhali: sa zakonom o izbornim jedinicama ovoga se tjedna dogodio novi zaplet, kada je oporba upozorila da propis uopće nije u skladu s Ustavom. Nije poznato što je tome kumovalo – politička aljkavost ili neki drugi razlog – ali zakon je na potpis predsjedniku Republike poslan u zadnji tren, 48 sati prije nego što je trebao (u nedjelju) stupiti na snagu.
Mada ga je Zoran Milanović potpisao u ustavnom roku, to nije bilo dovoljno da se ispoštuje ustavom propisana procedura: zakon se najprije objavljuje u Narodnim novinama, pa onda stupa na snagu, a ne obrnuto, kao što se dogodilo ovdje. Za svoje kašnjenje, HDZ-ovi i Vladini dužnosnici sada krive Milanovića i oporbu.
Kako je nastao zakon?
Ova epizoda samo je nastavak sage oko kontroverznog zakona donesenog u neuobičajeno kontroverznoj proceduri. Od kraja svibnja, kad se nacrt pojavio u javnom savjetovanju, i Telegram pokušava od Ministarstva pravosuđa i uprave dobiti jasne i precizne odgovore na pitanje kako je zakon ustvari nastao.
No, osim imena njegovih autora, tražili smo i dodatne materijale, zapisnike sa sastanaka na kojima se radilo na izmjenama, kao i službenu korespondenciju autora propisa oko ove teme. Iz resora ministra Ivana Malenice tvrde, međutim, da zapisnike nemaju, a da nam dopise, mailove i poruke državnih službenika – za koje uvjeravaju da su stvarni autori zakona – ne mogu dati.
Tumače da je to traženje uvida u cijeli spis i da zato nije zahtjev u smislu Zakona o pravu na pristup informacijama. O tome će u konačnici odlučivati Povjerenik za informiranje. Ova tema aktualizirala je, međutim, i dodatno pitanje: u vremenu kad se način komunikacija korijenito promijenio, što se uopće smatra informacijom koju posjeduju tijela javne vlasti.
Poruke šefice Komisije
Početkom godine slična je tema ponovno otvorena i na razini Europske unije. Ugledni američki list New York Times uložio je krajem siječnja tužbu protiv Europske komisije pred Sudom EU u Luxembourgu. Razlog je neobjavljivanje tekstualnih poruka koje je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen razmjenjivala s izvršnim direktorom Pfizera, jedne od farmaceutskih tvrtki s kojom je EU dogovorila kupnju cjepiva protiv covida.
Iz tužbe proizlazi da je Komisija smatrala da “neregistrirane tekstualne poruke nisu dokumenti” u smislu uredbe koja regulira javni pristup dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije.
Dokument, po toj uredbi, znači svaki sadržaj neovisno o mediju – je li na papiru, u elektroničkom obliku ili, recimo, zvučni zapis – a odnosi se na aktivnosti i odluke koje spadaju u djelokrug neke od spomenutih EU institucija. Tko je u pravu, Komisija ili NYT, odlučit će Sud.
Ovako je to u Hrvatskoj
Što bi se, međutim, dogodilo da se takva situacija preslika na Hrvatsku – može li, temeljem hrvatskog zakona, javnost tražiti uvid u službene poruke visokih dužnosnika, poput predsjednika Vlade? Ili u službenu WhatsApp prepisku državnih službenika koji tim putem diskutiraju svoj rad na novom zakonu?
Pojašnjenje što je sve u današnje vrijeme “podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti” tražili smo od Ureda povjerenika za informiranje. Ukratko: tumačenje zasad ne ide tako široko, i – načelno – obuhvaća službene mailove, ali ne i poruke razmijenjene putem službenog mobitela. No, konačni pravorijek ovisi od slučaja do slučaja.
Imali već takav slučaj
“(…) mail zabilježen na službenom računalu dužnosnika ili službenika ima karakter informacije i uvjetno se može reći da se nalazi u posjedu tijela javne vlasti (iako nije urudžbiran), a u svakom konkretnom slučaju bi se procjenjivalo radi li se o informaciji koja može biti dostupna javnosti”, objašnjavaju iz ureda povjerenika na naša pitanja o karakteru SMS-ova, WhatsApp poruka i službenih mailova.
Mailovi dužnosnika ili službenika “mogu odgovarati sadržajno definiciji informacije”, ali ima li javnost pravo uvida u njih ovisilo bi i o tome “sadrži li informacija i podatke koje je potrebno štititi i preteže li javni interes”. Drugim riječima, svaki ovakav zahtjev procjenjivao bi se zasebno.
Povjerenik je imao takav slučaj kada je N1 zatražio službenu mail korespondenciju guvernera HNB-a i njegovih suradnika s predstavnicima Knighthead fonda od veljače do lipnja 2017. Tada je utvrđeno da su ti mailovi informacija u smislu Zakona. “S traženjem SMS i WhatsApp komunikacije se do sada nismo, kao nadležno tijelo za pravo na pristup informacijama, susreli”, napominju u odgovoru na naš upit.
Kamo spadaju poruke?
No, prema njihovom načelnom tumačenju, poruke na službenom mobitelu dužnosnika ili državnih službenika ne spadaju pod informaciju u posjedu tijela javne vlasti, bez obzira na to što se radi o “službenoj” temi, a ne privatnim razgovorima.
“Kada bi poruke bile pretvorene u pisani oblik i prenesene na službeno računalo ili urudžbirane, ispisane unutar određenog spisa i sl., moglo bi se načelno reći da se radi o informaciji u smislu ovog Zakona”, kažu.
Utjecaj presude EU suda
To, dakako, odgovara i na ranije postavljeno pitanje što bi se desilo da se, kao u slučaju briselske administracije i New York Timesa, u Hrvatskoj zatraži uvid u poruke koje je premijer razmijenio s direktorom neke firme ili naprosto svojim ministrima – zahtjev bi bio odbijen jer to nije informacija na način kako to definira Zakon. Može li se to u budućnosti promijeniti?
Kao što smo napomenuli, Sud EU-a bavi se predmetom koji se tiče tekstualnih poruka. Iz ureda povjerenika potvrđuju da će se, nakon što presuda bude objavljena, “raspraviti o njezinom mogućem utjecaju na normativni okvir prava na pristup informacijama”. Kako će tužba završiti, nije moguće prejudicirati. Ali očito će imati reperkusije i u Hrvatskoj.