Velika analiza uglednog Foreign Policyja: ovih 10 sukoba diljem svijeta obilježit će godinu pred nama

Dakle, što nije u redu? Problem nije primarno u načinu posredovanja ili u uključenim diplomatima. Umjesto toga, izvjesnije je da se krije u globalnoj politici. Kolaps odnosa Zapada s Rusijom i natjecateljski odnos Kine i SAD-a velik je dio problema. Čak i u krizama u koje nisu izravno uključene, velike sile spore se što bi diplomacija trebala uključivati ​​i hoće li i kako stati iza nje.

Mirotvorstvo kao zaustavljanje najgoreg

Neizvjesnost oko SAD-a također tomu doprinosi. Američka moć nije u slobodnom padu, a njezino opadanje u odnosu na druge zemlje ne najavljuje nužno nered. Problem je više politička disfunkcionalnost SAD-a, što dovodi do nestabilnosti globalne uloge koju ima. Mogući povratak bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, čija su naklonost moćnicima i prijezir prema tradicionalnim saveznicima već utjecali na velik dio Europe i Azije, čini godinu koja je pred nama posebno neugodnom.

Čini se malo vjerojatnim da će svjetski čelnici, s obzirom na svoje podjele, shvatiti koliko su stvari postale opasne, kolektivno iznova potvrditi uvjerenje da se granice ne mijenjaju silom i uložiti više energije u sklapanje dogovora u ratom rastrganim mjestima.

Na bojištima će se stvari gotovo sigurno odvijati u pravcu prihvaćanja manjkavih nagodbi između zaraćenih strana. Drugim riječima, nadamo se najboljem, ali mirotvorstvo danas uglavnom znači zaustavljanje najgoreg. No, kao što pokazuje ovogodišnji popis najvećih sukoba koji će se odvijati u svijetu, to samo po sebi ne bi bila mala stvar. U nastavku donosimo popis Foreign Policyja o 10 sukoba koji bi mogli obilježiti godinu koja je pred nama.

1. Gaza

Napad Hamasa 7. listopada na Izrael te izraelsko uništenje Gaze koji je uslijedilo otvorili su novo jezivo poglavlje u desetljećima starom izraelsko-palestinskom sukobu. Tri mjeseca kasnije sve je jasnije da izraelske vojne operacije neće dokrajčiti Hamas. ali pokušaji da se to učini mogli bi dokrajčiti ono što je ostalo od Gaze.

Napadi hamasovaca, koji su masakrirali više od 1100 ljudi, uglavnom civila, te zarobili njih 200, slomili su Izraelcima osjećaj sigurnosti. Nepovjerenje koje su prije napada mnogi osjećali prema premijeru Benjaminu Netanyahuu produbilo se zbog neuspjeha vlade da taj napad spriječi. Ipak, Izraelci se uglavnom slažu s Netanyahuom da je suživot s Hamasom nemoguć.

Izraelski odgovor na napad dogodio se nedugo nakon 7. listopada. Snažno bombardiranje i pozivi stanovnicima sjevera enklave, uključujući grad Gazu, da se evakuiraju na jug, utrli su put kopnenim operacijama u kojima su trupe opkolile i potom ušle u taj grad. Krajem studenog bila je kratka pauza – Hamas je oslobodio 105 talaca, a Izrael 240 Palestinaca iz svojih zatvora. Dana 1. prosinca napad je nastavljen, s kopnenim operacijama i na jugu Gaze. Žestoko bombardiranje i borbe nastavljaju se diljem tog pojasa.

Izraelske operacije bile su razorne: sravnili su velik dio Pojasa Gaze sa zemljom, ubijeno je više od 20.000 Palestinaca, izbrisane su cijele obitelji, mnoštvo djece ubijeno je, stradalo ili su ostali siročad. Izvješća sugeriraju da je razaranje bez premca u novijoj povijesti. Američka vlada dosad je bezuvjetno podržavala Izrael, predsjednik Joe Biden je odbio pozvati na prekid vatre. Početkom prosinca SAD je stavio veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom se tražio prekid vatre, da bi dva tjedna kasnije izglasana verzija u kojoj se sukobljene strane na to ne poziva. Većina svijeta vidi Washington kao sudionika u razaranju Pojasa Gaze.

Netanyahu ističe da će se Izrael boriti dok ne eliminira Hamas. No, malo je vjerojatno da će ga moći izbrisati. Čak i uništavanje Hamasovih brigada bit će težak zadatak – štogod da se dogodilo, širi politički i društveni pokret će preživjeti, a oružani otpor će se nastaviti u nekom obliku dok traje okupacija. Washington bi trebao što prije pritisnuti Izrael da se ponovno uspostavi primirje i oslobode svi taoci koje Hamas drži, u zamjenu za palestinske zarobljenike. To bi možda otvorilo mogućnost nekog produženog primirja, što bi pak moglo utrti put za ponovne napore u cilju oživljavanja šireg političkog razgovora između Izraelaca i Palestinaca, iako su prepreke ogromne.

No, kako stvari sada stoje, izglednije su velike operacije koje će potrajati tjednima, možda i mjesecima, nakon čega će doći do manje intenzivnog razdoblja, ali obilježenog neizvjesnošću. Produljena vojna okupacija čini se izvjesnom, iako Netanyahu poriče da mu je to namjera. Nikad se u sumornoj povijesti sukoba na tom području mir nije činio neizvjesnijim.

2. Bliski istok

Rat Izraela i Hamasa mogao bi na više načina izazvati sukobe na širem području. Posljednja stvar koju SAD želi je veći bliskoistočni rat. Odnosi s Iranom su se smirili, no taj je aranžman sada u raspadu. Teheran ne želi da Gaza ugrozi Hezbolah, saveznika kojeg smatra središnjim za ono što naziva svojom “isturenom obranom”.

Najopasnije žarište na ovom području je izraelsko-libanonska granica. Napetost između Hezbolaha i Izraela, koji su od 7. listopada nerijetko razmjenjivali raketnu vatru, mogla bi zaživjeti vlastitim životom. U Siriji i Iraku militanti su opetovano napadali američke baze i diplomatske objekte, što je dovelo do američkih protuudara.

Tu su i Hutiji, koji su lansirali projektile i bespilotne letjelice na Izrael te napali komercijalna plovila u Crvenom moru, navodeći kao svoj motiv izraelski napad na Gazu. U nekom trenutku bi Izrael, SAD ili njihovi saveznici mogli izgubiti strpljenje te napasti ne samo Hutije, nego i iranske mete – primjerice, iranski špijunski brod za koji se pretpostavlja da prenosi obavještajne podatke – što bi također podiglo stvari na višu razinu.

Iako nijedna strana ne želi rat, mnogo toga bi moglo poći po zlu, pogotovo dok traje izraelska kampanja u Gazi. Svaki napad – bilo na libanonskoj granici, u Iraku ili Siriji, na Crvenom moru ili Perzijskom zaljevu – u kojem bi stradao veliki broj civila ili pak američko osoblje, riskirao bi pokretanje spirale napada.

Ako Izrael krene u napad protiv Hezbolaha, rat poput onog iz 2006. gotovo bi sigurno izazvao širu konfrontaciju s obzirom na jačanje Irana u regiji, a mogao bi završiti i usisavanjem SAD-a.

3. Sudan

Sukobi dviju sudanskih vojnih frakcija (vojske i paravojnog RSF-a) u travnju su eskalirali u otvoreni rat. Otad su ubijene tisuće ljudi, milijuni su napustili domove, a Sudan je doveden na rub kolapsa. Korijeni rata leže u sukobima unutar vojske nakon svrgavanja moćnog Omara al-Bashira tijekom ustanka 2019. godine. Vođa RSF-a Mohamed Hamdan Dagalo, poznat i kao Hemeti, bio je nekoć zapovjednik snaga koje su žestoko gušile pobune u Bashirovu korist u Darfuru sredinom 2000-ih.

Kad su tisuće Sudanaca izašle na ulice 2019., Hemeti i general sudanskih oružanih snaga Abdel Fattah al-Burhan udružili su snage kako bi svrgnuli Bashira te pristali podijeliti vlast s civilnom vladom. U listopadu 2021. izbacili su civilne vlasti iz jednadžbe. Potom se poljuljalo i savezništvo između RSF-a i vojske, što je dovelo do napetih pregovora. Sredinom travnja izbile su borbe u glavnom gradu Khartoumu, koje su se potom proširile. Nije jasno tko je prvi ispalio hitac.

Ne smije se ovdje zanemariti i vanjski angažman. Izvješća sugeriraju da RSF dobiva oružje iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok vojsku prvenstveno podupire Egipat. Dok RSF maršira prema istoku, afrički, arapski i zapadni diplomati izrazili su bojazan da bi želja UAE-a za pristupom Crvenom moru mogla igrati ulogu u svemu.

Generali su se dugo opirali mirovnim pregovorima, iako postoje naznake da sada očajnički traže izlaz. S druge strane, što vojska bude slabija, Hemeti će im manje nuditi. Predstavnici zaraćenih strana povremeno bi se sastajali u Jeddahu, u Saudijskoj Arabiji, ali nisu pregovarali u dobroj vjeri. Rijad i Washington, koji su sazvali pregovore, izostavili su druge, uključujući Abu Dhabi i Kairo, koji su ključni za obuzdavanje zaraćenih strana.

Razgovori planirani za 28. prosinca su propali. Ipak, takav je pakt vjerojatno nužan prvi korak. Iako će se svaki prekid vatre morati proširiti kako bi se uključili drugi i vratili civilnoj vlasti, RSF i vojska neće se prestati boriti bez dogovora o onome što bi trebalo uslijediti. Kolaps Sudana mogao bi desetljećima odjekivati ​​u okolnim regijama, a prostora za dogovor sve je manje.

4. Ukrajina

Ono što se događa na bojnom polju u rusko-ukrajinskom ratu definirat će sigurnost Europe u budućnosti. Fronta dugačka stotine kilometara jedva se pomiče. Ukrajinski generali strahuju od ruskog napada na istoku ili sjeveru, dok Kremlj računa da je vrijeme na njegovoj strani.

Predsjednik Vladimir Putin vezao je sudbinu ruske elite za svoju. Konsolidirao je moć unutar vojske nakon neuspjele pobune čelnika Wagner grupe Jevgenija Prigožina u lipnju 2023. godine. Rat je srž novog ruskog narativa, ukorijenjenog u takozvanim tradicionalnim vrijednostima. No, raspoloženje bi se moglo promijeniti s obzirom na to da više od trećine državnog proračuna odlazi na obranu, a u Ukrajini mjesečno pogiba nekoliko tisuća Rusa.

Ukrajini predstoji sumorna zima. Ruski raketni udari imat će za cilj prekinuti grijanje i isprazniti gradove. Najviši kijevski general nedavno je aludirao na “pat poziciju”, zaradivši ukor ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Streljivo je pri kraju, kao i rezerve ljudstva. Neslaganje između ukrajinskih i zapadnih dužnosnika sve je vidljivije.

Kijev najviše zabrinjava kolebljiva podrška Zapada. Američko oružje bilo je ključno za obranu Ukrajine, a sada republikanci blokiraju veliki paket pomoći čiji je cilj smiriti Kijev do američkih predsjedničkih izbora 2024. godine. Bivši američki predsjednik Donald Trump, vjerojatni republikanski kandidat, kritičan je prema pomoći Ukrajini. U Europi se pak mađarski premijer Viktor Orban protivi predloženom paketu pomoći za Kijev, o čemu će se glasati početkom veljače 2024.

Što se pregovora tiče, nijedna strana nije spremna na kompromis. Ruski dužnosnici kažu da će razgovarati, no izjave Kremlja sugeriraju da njihovi ciljevi ostaju isti – ne žele samo teritorij, već i predaju i demilitarizaciju Ukrajine pod pokornom vladom. Svaki dogovor s Rusijom mogao bi Zelenskog koštati posla. Usto, Kremlj može čekati i vidjeti hoće li Trump pobijediti. Kako stvari stoje, malo je vjerojatno da će se Putin zadovoljiti onim što sada ima.

Održavanje otvorenih kanala prema Moskvi i dalje ima smisla, s obzirom na troškove i putanju rata. Iako su neki Amerikanci ljutiti zbog cijene pomoći Kijevu, važno je da Ukrajina barem održi liniju. Europa mora preuzeti veći teret, što god da se dogodilo u Washingtonu. Jer ako Moskva osvoji veći dio Ukrajine, nije teško zamisliti da sljedeći na Putinovu popisu budu dijelovi drugih bivših sovjetskih republika.

5. Mjanmar

Ofenziva pobunjenika koji su protjerali vojsku iz sjeveroistočnog Mjanmara, kao i borbe koje se drugdje vode predstavljaju najveću prijetnju hunti koja je preuzela vlast prije gotovo tri godine.

Tijekom 2023. snage otpora postavljale su zasjede diljem cijele zemlje, a vojska je ustanak pokušala ugušiti zračnim napadima, topništvom i mobilnim jedinicama. Po prvi put nakon nekoliko desetljeća, nasilje je zahvatilo mjanmarske nizine.

Ofenziva na sjeveroistoku uzdrmala je stvari. Ranije formirana koalicija triju etničkih naoružanih skupina, Savez triju bratstava, zajedno s nekim snagama otpora, zauzela je nekoliko gradova, pregazila desetke vojnih položaja, zarobila tenkove i teško naoružanje te presjekla ključne trgovačke putove prema Kini. To je ponukalo i ostale pobunjenike da krenu u napad.

Dio ove priče je i Kina – Peking želi razbiti internetske centre za prijevare, kojima upravljaju transnacionalni kriminalci, a koji su se proširili diljem regije Mekong. Hunta i savezničke snage nisu zatvorile centre u pograničnoj zoni koju su kontrolirale pa je Peking stoga stajao po strani u ovom sukobu. Blizina te zone Kini otežava mjanmarskim zračnim snagama bombardiranje.

Kineski predsjednik Xi Jinping ne vjeruje mjanmarskoj vojsci, posebno vođi državnog udara Min Aung Hlaingu, koji gaji posebno jak antikineski osjećaj s obzirom na potporu Pekinga etničkim naoružanim skupinama na sjeveroistoku Mjanmara.

No, zasad se čini da će hunta ipak izdržati. Mnoge etničke naoružane skupine u zemlji i snage otpora nakon puča vjerojatno se neće spojiti. Međutim, državni udar vratio je zemlju desetljećima unatrag: zdravstveni i obrazovni sustavi su se raspali, stope siromaštva su skočile u nebo, a valuta je pala. Više od 2,5 milijuna ljudi interno je raseljeno pa je teško pretpostaviti da će kriza uskoro završiti.

6. Etiopija

Etiopija je prošlu godinu započela s dobrim vijestima, a završila s mnogo straha. Početkom godine brutalni rat usredotočen na najsjeverniju regiju Tigray bio je na izmaku. U borbama su ubijene stotine tisuća ljudi. Rat je blokirao opskrbu golemom broju stanovnika. Tigrajske pobunjeničke snage gotovo su ušle u glavni grad Adis Abebu prije nego što su se žurno povukle. Savezne snage su ih potom postupno pritiskale pa je etiopski premijer Abiy Ahmed sklopio dogovor s čelnicima regije kako bi učvrstio svoju pobjedu, no taj je sporazum postavio pozornicu za sukobe na drugim mjestima.

U kolovozu su pobunjenici iz Amhare nakratko zauzeli dijelove gradova u toj regiji prije nego što su bili poraženi. Amharasi zamjeraju premijeru dogovor s Tigrayem jer misle da će to dovesti do vraćanja spornog teritorija koji su amharske milicije zauzele tijekom rata. Oni također optužuju vladu da je zažmirila na ubojstva amharskih civila. U velikim dijelovima Amhare u praksi nema vlasti, jer narod odbija kadrove vladajuće stranke.

Premijer se suočava i s pobunom oromskih nacionalističkih pobunjenika u svojoj matičnoj državi. Pregovori su napredovali, ali do dogovora ipak nije došlo. Lokalne elite strahuju od prepuštanja autonomije tradicionalno nadmoćnom centru, što djelomično objašnjava pobune u tri najmoćnije regije Etiopije – Amhari, Oromiji i Tigrayu. Uz sve ove izazove, u problemima je i etiopsko gospodarstvo. Više otuđenih mladih moglo bi generirati daljnju nestabilnost.

Još je jedna opasnost i pogoršanje odnosa između premijera Abiya Ahmeda i eritrejskog predsjednika Isaiasa Afwerkija, koji je rasporedio trupe nadajući se da će svojim starim neprijateljima – Eritreja je 20 godina bila u ratu s Etiopijom dok su Tigrajci bili glavni u Adis Abebi – zadati smrtni udarac. Eritrejski vojnici ostaju na etiopskom tlu, što je suprotno mirovnom sporazumu, a Isaias ima veze sa snagama u Amhari, uključujući i sporna područja.

Napetosti su porasle u listopadu, kada je Abiy potvrdio “pravo” Etiopije na pristup Crvenom moru. Regionalni čelnici te su primjedbe shvatili kao implicitnu prijetnju zauzimanjem dijela Eritreje, čije je odcjepljenje od Etiopije 1991. ostavilo potonju bez izlaza na more. Abiy je tada javno obećao da neće pokrenuti invaziju. No, s velikim nepovjerenjem i objema stranama koje mobiliziraju snage i gomilaju oružje, slučajni sukobi nose rizik od pokretanja rata.

7. Regija Sahel

Godine 2023. nigerska vojska svrgnula je Mohameda Bazouma, reformističkog predsjednika koji je bio prijateljski nastrojen prema Zapadu, učvrstivši vojnu vlast u regiji Sahel nakon državnih udara u Maliju i Burkini Faso.

Val državnih udara najavljuje novo poglavlje u krizi koja datira barem iz 2012. Tada su polunomadski tuareški pobunjenici, zajedno s džihadistima povezanima s Al-Kaidom, zauzeli sjeverni Mali. Ondje su uspjeli ostati veći dio godine prije nego što su ih potisnule snage predvođene Francuzima. Godine 2015. nekoliko naoružanih skupina iz sjevernog Malija, uključujući i pobunjenike i provladine elemente, potpisalo je mirovni sporazum s Bamakom. Taj je sporazum predviđao prijenos ovlasti, razvoj sjevera i dovođenje nekih naoružanih skupina u vojsku, no u praksi nije previše zaživio.

U međuvremenu su džihadisti, koji nisu potpisali sporazum, osvojili velike dijelove središnjeg Malija i veći dio Burkine Faso, proširivši se čak i na sjeverne dijelove obalne zapadne Afrike. Sahelske vojske, francuske protupobunjeničke snage i mirovne snage UN-a nisu mogle zaustaviti njihovo napredovanje.

Ogorčenost javnosti zbog nesigurnosti djelomično je potaknula državne udare i podršku vođama hunte. Godine 2020. i 2021. skupina pukovnika pod vodstvom Assimija Goite izvela je niz državnih udara u Maliju, učvrstivši vlast. Uslijedili su pučevi u Burkini Faso, potaknuti bijesom zbog džihadskih masakra nad vojnicima, a potom i u Nigeru.

Vladavina vojske dramatično je promijenila vanjske odnose ove regije. Veze triju zemalja s nekim drugim zapadnoafričkim prijestolnicama su napete. Pariz je povukao svoje vojnike usred rastućeg antifrancuskog raspoloženja. Malijska hunta približila se Rusiji, posebice plaćeničkoj skupini Wagner, i protjerala je snage UN-a. U Burkini Faso rusko prisustvo je manje, ali izgleda da će rasti i moglo bi uključivati ​​osobnu zaštitu vojnih vođa.

Tko god da drži vlast u Sahelu, morat će učiniti više od borbe. Bamako bi trebao iskoristiti svoje dobitke u Kidalu za sklapanje novog dogovora s pobunjenicima. Čak i s džihadistima, bez obzira na njihovu odlučnost da nametnu stroge islamske zakone, lokalni prekidi vatre smirili su nasilje u prošlosti. Pregovori su vrijedni pokušaja – ofenzive bi mogle donijeti kratkoročne dobitke, ali mir tijekom vremena ovisi o dijalogu i sklapanju dogovora.

8. Haiti

Od ubojstva predsjednika Jovenela Moïsea u srpnju 2021., nasilje bandi na Haitiju širi se poput požara. Kriminalci kontroliraju veći dio glavnog grada Port-au-Princea, kao i područja na sjeveru, posebice dolinu Artibonite. Brutalni teritorijalni ratovi bandi protjerali su desetke tisuća iz njihovih domova.

Haićani se nadaju da će se strane snage koje će stići početkom 2024. uhvatiti u koštac s hipernasilnim bandama koje su posljednjih nekoliko godina rasturile zemlju. Gotovo polovici stanovništva Haitija, oko 5,2 milijuna ljudi, potrebna je pomoć. Nasilje bandi iznjedrilo je grupe osvetnika poznate kao Bwa Kale, koje su linčovale stotine osumnjičenih članova bandi, no bez bitnijeg smanjenja njihove aktivnosti. Ankete pokazuju da su Haićani u tolikom očaju da podupiru strane snage koje dolaze, usprkos lošem iskustvu s prethodnim međunarodnim misijama.

Snage pod vodstvom Kenije suočavaju se s teškim izazovima. Vršitelj dužnosti premijera Haitija Ariel Henry zatražio je vanjsku pomoć u listopadu 2022., Nairobi je pristao predvoditi napore u srpnju 2023. i rasporediti najmanje 1000 policajaca, a UN je dao zeleno svjetlo za plan u listopadu. Misija sada čeka odobrenje kenijskih sudova, jer su tamošnji oporbenjaci ustvrdili da policajcima ustav brani odlazak na misije u inozemstvu.

Mandat misije, koja će za početak trajati godinu dana, jest pomoći policiji u “suprotstavljanju bandama i poboljšanju sigurnosnih uvjeta”, čime se otvara put izborima. Kenijska policijska delegacija ocijenila je nakon posjeta Haitiju da su potrebne agresivne operacije protiv bandi. Haićanske policijske snage morat će spriječiti curenje informacija iz vlastitih redova, u protivnom bi borbe mogle rezultirati velikim gubicima za policiju i civile, ugrožavajući potporu misiji.

Među preprekama za rješenje ovog problema je i tamošnja politika. Utjecajne političke stranke i skupine civilnog društva kažu da Henry nema mandat za obnašanje dužnosti i žele inkluzivniju prijelaznu upravu. Razgovori nisu urodili plodom. Bez konsenzusa o sastavu haićanske vlade ili ulozi snaga pod vodstvom Kenije, misija riskira da bude upletena u političku borbu. Henry, kojeg mnogi ne vole, mogao bi u ovakvim okolnostima pojačati stisak, stavljajući time vladu jedinstva još više izvan dosega.

9. Armenija i Azerbajdžan

Prošle je godine azerbajdžanska munjevita ofenziva u Gorskom Karabahu potaknula egzodus gotovo svih koji tamo žive – više od 100.000 ljudi. Pitanje je ove godine hoće li Azerbajdžan ići dalje ili će, s pregovorima krajem 2023. za koje se čini da će donijeti neki napredak, konačno pronaći s Armenijom put do mira.

Čini se da će operacija Azerbajdžana u Gorskom Karabahu barem zasad okončati desetljećima dug sukob oko te sporne enklave. U 1990-ima etnička armenska većina u tom području, uz potporu Armenije, proglasila je vlastitu republiku, a u ratu koji je uslijedio protjerala je Azerbajdžance iz Gorskog Karabaha i susjednih područja. Razgovori između Bakua i Erevana godinama nisu nikamo vodili. Azerbajdžan je u međuvremenu izgradio svoju vojsku i 2020. godine, uz potporu Turske, vratio distrikte koji okružuju Gorski Karabah i dio same enklave.

Nakon šest tjedana brutalnih borbi, Rusija je posredovala u primirju i poslala mirovne snage. Ali s obzirom da je Moskva sada zaglavila u Ukrajini, čini se da je Baku osjetio da bi mogao dovršiti posao. Tijekom 2022. zauzeo je nekoliko strateških područja, a potom je više od devet mjeseci blokirao koridor Lachin, preko kojeg je Gorski Karabah imao pristup Armeniji i vanjskom svijetu. U rujnu su trupe ušle u enklavu, zauzevši je u jednom danu.

Gorski Karabah nije jedina točka razdora između Armenije i Azerbajdžana. Dvije zemlje spore se i oko granice pa tako njihovi vojnici često stoje samo nekoliko metara jedni od drugih. Usto, Azerbajdžan želi kopneni koridor do Nahičevana, azerbajdžanske eksklave na jugozapadu Armenije koja graniči s Turskom i Iranom. Baku vjeruje da je dogovor postignut uz posredovanje Moskve, kojim su okončane borbe 2020., obvezao Erevan da mu odobri prolaz kroz koridor.

Pregovori između Armenije i Azerbajdžana imaju šanse. Sporazum iz prosinca, dogovoren bez nazočnosti trećih strana, donio je razmjenu ratnih zarobljenika, obećao normalizaciju odnosa i uključio potporu Armenije kandidaturi Azerbajdžana da ove godine bude domaćin svjetskog klimatskog summita, COP29. Baku i Erevan kažu da će nastaviti razgovore i očekuju dogovor uskoro, iako i dalje ostaju problematična pitanja granice i koridora.

Ako pregovori ne urode plodom, Baku bi mogao izgubiti strpljenje. Zauzimanje tranzitne rute, što bi odsjeklo stotine tisuća ljudi na južnom dijelu Armenije od ostatka zemlje, izazvalo bi bijes zapadnih država, Irana i Rusije. Posebno je teško zamisliti da će se to dogoditi u godini kada bi Baku mogao biti domaćin globalnog klimatskog summita. Azerbajdžanski dužnosnici inzistiraju na tome da ne gaje planove o armenskoj zemlji i čak su predložili alternativnu tranzitnu rutu kroz Iran. Ipak, koliko god napad bio loša ideja, armenski i zapadni dužnosnici nisu u potpunosti isključili tu mogućnost.

10. SAD i Kina

Sastanak američkog predsjednika Joea Bidena i kineskog predsjednika Xi Jinpinga u studenom pokušao je oživjeti odnose dviju zemalja. Ali njihovi ključni interesi i dalje se sudaraju u azijsko-pacifičkoj regiji, a tajvanski izbori i napetosti u Južnom kineskom moru mogli bi staviti na kušnju otopljavanje odnosa.

Xi se želi usredotočiti na kinesko gospodarstvo i spriječiti daljnja američka trgovinska ograničenja, a Bidenovoj administraciji cilj je smirivanje uoči američkih izbora 2024. Početkom 2023. godine diplomatski napori su zapeli kada je iznad SAD-a uočen kineski špijunski balon, koji je izazvao medijsku pompu prije no što je oboren. Državni tajnik Antony Blinken otkazao je tada putovanje u Kinu. Dan prije summita dvije su se zemlje obvezale da će se zajedno boriti protiv klimatskih promjena. Važno je da je Peking pristao i ponovno otvoriti vojne komunikacijske kanale kako bi pomogao u upravljanju rizicima od nenamjernih sukoba, što nije zanemarivo kad znamo da se dvije vojske guraju na morima i nebu oko Kine.

No, osnove rivalstva ne pokazuju znakove jenjavanja. U azijsko-pacifičkom području Peking teži većem utjecaju, dok je Washington odlučan da zadrži vlastitu vojnu dominaciju. Nekoliko azijskih prijestolnica, uplašenih sve većom samouvjerenošću Pekinga, priklonile su se sigurnosnim vezama s Washingtonom, iako cijene trgovinu s Kinom.

Južno kinesko more izgleda sve nesigurnije. Manila s frustracijom ukazuje na brodove kineske obalne straže i pomorske milicije koji patroliraju vodama za koje je 2016. posebni sud presudio da su filipinski. Kineski brodovi koriste agresivnije taktike, uključujući vodene topove i akustične uređaje. Američka sigurnosna jamstva Filipinima i povećana vojna prisutnost u spornim područjima načelno odvraćaju Peking, ali donose i rizike. Kineski brodovi ili zrakoplovi mogli bi čak početi pratiti svoje američke kolege.

I Tajvan je žarište. Peking vjeruje da bi se otok trebao ponovno ujediniti s kineskim kopnom, idealno mirnim putem, iako ne isključuje silu. Politika “jedne Kine” koju provodi Washington ima za cilj mirno rješenje statusa Tajvana bez prejudiciranja ishoda. Iako je malo vjerojatno da će Kina izvršiti invaziju u skorije vrijeme – dapače, probijanje obrane otoka bilo bi teško – što više Xi osjeća da politika “jedne Kine” erodira i da se prozor za ujedinjenje zatvara, to bi računica više mogla naginjati prema ratu.

Zasad je vjerojatno najveća opasnost ona od sudara kineskih i američkih zrakoplova ili brodova. Prema Pentagonu, broj rizičnih susreta u posljednje dvije godine premašuje one u prethodna dva desetljeća. Posljednji takav incident, kada su se dva zrakoplova sudarila 2001. godine, usmrtivši kineskog zrakoplovca i prisilivši američki zrakoplov na hitno slijetanje na kineski otok Hainan, zahtijevao je delikatne razgovore kako bi se pronašlo rješenje koje bi omogućilo objema stranama da sačuvaju obraz. Danas je teško vidjeti prostor za takvu vrstu diplomacije.