Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U novom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Jadranki Jajaš (69), umirovljenici koja od mladosti svaki slobodan trenutak koristi za volontiranje. Prošla je sve, od pučkih kuhinja do Caritasa, a zadnjih 14 godina posvetila je ljudima koji su na koncu života, odnosno palijativi.

Nisam tip koji inače plače. S osmijehom podnosim bol, a s tugom se nosim kroz molitvu i razgovor s prijateljima koji uvijek djeluje kao nekakva terapija. Jedini put kad sam plakala u gotovo tri desetljeća volontiranja, bilo je ove godine, odnosno prije nekoliko mjeseci. Umrla je moja prijateljica Viktorija o kojoj sam se brinula četiri godine, a znale smo se gotovo desetljeće.

Bila je dementna, operirala je srce, ali je imala i dosta drugih bolesti, od kojih je jedna bila karcinom. K njoj sam išla jednom tjedno, a živjela je na Trešnjevci, kao i ja. Najteži trenutak s njom mi je bio prije nekoliko godina kad sam je došla posjetiti, a ona me nije prepoznala. Sa mnom je pričala kao s nekim strancem. Srce mi je skoro puklo od žalosti.

Morala sam joj objašnjavati tko sam. Najteže je gledati osobu s kojom si blizak kad tako polako godinama kopni i umire. Svaki čovjek o kojem se kao palijativni volonter brineš, ostavi neki trag i dio tebe umre zajedno s njim. No, unatoč tim teškim trenucima, koliko god mi njima pružili, oni nama daju puno više – smisao, ljubav, nauče nas strpljenju i oplemenjuju nas.

Prilika za intenzivnije volontiranje

Od djetinjstva sam sklona pomaganju ljudima i volim se družiti. Naime, imala sam tipičan zagrebački život. Živjela sam do punoljetnosti u Ilici. To je bilo vrijeme još kad se Jelačićev trg zvao Trg Republike. Zagreb je tada bio skroz drugačiji, imao je neku dušu.

U dvorište koje god zgrade da si ušao, imao si s kim se igrati. Izgledao je identično kao u filmu Tko pjeva, zlo ne misli. Danas više nema dječjeg smijeha i igre na ulicama, zamijenili su ih poslovni prostori i hoteli.

Nakon osnovne škole završila sam Trgovačku srednju školu i zaposlila se u robnoj kući NAMA odmah pored Jelačić-placa gdje sam radila više od 30 godina. Krenula sam u trgovini kao prodavačica i radila sam taj posao desetak godina, a onda sam prešla u knjigovodstveni centar u sektor unosa podataka.

Kad je NAMA propala i otišla u stečaj, dobila sam otkaz pa sam se zaposlila u trgovini obuće Nera. Ondje sam, također, radila u knjigovodstvu sve dok nisam otišla u mirovinu 2009. godine. Imala sam skoro 37 godina staža. Bio mi je to strašan šok jer sam imala samo 55 godina pa sam samoj sebi rekla: “Nisi stara, mlada si i to ti je idealna prilika da više volontiraš”.

Žena koja je preko noći ostala bez svega

Tako je i bilo. Inače sam dio Trećeg franjevačkog reda i u sklopu njega sam počela volontirati još 1995. godine. Prvo sam volontirala u franjevačkoj pučkoj kuhinji na Kaptolu i istovremeno u Caritasu. Subotom i nedjeljom smo u kuhinji dijelili hranu beskućnicima i ljudima slabijeg imovinskog stanja, a u sklopu Caritasa sam posjećivala starije i nemoćne članove Trećeg franjevačkog reda.

Gledati sve te ljude u pučkoj kuhinji i slušati njihove sudbine bilo je iznimno teško. Sjećam se jedne žene, beskućnice koja je redovito dolazila u pučku kuhinju. Ona je prije imala sasvim pristojan i normalan život. Imala je svoj stan i posao, radila je u administraciji.

Nije se nikad udala i taj stan je bio u vlasništvu njezinih roditelja. Kad su oni umrli, njezin brat ju je izbacio na ulicu i stan uzeo sebi. Budući da zlo nikad ne dolazi samo, nije se znala nositi s time i propila se pa je radi toga ostala i bez posla.

Uvijek se naježim od te priče jer to može biti bilo tko od nas. No, jednako tako, zahvalna sam na svim tim ljudima koje sam upoznala jer su me nečemu naučili, a to je, prije svega, da ne treba odustati.

Danas u pučku kuhinju dolaze svi

Većina tih ljudi dođe po hranu onako sramežljivo, kao da im je neugodno i kao da ih je sram. No, kad vide da ih mi nimalo ne osuđujemo, otvore se i opuste pa nam ispričaju svoju životnu priču. Na njih rijetko tko ostane ravnodušan.

Primjerice, jedan simpatičan umirovljenik je dolazio po hranu za sebe i ženu. Jednom nam se požalio da su u velikoj nevolji jer je sin digao kredit koji ne vraća. Naime, dobio je otkaz, a ima ženu i dvoje djece koje treba uzdržavati. Budući da su im oni bili jamci, taj je teret pao na njih, a njihove mirovine nisu pokrile ni kredit, a kamoli hranu i ostale potrepštine. Strašno.

To je bilo u vrijeme svjetske krize, negdje 2007. godine. Tada smo imali osjetno više ljudi. Također, velika je razlika između devedesetih i ovog milenija. Kad sam počela volontirati, dolazili su samo beskućnici, a danas dolaze svi – ovisnici, umirovljenici, mlade obitelji, bračni parovi, samci… Nema više nikakve razlike.

Često sam se osjećala bespomoćno i psihički iscrpljeno jer sam im htjela još nekako pomoći i utješiti ih, no s vremenom shvatiš – ne možeš živjeti tuđi život i pomoći nekome na silu. Možeš im dati savjet i saslušati ih, ali na koncu, oni su ti koji se trebaju boriti za sebe. Bilo kako bilo, svaki od njih me tjerao da nastavim dalje.

Od karcinoma su joj umrli tata i ujak

U pučkoj kuhinji sam tako volontirala sve do 2016. godine, kad sam bila prisiljena napraviti pauzu. Dobila sam karcinom dojke pa se nisam mogla naprezati i dizati teške stvari poput lonaca. Radi toga nisam volontirala godinu dana, sve dok se nisam u potpunosti oporavila od operacije. Taman kad sam bila spremna na povratak, 2017. godine osnovana je udruga Volonteri u palijativnoj skrbi La Verna u sklopu Trećeg franjevačkog reda.

Tada mi se pružila prilika da sudjelujem u njihovim tromjesečnim edukacijama o palijativnoj skrbi. Predavale su nam časna sestra Stana Lovrić i doktorica Ivanka Kotnik. Naučile su nas kako pričati s ljudima na smrtnoj postelji. Inače sam u palijativi povremeno volontirala još od 2009. godine.

Strašno me to zanimalo jer je moj tata preminuo od karcinoma, a ubrzo nakon njega i ujak. Nisam znala kako im pomoći, što im reći, kako im previti rane, gdje ih uhvatiti, a da ih ne boli, čime im ublažiti tu bol, koga zvati ako im pozli i kako koristiti njihova pomagala. Tada nije bilo interneta da bih mogla ondje potražiti neke odgovore.

Nisam znala kako tretirati njihove kraste po ustima ili zadebljanje kože. Nikad neću zaboraviti kad mi je ujak rekao: “Meni je ovaj tehničar to divno očistio. Boli me kad mi ti čistiš”. Bilo mi je toliko žao. Oni su bili jako kratko bolesni, otišli su u svega par mjeseci.

Umrla je sama u stanu

Upravo oni su mi bili poticaj da naučim kako s ljudima koji imaju neizlječive bolesti. Prva osoba o kojoj sam se brinula bila je jedna susjeda Vilma s Trešnjevke. Imala je rak i trpjela strašno jake bolove, a živjela je sama. Hranu je dobivala iz obližnjeg staračkog doma, a ja sam odlazila jednom ili dva puta tjedno k njoj i pravila joj društvo.

Palijativa inače znači da volonteri obitelji i terminalnom bolesniku pružaju emocionalnu potporu, pomažu u žalovanju i generalno da im zadnje dane života učine što kvalitetnijim. Ljudi često misle da je naš posao da kuhamo, čistimo i prevozimo ljude, ali to nije baš točno.

Nekad znamo napraviti iznimku kad je čovjek sam, kao što sam ja u slučaju moje susjede. Znala sam joj počistiti stan i ispeglati robu. Dolazila sam joj oko tri mjeseca, ali sam je znala godinama. Bio mi je velik šok kad sam čula da je preminula jer sam dva dana prije toga bila kod nje. Boljela me činjenica da je umrla sama u stanu, spremajući se za odlazak k svećeniku na bolesničko pomazanje.

Razgovor pomaže nekad i više od lijekova

Vilma je znala dosta dobro sakriti da je loše. Nekad ljudi ne mogu izreći do kraja svoje osjećaje. Tako mi ni ona nije mogla priznati kad je boli, a vidjela bih čim bi nepomično sjedila u stolici, a od bolova ne bi mogla ni pričati. No, jednako tako, znala sam da joj to naše malo druženje više pomaže kod bolova nego neki lijekovi.

Osim Vilme, jedna od priča koja mi nikad neće izaći iz glave jest slučaj kada su moje prijateljice obilazile jednu mladu mamu koja je imala tumor na mozgu.

Imala je dvoje male djece i muža koji je u to vrijeme ostao bez posla. Jedna jako teška priča. Sve nas je jako pogodilo kad je preminula.

Idem čovjeku koji je danas živ

Kroz godine sam shvatila da postoji nešto zajedničko svim tim osobama koje umiru, iako su svi jako različiti, a to je da rade, kako ja to zovem, inventuru svog života. Prisjete se voljenih osoba, neriješenih odnosa, poslova, putovanja, svađa i svega onog što ih je obilježilo.

Osobno mi je bilo najgore kad su me pitali: “Zašto baš ja?”. Tu nema odgovora, a znam to i iz prve ruke kad sam samoj sebi postavila isto pitanje kad sam se razboljela od karcinoma. Jedino što mogu u tom trenutku jest nježno ih pomilovati po licu i uhvatit za ruku da osjete moje suosjećanje jer svi mi možemo biti u toj istoj postelji jednog dana.

Njima ne trebaju prazne riječi utjehe. Treba im da znaju da nisu sami, da je netko tu kraj njih i da će saslušat sva jadikovanja, brige i muke. Također, kako će se umirući osjećati, ovisi i o volonteru te kakav ima stav prema smrti. U svojoj glavi, ja nikad ne idem čovjeku koji će umrijeti možda popodne, sutra ili tjedan nakon, idem čovjeku koji je danas živ i to je ono što mi daje snagu kroz sve te godine.

U duhu blagdana, možete i vi pomoći potrebitima kroz udrugu La Verna koja se financira isključivo donacijama. Također, možete se i sami uključiti te postati volonter. Više informacija potražite ovdje.

PODACI ZA UPLATU:

Broj računa: HR3724020061100823359 ili HR9324020061500083178

Volonteri u palijativnoj skrbi La Verna

14. Podbrežje 15, Zagreb, Hrvatska

OIB: 69824424463

tel. 00385015588917

e-mail: palijativa.laverna@gmail.com

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.