Do sada sam sve svoje intervjue radio uživo, najčešće sjedeći za nekim stolom sa sugovornicima, dok je jedan od naših fotografa strpljivo čekao u kutu i hvatao neku priliku za slikanje sugovornika. No u ova vremena pandemije koronavirusa, takav oblik intervjua naprosto nije moguć. Razgovor sa sugovornicima je praktički moguć samo virtualno, primjerice preko jednog od mnogih sustava za video pozive, poput Google Hangoutsa. Premda je takav način rada i razgovora meni neobičan, sasvim je uobičajen za zagrebačko-njujoršku agenciju FIVE, koja je nedavno proglašena i jednom od top 3 njujorške agencije za razvoj mobilnih aplikacija.

Zaposlenicima agencije FIVE takav razgovor i nije neuobičajen budući da konstantno komuniciraju videopozivima iz Zagreba u New York. Video pozive su intenzivirali proteklih nekoliko tjedana, budući da je, kako mi priča jedan od osnivača Fivea, Viktor Marohnić, ubrzo nakon pojave koronavirusa u New Yorku svih deset zaposlenika počelo raditi od kuće, pa su im videopozivi između sebe, ali i između klijenata postali redovna stvar. Marohnić je otišao u New York prije desetak godina, te je tada počeo razvijati Fiveov biznis u Americi. U tih deset godina, Five se razvio u jednu od najcjenjenijih njujorških digitalnih agencija, što im je ove godine potvrđeno i svrstavanjem na popis tri najbolje agencije za mobile development, po izboru Clutcha.

Uz Marohnića, priliku za razgovor sam dobio i s troje zaposlenika agencije FIVE u New Yorku. O tome kako im je raditi, ali i kako izgleda život u New Yorku, najvećem žarištu koronavirusa u SAD-u, pričali su mi Brian Monetti, Lesley Fleishman i Madeleine Fleming. Od deset njujorških Fiveovaca, dvoje su počeli pokazivali simptome slične zarazi koronom, pa su im doktori preporučili izolaciju na neko vrijeme.

New York je grozno tih

“Napustio sam grad prije malo manje od dva tjedna. Sada sam u dva sata udaljenoj Pennsylvaniji u kući moje obitelji. Uspio sam pobjeći točno kada su se stvari pogoršale u gradu. Otišli smo na dan ili par dana nakon što su počela zatvaranja restorana. Većina mojih kolega je također otišla iz grada, a stanje u gradu zvuči grozno”, rekao je Monetti, jedan od product managera Fivea.

“Imaš osjećaj da se nešto grozno događa. Grad je tih. Sve je zatvoreno. Jučer sam gledao neki video u kojem zatvorenici kopaju masovne grobnice za ljude koji umru od koronavirusa. Ni sam nisam siguran je li legitiman, ali ako je, to je užasavajuće”, nadovezao se Marohnić.

Kako naprosto ne bi poludjela, Madeleine Fleming, senior product manager Fivea, namjerno izbjegava sve vijesti. Priznaje da joj je puno teže nositi se sa situacijom ako čita vijesti o stanju iz grada. “Čuješ sirene hitne pomoći cijelo vrijeme, ali ako ne živiš blizu bolnice ili jedne od mrtvačnica, lako je zakopati se i zaboraviti na sve. Ovakve vijesti i videe o kojima Viktor priča namjerno izbjegavam. Ako kreneš čitati, počneš spiralizirati u loše vijesti”, pojasnila je Fleming.

Bliska suradnja s klijentima im je, čak i sada, ključna

FIVE, kažu mi, njeguje običaj bliske suradnje sa svojim klijentima, što podrazumijeva i fizičku blizinu. Monetti je baš prije dva mjeseca s još petero kolega proveo dva i pol tjedna u uredima jednog klijenta, gdje je dolazio svaki dan i gdje je svatko od njih imao svoj radni stol. Kaže da je to za njih tipično, te u slučaju da je klijent iz New Yorka, sastaju se više puta tjedno. “Način na koji mi to inače radimo je uživo, na manje od dva metra udaljenosti. Zbog promjena koje sada moramo raditi, morali smo se prebaciti na virtualnu sferu poput video poziva”, tumači.

Monetti također kaže da i ovaj virtualni način rada za sada funkcionira jako dobro. Jedan od glavnih razloga tome je što su oni već navikli na takav virtualni rad zbog toga što imaju urede u Zagrebu i New Yorku, stoga su navikli na rad preko Slacka i Google Hangoutsa, kao i dijeljenje dokumenata i rada u različitim vremenskim zonama. S Monettijevim mišljenjem složila se i Fleming. “Tako je i s mojim klijentima. Nisam primijetila nikakva štucanja ili usporavanja, niti promjene u načinu rada s timom u Zagrebu. Oduvijek smo komunicirali videopozivima”, kaže.

Tim iz Zagreba je često putuje u New York kako bi razgovarao s klijentima uživo, a New York su napustili dva tjedna prije nego što se sve zatvorilo. Točnije, napustili su New York na petak kada su svi u Fiveu počeli raditi od kuće. Jedan od zanimljivijih aspekata sadašnje situacije je u nekoj novoj bliskosti i ljudskosti koju razvijaju s klijentima. “Ljudi imaju djecu kod kuće ili neku drugu situaciju, a toga si svjestan dok razgovaraš s njima preko videopoziva. Događa se da sada prije službenog dijela razgovora svi pričamo o tome kako smo, a znamo i podijeliti neke manje anegdote što nam se dogodilo na našim lokacijama. Mislim da nas je to sve na neki način zbližilo”, kaže Fleming.

U New Yorku je ostalo samo dvoje od desetero zaposlenika

Od deset zaposlenika agencije FIVE u New Yorku, u gradu je ostalo još samo dvoje ljudi, Madeleine Fleming i njen kolega Jeff. Madeleine živi u Brooklynu, a od ureda je udaljena samo par gradskih blokova. Kaže da stan nije napustila već tri ili četiri dana, ali da je jako sretna što ima balkon, pa bar malo može izaći na svježi zrak. Kada napušta stan, nosi maramu preko lica i rukavice, te pokušava biti aktivna koliko može. Prije je pokušala otići u vožnju biciklom, jer misli da se tako može brže mimoići s ljudima, što je sigurnije. No, biciklističke staze su trenutno prenapučene, posebice popularna avenija Kent, pa kaže da se često osjećala klaustrofobičnom.

Neki manji lokali, poput njene obližnje pekarnice, ostali su otvoreni. Međutim, red za doći do pekarnice je ogroman, pa ju to podsjeća na neke scene iz filma Ljepotica i zvijer. Fleming kaže da su neki i bili vrlo kreativni. “Jedan od mojih omiljenih kafića se udružio s jednom udrugom. Radnici tog kafića sada kuhaju obroke za radnike iz drugih kafića koji su ostali bez posla. Takvo zajedništvo je jako lijepo za vidjeti”, priča.

Prije kada bi išla u šetnju, osmjehnula bi se drugim ljudima, vjerojatno i više nego u vrijeme kada nije bilo koronavirusa. Sada kada moraju nositi maske preko lica, to više ne može napraviti. Ljudi se sada pozdravljaju očima, no kako kaže, to je ipak malo čudno. “Nošenje maske onemogućuje više-manje bilo koji neverbalni oblik komunikacije kakav možeš imati na cesti s ljudima”, tvrdi.

I male stvari poput zvuka lifta vesele

“Lijepo je nekad čuti da radi lift, jer onda znaš da nisi sam u zgradi. Mislim da je sada općenito najčudnija stvar ta neka tišina. Nema puno buke, a jedino što možeš čuti su sirene vozila hitne pomoći. Sa svojim susjedima imam grupni razgovor na WhatsAppu pa sada komuniciramo intenzivnije, a planiram i organizirati večer Binga. Imam sve potrebno za Bingo, pa sam dezinficirala pribor i ljudima ga ostavila pred vratima. Ostavila sam i krede, pa je neko dijete iz zgrade napisalo neku ohrabrujuću poruku na pod unutarnjeg dvorišta na koje gledaju neki od naših prozora. Mislim da nam svima treba neka doza iznenađenja i sreće koju smo imali u našem dnevnom životu”, ispričala je Fleming.

Sličan osjećaj ima i Marohnić, koji kaže da mu zgrada izgleda gotovo napušteno. “Vidio sam hrpu auta u garaži, ali hodnici i dizala su kompletno prazni. Mislim da je ipak polovica stanovnika New Yorka ostala u gradu, ali očito su svi u svojim stanovima i ne izlaze. Moja zgrada kao da je kuća duhova”, kaže.

Fleishman je kada je otišla iz grada svoj stan prepustila susjedi, koja joj ga je obećala pripaziti, ali joj je također rekla da će ga koristiti kao svoj kućni ured. Sličnu priču ima i Marohnić, čiji su prijatelji koji žive u minijaturnom stanu otišli u veći stan drugih prijatelja, koji su odlučili napustiti grad. “Jedna je stvar kada radiš u New Yorku i ideš svaki dan na posao. Druga je stvar kad si zatočen doma u svom minijaturnom stanu s obitelji”, kaže Marohnić.

Čak i ako netko treba tvoju pomoć, ne znaš kako bi mu pomogao

Kao i drugi zaposlenici Fivea u New Yorku, Lesley Fleishman je odlučila napustiti grad i otići sjevernije, u brdovito područje. Kaže da je učinila sve kako treba. Držala se socijalnog distanciranja, dezinficirali su apsolutno sve, od automobila do kuće u kojoj je s obitelji. Međutim, prije tjedan dana se nije osjećala dobro, a činilo joj se kao da ima u najmanju ruku ozbiljnu gripu.

“Nazvala sam svog doktora videopozivom, ispričala mu kako se osjećam, pa mi je on rekao da moraju bolest tretirati kao koronavirus, budući da tako zvuči. Nema testova u New Yorku, a mene ionako ne bi poslali na testiranje. Doktor mi je predložio izolaciju unutar mog kućanstva, što je jako teško budući da nemamo dvije kupaonice. Sada živim u jednoj sobici s krevetom i radnim stolom, a čim izađem van sobe u ostatak kuće stavljam masku na lice i odmah perem ruke. Jedem odvojeno od moje obitelji. Sada se ipak osjećam svakim danom sve bolje. Doktor mi je otkrio i neku formulu po kojoj mogu prestati s izolacijom. Ako nisam imala temperaturu tri dana, a od prvog simptoma je prošlo sedam dana, onda mogu prestati s izolacijom”, ispričala je Fleishman.

Međutim, roditelji njenog partnera se baš i ne osjećaju dobro, a s time se je užasno teško nositi na udaljenosti. “Potvrđena im je zaraza, a svako malo su i na hitnoj službi. Jako je teško. Što bih trebala napraviti? Instinktivno želiš otići tamo i biti s njima jer nemaš pojma što će se dogoditi. Ali čemu? Što ćeš moći napraviti ako odeš tamo? Sve je jako čudno. Mislim da bilo tko iz New Yorka ima barem prijatelja, člana obitelji ili poznanika koji je bio na hitnoj. Na dobar dan, zahvalan si što se osjećaš dobro i što imaš svoj posao koji te okupira, a na loš dan si pomisliš, ‘sranje, netko kog poznajem je na hitnoj'”, kaže Fleishman. Marohnić se nadovezao, pa je rekao da uz Lesley još jedan kolega ima simptome koji bi upućivali na koronavirus, no da su ostali dobro.

Tek minorne promjene u tempu

Monetti je trenutno zadužen za dva projekta, jedan za veliku financijsku kompaniju, a drugi za jednog izdavača. U slučaju financijske kompanije, primijetio je određeno usporavanje. “Svi njihovi zaposlenici koji trguju dionicama i drugim vrijednosnim papirima su preko pošte dobili stolno računalo i monitor s kojim mogu raditi od kuće. Nisu navikli raditi tako, pa ih je to znatnije usporilo. Promijenili su se i naši sastanci, pa sada više ne pišemo po bijeloj ploči, već im šaljemo slike preko Slacka ili nečeg sličnog. S druge strane, moj drugi klijent, izdavač, zaustavio je većinu svog biznisa, pa imaju više vremena za komunicirati sa mnom. Više se ne sastaju s autorima knjiga, pa imaju puno više vremena za rad na mojem projektu”, tumači Monetti.

Lesley Fleishman, Product Design VP, kaže da su jedine promjene koje je ona vidjela bile minorne, te da se nikakvi vremenski okviri nisu poremetili. Često od svojih klijenata čuje isprike da joj jednostavno nisu stigli odgovoriti na e-mail zbog kaosa kroz koji prolaze. Priča kako joj je jedna klijentica morala odgoditi videopoziv zato što je s obitelji morala bježati van grada. No, također kaže da su to neki momenti ljudskosti koje prije nisu tako često imali prilike iskusiti klijentima prije koronavirusa.

Promatrali su ptice preko web kamera

Monetti je potom demonstrirao i kako izgleda jedan virtualni workshop koji odrađuju s klijentima. Kao što je spomenuo, puno vremena provode s klijentima ispred bijele ploče po kojoj pišu razne ideje i skiciraju razne stvari. Na taj način prikupljaju ideje CEO-a, dizajnera u kompaniji, inženjera i općenito svih ljudi uključenih u projekt. Za svoj novi projekt, razvoj aplikacije za promatranje ptica, morali su to napraviti video pozivom.

“Svi su crtali po papirima, a gotovo smo cijeli dan proveli na Google Hangoutsima. Skicirali smo i dobar dio tjedna uspoređivali naše skice. Promatrali smo i stvari poput nekih knjiga o promatranju ptica, pa smo si znali slati fotografije dijelova knjige koji su nam bili bitni. Promatrali smo slike samih ptica, njihove migracijske obrasce i gotovo sve bitno o njima. Tako smo mi učili od klijenata, a i oni od nas. Postavljali smo si razna pitanja, a shvatili smo da se tako može raditi ne samo uživo, već i ovako virtualno”, tumači Monetti.

Ideja aplikacije je zainteresirati ljude za promatranje ptica. “Za ljude poput nas, koji nemamo pojma o pticama, kada nešto proleti možemo samo konstatirati da se radi o ptici. Eksperti mogu odmah prepoznati o kojoj se ptici radi, a vjerojatno mogu i reći njeno ime na latinskom. Nama je cilj napraviti aplikaciju za ljude koji ne znaju puno o pticama, stoga smo morali naučiti kako eksperti prepoznaju ptice. Učili smo se kroz zajedničko dijeljenje ekrana, pretraživanjem Googlea za slike ptica, čitajući knjige i slično. Išli smo i u virtualno promatranje ptica u našim dvorištima ili parkovima. Koristili smo neke web camove koji gledaju na hranilice, a naš klijent je otišao u jedan veliki park, pa nam je videopozivom pokazivao ptice u parku dok je držao socijalnu distancu od drugih ljudi”, priča Monetti.

Fajterski duh New Yorka

Marohnić priča kako ga ljudi često pitaju kako je u New Yorku, a najkraće što im može reći je da su svi nekako pozitivni. “Nije da se osjeti neka depresija ili kao da su svi potonuli. Što je tu je. Borimo se. U New Yorku je taj neki fajterski duh koji je meni super. Nekako su svi ljudi stava da će nas ovo učiniti jačima. Nema tu previše kukanja. To je taj njujorški duh koji u svemu traži nešto pozitivno. Ljudi kao da su dobili još neku veću energiju. Kad god nas tako nešto pogodi, neka nezgoda i tragedija, u New Yorku su uvijek svi stava da će iz toga izaći jači i da će se još više ‘fajtati’. Nećemo dopustiti da nas nešto takvo izbaci iz takta”, kaže.

“Nakon što se dogodio 9/11, grad se brzo vratio u normalu, iako je i dalje postojala opasnost od prijetnji terorizma ili napada. Prije par godina netko je postavio bombu u New Yorku, ali nije eksplodirala. Ljudi su jednostavno rekli: ‘Okej, idemo dalje. Nećemo se sada zatvoriti u kuće i strahovati’. New York je takav kao grad. Ljudi su individualci i svatko živi svoj način života. Nemaš tu neku bliskost s ljudima u normalnom životu. No, kada se nešto ovakvo dogodi, ljudi se mobiliziraju i pomažu. Tako je bilo kada je bio i uragan Sandy. Ljudi su donijeli hrpu opreme, deka i vreća za spavanje. Organizirala su se skloništa za ljude koji su ostali bez doma. Ljudi su se doslovce mobilizirali u sekundi”, nastavlja Marohnić.

Promjene su bile veći šok za Zagreb nego za New York

Rad od kuće bio je šokantniji za zagrebački ured nego njujorški. Ljudi u New Yorku su već navikli raditi od kuće, budući da primjerice jedan kolega živi u New Jerseyju, koji je udaljen od ureda barem sat i pol. Stoga on, kao i neki drugi, često rade od doma. Njihov zagrebački ured u Heinzelovoj ulici ima četiri kata i ljudi uglavnom dolaze u njega svaki dan. Kako bi ljudima bilo što lakše, organiziraju hrpu stvari, poput virtualnih druženja i evenata, kako bi uspjeli nekako održati komunikaciju. Povećali su i komunikaciju prema zaposlenicima, pa interni newsletter sada ne šalju svaki drugi tjedan, već svaki tjedan. Žele da informacije kolaju brže nego do sada.

Marohnić priča i da se zagrebački ured počeo postepeno zatvarati, svaki dan ih je dolazilo sve manje. Ured se redovno dezinficira, pa ljudi koji nemaju uvjeta ili jednostavno ne mogu raditi od kuće, još uvijek imaju opciju dolaska u Heinzelovu. Problematično je samo što većina ljudi na posao u Zagreb, kao i u New Yorku, idu javnim prijevozom, koji jednostavno ne funkcionira. Kretanje je ograničeno, što stvara veći problem od samog ureda. Međutim, kaže da su se svi prilagodili. Čak su i neke aktivnosti, poput satova yoge koje su imali u uredu prebacili online. Sada im yoga instruktor dolazi u ured, pa iz ureda streama zaposlenicima sat koji mogu pratiti kod kuće. Za svoje zaposlenike organizirali su i slanje poklončića na kućnu adresu, kako ipak ne bi previše klonuli duhom u ovim vremenima.

Marohnić je u New York došao kao anonimac prije deset godina

Marohnić je u New York došao prije deset godina, gotovo kao potpuni anonimac. Lagano je obilazio klijente i počeo graditi biznis, a počeo je i zapošljavati ljude. “Tu je praktički deset godina nekakvog rada otkada sam došao kao kompletni anonimac. Imao sam neke kontakte i veze, neke klijente i slično, ali gdje smo bili prije deset godina i gdje smo danas je neki sasvim drugi nivo. U početku su to bili neki manji projektići, a sada su tu veliki klijenti poput hotelskog lanca Marriott, izdavača Penguin Random House i Rosette Stone. Radimo i za jedan veliki nonprofit”, priča Marohnić.

“To je sve super, ali doći u New York kao anonimac i biti proglašen jednom od tri najbolje mobile app development agencije, možda je još i više. U New Yorku je konkurencija golema. Postoji valjda na stotine agencija poput Fivea, ako ne i više. Za mene je to golemi uspjeh”, nastavio je.

Dobili su jednu od najprestižnijih nagrada za agencije

Nagrada koju je Five dobio je jedna je od prestižnijih koju neka agencija može dobiti. “Clutch je jako zanimljiv. Krenuli su prije sedam ili osam godina. Osnivač Clutcha je čovjek koji je bio u situaciji da je htio pronaći neku agenciju koja bi mu razvila mobilnu aplikaciju, pa je shvatio da praktični nema nikakav način za pronaći koje su agencije dobre ili nisu. Tražio je po internetu i ustvari mu je sinula ideja da napravi stranicu na kojoj će se te agencije nekako ocjenjivati”, tumači Marohnić.

No, kako bi Clutch bio relevantan, osnivač Mike Beares osmislio je objektivan sustav ocjenjivanja. Sustav se bazira na preporukama i ocjenama klijenata, a svaka agencija mora klijenta zamoliti da im ostavi recenziju na Clutchu. Iz Clutcha svaku recenziju provjeravaju razgovorom s klijentom, gdje im postavljaju niz pitanja. Dakle, sustav ne funkcionira na način da se netko logira na stranicu, ostavi ocjenu od pet zvjezdica i napusti ju. Clutch zaista provjerava koliko je ta recenzija autentična. Neka od pitanja koja postavljaju klijentima tiču se nekih detalja oko samog projekta, budžeta i vremena isporuke.

“Vrlo je teško na Clutchu na neki način doći u top tri agencije ako nemaš neke dobre reference ili preporuke. Zaista mislim da je Clutch fer i da nije neka nagrada koja se bez veze dijeli okolo, već da je nagrada koja ima neku podlogu. Clutch istovremeno postaje sve relevantniji izvor informacija, pa ljudi koji traže agenciju često se okreću pretrazi na Clutchu”, kaže Marohnić. Ipak kaže da im glavnina poslova ne dolazi preko Cluctcha, već im 90 posto poslova dolazi po preporukama klijenata, što također smatra jako bitnom činjenicom.

Jedan od ključeva uspjeha je u percepciji klijenata

Five kao kompanija radi desetak projekata godišnje, no to su projekti koji imaju golemi opseg. Na njima se radi minimalno šest mjeseci, a na njima radi između petoro i desetero ljudi. Stoga Five može godišnje dobiti tek nekoliko recenzija na Clutchu. Svoje klijente za recenziju zamole tek kada imaju neke prve rezultate nakon što projekt izađe van, a do sada im niti jedan klijent nije odbio dati recenziju. Marohnić kaže da je to moguće upravo zbog toga što su predani klijentima i što na njih jako paze.

Kao jedan od ključeva uspješnosti, Marohnić vidi u tome što ih klijenti percipiraju kao njujoršku firmu. Upravo su zbog toga kroz desetak godina došli na nivo u kojem velike i ugledne firme žele raditi s njima. Percepciju lokalne firme su postigli time što zapošljavaju ljude u New Yorku, a to je jedna od velikih razlika koja ističe Five od nekih drugih europskih agencija. U New Yorku nije lako zaposliti ljude, budući da se tamo nalazi hrpa perspektivnih startupova, ali i veliki igrači poput Facebooka i Googlea. No, Marohnić kaže da su sada okupili tim koji zaista dobro radi, a još bitnije, da su okupili ljude koji zaista žele raditi u agenciji FIVE.