Život

Uletio sam 29. prosinca u razrušeni stan u Sisku i shvatio da sam beskućnik. Ovo je moj dnevnik

Donosimo dnevnik Steve Vujića, čovjeka s crvenom naljepnicom

On je jedan od svih tih ljudi s Banije koji su ostali bez krova nad glavom, čovjek sa crvenom naljepnicom. Kako sam kaže, i službeno beskućnik. Razgovarali smo s njim i tako je nastao ovaj dnevnik. Predstavljamo vam Stevu Vujića iz Siska koji sada živi u tuđoj vikendici u banijskom selu Blinjski Kut. Ovo je njegova priča o potresu.


Kao svakog drugog jutra u doba korone, 28. prosinca probudio sam se oko pet sati i dohvatio džezvu. Sad se izležavam u krevetu, piljim u svod i srčem kavu. Kroz odškrinuta vrata svjetluca jelka. Violeta spava. Čekam da se razdani i da izvedem moju kujicu Eru na jutarnji toalet.

Odjednom mukli zvuk, drma se krevet. Luster se divljački ljulja, u predsoblju tresak. Na stropu se otvara velika brazda. Guram Violetu, potres, potres. Bacamo se na pod. U dnevnom boravku nešto je gadno udarilo, staklo se razbija u kuhinji. Soba je puna prašine. Napokon, sve staje i nastupa jeziva tišina. Ustajem, palim svjetlo. Violeta je blijeda kao smrt. Era je podvila rep, zgrbila se i cvili. Na krevetu i na tapisonima leže komadi žbuke. Na stropu su velike pukotine, vidimo ciglu. U predsoblju se prevrnuo ormar i posvuda su se rasule cipele.

Izlazimo na dvorište. Živimo u 110 godina staroj zgradi od fasadne cigle koja je sazidana za vrijeme Austrougarske monarhije da bude željezničarski konak. Velika je to dvokatnica sa preko pola metra debelim zidovima, dva ulaza i prostranim dvorištem. Svi smo vani i zdvajamo. Ženama je hladno. Stojimo kojih pola sata, a onda se polako razilazimo svatko u svoj stan. Koliko je treslo, još smo dobro i prošli. Kupimo krš dok TV stanice izvještavaju o posljedicama.

Violeta je Makedonka, sjeća se Skopja

Violeta je spavala obučena, ali novi je dan, 29. prosinac, prošlo je pa ćemo već nekako. Uvjeravam je da smo sada mirni sljedećih sto godina jer potresa nije bilo od 1909. Ona odmahuje glavom, Makedonka je i sjeća se Skopja. Oko podneva palim auto, moram u dućan. Nisam se udaljio od kuće ni sto metara, kad osjetim kako mi neka strašna sila baca auto po ulici.

Instinktivno smotam volan da izbjegnem krov koji se sasipa ravno preda me. Stanem nasred ceste. Trešnja prestaje. Vraćam se, ali u dvorište više ne mogu. Sve je zatrpano ciglom i crijepom. Trčim prema mom ulazu. Ljudi su već vani, Violeta samo u čarapama i Era koja cvili. Bogu hvala, ponavljamo kao navijeni, nitko nije povrijeđen.

Kroz zidove se vidi mračno nebo

Ali ovoga puta smo stvarno nadrljali. Fasada je jako stradala, jedan se dimnjak srušio i probio krov. Okolne zgrade su prošle još gore. Pali su dimnjaci i zabati, raskolili se nosivi zidovi. Na krovovima zjape ogromne rupe. Naše dvorište, veliko kao nogometno igralište, prekriveno je raspadnutim građevinskim materijalom.

Ljudi su rezignirani ali pribrani. Sisak još pamti rat, mine i granate. Idem u stan po malo robe i tenisice. Stubište je u katastrofalnom stanju. Svi su zidovi popucali, kroza zid na katu vidi se mračno nebo. Opasno je, ali nešto moram uzeti za prvu ruku.

‘Jebeno, caro amico’

Jedva otvaram vrata stana. Nadvoj iznad ulaza drži još samo dovratak. Unutra je potpuni lom. Svi su stropovi nalegli na zidove. Ono jučer je bila šala za ovo. Komadi žbuke vise na trski. Što nije na stropovima i zidovima, to je na krevetu, kaučima i na stolovima, svo je suđe porazbijano. Televizor se izvrnuo na pod. A tek sam otplatio tri rate. Uzimam odjeću i bježim van. Imam osjećaj da mi se od disanja sve to može složiti na glavu. Zvoni mobitel. Enrico iz Trsta pita kako smo. ”Jebeno, caro amico”. Zove me unuk. On i sin stižu po nas. Kaže da ih čekamo. A kuda bismo i otišli?

Stojimo u grupama i razgovaramo. Bojimo se da bi moglo biti puno žrtava jer u gradu ima puno starih i loše održavanih zgrada, a u Petrinji, Glini, Dvoru, Kostajnici i selima na Baniji pogotovo. Nitko od nas više nema ništa, ali opći je zaključak da neka vrag nosi kuće, važno da nitko ne strada. Dok je glave na ramenu, sve ćemo mi to ponovno izgraditi. Sirene trešte i jauču. Očito vatrogasci, Hitna pomoć i policija, sve je u pokretu.

Dolaze moji. Sinov Nissan vozi preko krhotina. Ulazimo u stan i na brzinu trpamo u kovčege i vreće robu i veš. Momci su pogođeni kako ovo izgleda. Uzimam i nešto hrane iz zamrzivača i bježimo van. Vozimo preko Mosta Gromova pa uz bolnicu. Stalno se sklanjamo s puta vozilima sa rotirkama i sirenama. Iz auta vidim da je bolnica jako stradala. Sin mi kaže da će nas voziti u Blinjski Kut. Tamo na selu je prazna vikendica pa je najbolje da se tamo smjestimo. Naravno da prihvaćam.

Je li sve ovo digla Vlada?

Spavali smo slabo, ne možeš se odlijepiti od tih slika… Izgubili smo pojam o vremenu, na mobitelu piše 30. prosinac. Idemo u Sisak da spasimo još nešto stvari iz stana i kupimo televizor. Gledamo iz auta beskonačnu kolonu kako se vuče prema Petrinji. Registracije su iz cijele Hrvatske. Ništa mi nije jasno. Otkud sad svi oni? Vatrogasna i vozila Hitne pomoći stalno praše u svim smjerovima pa više vozim po bankini nego cesti. Primjećujem da su i na njima registracije iz cijele Hrvatske. Izgleda da je Vlada digla sve što imamo u državi i poslala ovamo. Bravo za Vladu!

Naša kuća stoji kao utvara. Susjedi riskiraju život i ulaze u stanove da uzmu što više stvari. Samo da opet ne grune jer će se cijela zgrada složiti na nas. Nije lako gledati u što ti se pretvorio dom. No, nitko ne plače. Mantra o ”živoj glavi” jedino je za što se svi hvataju gdje god dođem, do dandanas.

Priključujem se susjedima. Što dalje? Zaključujemo da trebamo pričekati statičare pa ćemo onda znati. U zgradi je ostala živjeti samo jedna obitelj i to u prizemlju. Nemaju kud.

I drva su mi ostavili pred vratima

Na povratku upadam u kolonu koja ide prema Petrinji. Često stajemo zbog rotirki pa pitam jednog vozača s bjelovarskom registracijom što tu radi? Kaže da vozi pomoć u Petrinju. Čiju pomoć. Pa našu. Vidim na zadnjem sjedalu gomilu vrećica i deka. Onda shvatim. Ta beskrajna kolona, to su ljudi odasvud koji hrle na Baniju i nose nam pomoć! Ganut sam. Na stepenicama mog novog doma na selu zatječem veliku kutiju. Puna je hrane i higijenskih potrepština, a kraj nje je i pakovanje vode. Hrana mi ne treba, ali voda je dobro došla jer vodovod ne radi. Netko mi je već dovezao i drva barem za dva dana.

Sve TV kuće izvještavaju iz Siska, Petrinje, Gline. Gradovi se čiste mehanizacijom i lopatama. Snimaju očajne ljude. Vrh države je na svim ekranima. Izjave, izjave i izjave. Ponavljaju kako je pomoć neupitna iako mi se čini da u to jako sumnja ova beskrajna kolona vozila koja donose pomoć u privatnoj režiji. Pitam se hoće li netko zaviriti dublje, u banijska brda? Tamo sigurno ima velikoga razaranja, a nitko ni ne zna da ti ljudi postoje.

Što da mi čestitamo jedni drugima?

Stara je godina, 31. prosinac, večeras se čestita, što da mi čestitamo jedni drugima? Opet idemo u grad i opet kolona bez kraja i konca. Nevjerojatno. Toliko ljudi. Registracije od Dubrovnika do Osijeka, od Pule do Čakovca. Kombiji, kamioni, osobna vozila, dizalice, rovokopači i strojevi svih vrsta. Sve to hrli spram Banije. Na parkingu Konzuma stanem kraj jedne ekipe. Pitam ih odakle su. Bol na Braču. Kamo idu? Evo vraćaju se kući po još pomoći pa će opet ovamo na Baniju. Kažu mi da žele predati pomoć isključivo stradalnicima u ruke, neće je ostavljati nikakvim posrednicima. Ma samo da čujem još nekoga da spomene čuvenu bodulsku škrtost.

A potresi ne prestaju drmati. Dočekujemo novu godinu u nekakvom stanju tuposti. Dekica oko leđa, bez planova za sutra. 2. siječnja opet idemo do stana. U zgradi i na dvorištu nema žive duše. Na ulaznim vratima je crvena naljepnica. Znači, bili su statičari. Sada smo, dakle, i službeno na cesti. Šetamo kroz grad. Svi hodaju sredinom ulica. Krakovi dizalica strše u nebo iznad razvaljenih krovova, očišćeni pločnici crvene se od crvene prašine, a prilaz zgradama je ograđen.

Civilna zaštita postoji samo u rudimentarnom obliku

Nova je regulacija saobraćaja pa se žute i crvene trake pružaju svuda kao na trkalištima za slalom. Grad je vidno ranjen, ali opet ne koliko sam očekivao. Srećem jednog poznanika arhitekta. Sa curama i momcima iz GSS bakće se oko nekih dimnjaka. Kažem mu kako mi se čini da sve skupa ipak nije tako strašno kako bi čovjek pomislio. Trebaš, kaže, vidjeti taj darmar u zgradama iznutra. Sve je otišlo dođavola.

TV kuće sad su već otkrile unutrašnjost Banije pa odatle šalju slike koje govore da mnogo toga u organizaciji pomoći na terenu ipak nije kako bi trebalo biti i prema Vladi se upućuju sve oštrije kritike. Prizori žena, djece i staraca pod ceradama na vjetru i kiši opovrgavaju premijerove izjave da organizacija funkcionira i da su sve institucije na visini zadatka. Moj sin i njegovi kolege lovci, koji danima i noćima razvoze pomoć po cijeloj Baniji i pomažu ljudima, opisuju mi kako ta jeza izgleda u stvarnosti. Kažu da države tamo nema i da bi bilo veliko zlo da nije uskočilo toliko volontera. U puno sela i zaselaka još nitko nije bio, a sve im je porušeno.

Neporecivo je da su na terenu vatrogasci, Gorska služba spašavanja, Hitna, Civilna zaštita, vojska i Crveni križ. Samo to zbog razmjera katastrofe nije bilo dovoljno. A najgore je to što vidimo da Civilna zaštita postoji samo u rudimentarnom obliku – tek da se kaže da je imamo – malobrojna je i slabo opremljena. A trebala bi biti najmasovnija društveno organizirana snaga za djelovanje u izvanrednim događajima.

Sedam dana premišljanja je li ovo bila katastrofa

Sigurno je da organizacije i službe zaslužuju priznanja za sve što rade. No Vlada je pala na ovoj terenskoj provjeri funkcionalnosti. Zbog Plenkovićeve metode ”postupnog djelovanja”, neoprostivo se kasnilo s proglašavanjem katastrofe. A koga vraga imaš tjedan dana ”postupno” prikupljati informacije nakon potresa od 6,2 stupnja?

Dok je premijer mozgao nad podacima koje su mu dostavljali s terena, stanovništvo se s djecom zavlačilo po sjenicima gdje je još ostalo nešto krova, pokrivalo se ceradama, spavalo u autima i ložilo vatre na dvorištima. A 1600 šatora ležalo je u skladištima Robnih rezervi jer ih ”nitko nije tražio”, kako im je objasnio ministar Ćorić. Znači da netko tko je trebao znati za te šatore nije znao za njih, a sam ministar nije bio toliko inteligentan da ih sam pošalje.

Primjer razočarenja koji se ne da ni razumjeti, a kamoli opravdati, je i ovo petnaestodnevno kašnjenje s otvaranjem javnih kuhinja. Pa svaka naša vojna postrojba ima terensku kuhinju koja kuha tople obroke za vojsku kad su na vježbama. Ima ih sigurno na desetke, možda i stotine. Te kuhinje imaju i kvalificirano kuharsko osoblje pa je logično pretpostaviti da nije nikakav problem u najkraćem vremenu rasporediti ih prema potrebama na teren. Ali mi nismo vidjeli niti jednu. I onda se tek u ponedjeljak, 11. siječnja, pojavi državna tvrtka Pleter.

Volonteri su spriječili zbjegove sa Banije

I zar premijer misli da su građani slijepi kod zdravih očiju pa ne vide koliko se on ponaša obranaški? On se drži se načela: ”Ako ne priznam, nisam kriv. A ako je tko kriv, onda su to mediji koji ne vide ogromne napore koje ulaže Vlada, ali vide dlaku u jajetu”.

No to je najobičnije izvrtanje činjenica o događanjima na terenu. Jer, Plenkoviću i Vladi održali su glavu iznad vode samo tisuće onih volontera, poput tih Bjelovaraca, Boljana, Dubrovčana, Osječana, Zagrepčana i svih drugih s kojima sam pričao, a koji su i meni iz čistog altruizma donosili pomoć trošeći svoje resurse.

Da nije bilo tih dobrih ljudi, humana katastrofa bila bi daleko veća. Da nije bilo ugostitelja koji su se kozmičkom brzinom organizirali i otvorili kuhinje na Baniji, ljudi bi doslovno gladovali. Da donatori nisu dovezli sve što su mogli, od igle pa do kamp kućica i kontejnera za stanovanje, imali bismo zbjegove sa Banije.

Ljude ne zanima brojenje krvnih zrnaca

I na kraju da danas, 15. siječnja, kažem još nešto važno. Ma koliko nas ova nesreća pogodila i pritom ukazala na sve što je u našem sustavu postavljeno loše i naopako, ona je donijela i nekoliko lijepih spoznaja. Najveća je svakako ta erupcija empatije i solidarnosti, koje su tisuće naših ljudi pokrenule put Banije pokazujući da se ne okupljamo samo na slavljima uspjeha naše reprezentacije, već i kad treba pomoći sugrađanima u nevolji. No to je ujedno i svjedočanstvo ogromnog i posve zasluženog nepovjerenja u Vladu i sustav.

Loša su se iskustva nataložila, od stranačkog pogodovanja i korupcije, do kriminala. Zar nije porazno da ljudi žele dati pomoć samo iz ruke u ruku jer toliko sumnjaju u institucije? Velika je stvar i to da ogromnu većinu naših građana očito uopće ne zanima brojanje krvnih zrnaca i licitiranje sa vjerama i vjeroispovijestima koje nam nameću zlonamjerni šovinistički profiteri poput biskupa Košića.

A hrvatska javnost konačno je došla i do dugo sakrivane spoznaje o bijedi i siromaštvu koji caruju na Baniji, a posljedica su namjernog zapuštanja te čestice naše domovine. Volonteri iz drugih krajeva s kojima sam razgovarao, bili su zaprepašteni da se ovako može živjeti u današnjoj Hrvatskoj, u uvjetima nedostojnima životinje, a kamo li čovjeka. A identična stvar je i na Kordunu, samo njega još nije pogodio nikakav zemljotres pa se o njemu i dalje ništa ne zna.

Nastavite čitati