Video. Nadrealna reportaža iz prijestolnice koja je u hipu postala grad duhova: 'Rublje se na balkonima još suši, ulicama lutaju psi i konji'
Čitav Stepanakert, naseljen većinom Armencima, ostao je prazan nakon nedavne munjevite invazije Azerbajdžana na Nagorno-Karabah
Nekoliko tjedana nakon invazije Azerbajdžana na područje Nagorno-Karabaha, regiju naseljenu Armencima koja je bila poprište krvavih sukoba, posjetili su novinari. Navode da praznim ulicama grada Stepanakerta lutaju konji, psi i mačke. Na balkonima stambene zgrade visi odjeća, na prozorima su i dalje biljke.
To su ujedno i jedini tragovi da je donedavno u njemu živjelo oko 100.000 ljudi koji su grad smatrali svojim domom. Čitava populacija većinom etničkih Armenaca pobjegla je odmah nakon munjevite invazije. U strahu od etničkog čišćenja ulazili su u automobile, autobuse i kombije noseći sve što su u tom trenutku mogli ponijeti.
Mjesto je vrvjelo životom
Grad je do napada Azerbajdžana vrvio životom. Sad je prostor između Trga preporoda i predsjedničke palače pust. Sve je zatrpano stolcima, kolicima, invalidskim kolicima, dekama, poluotvorenim komadima prtljage, napola pojedenim komadima kruha i napola praznim šalicama čaja.
U zraku se još uvijek osjeća brzina kojom su ljudi bježali. Renesansni trg poznat i pod nazivom Veratsnound izgleda kao scena iz apokaliptičnog filma, piše za The Telegraph Osama bin Javaid, novinar Al Jazeere koji je posjetio ovaj grad duhova. Patrola Crvenog križa u potrazi je za onim malobrojnima koji su ostali u gradu. “Tragamo za starijima, ranjivima, ljudima koji nisu imali rodbinu ili susjede da im pomognu”, kazao je Marco Succi iz Crvenog križa.
Pobjeglo i osoblje mrtvačnice
“Čak je i osoblje mrtvačnice pobjeglo”, dodaje Succi dok je njegov tim pripremao i repatrijaciju tijela poginulih u invaziji. “Surađivali smo s azerbajdžanskim vlastima i radujemo se novoj suradnji kako bismo mogli pružiti pomoć”, navodi. Stigla je nova vlast, mijenjaju se i prometni znakovi.
U gradu ima vode i struje, no humanitarci su zabrinuti zbog zime koja dolazi, a do ruralnih mjesta je nemoguće doći zbog sigurnosnih razloga. Armenski aktivisti izbjegavaju kamere kako ne bi imali problema. Od dvojice starijih ljudi, jedan navodi: “Ovo je moj Arcah, naše područje. Ono nikada neće biti njihovo”, rekao je ljutito, referirajući se na službeni armenski naziv Republike Nagorno Karabah.
“Želim živjeti ovdje sa svima, imam prijatelje Azerbajdžance koji mi govore da ne bih trebao otići pa ostajem ovdje”, navodi pak pomirljivo drugi.
Tišinu prekinuo topot konja
Novinar bin Javaid zatim opisuje kako su njemu i njegovoj ekipi prišli neki psići. “Muvali su mi se oko nogu, ali ja nisam čovjek kojega traže”, piše u reportaži za Telegraph.
U blizini ruskih mirovnjaka pojavio se pas koji se neprekidno vrzmao oko jednog stolca, možda je to baš onaj na kojem je posljednji put vidio svog vlasnika kako sjedi. I oni su napušteni, baš kao i stanovi, tvrtke i kuće u ovome gradu. Tišinu je, piše novinar, prekinuo topot kopita krda konja koje se pojavilo na središnjem gradskom trgu, a odmah su im se pridružili i psi, među njima i nekoliko haskija. Ali, kao da su poštivali neko nepisano pravilo, nisu ispustili ni zvuka, možda se plašeći sudbine koja je zadesila njihove vlasnike koji su pobjegli u strahu od progona.
Unatoč brojnim apelima i uvjeravanjima azerbajdžanskih vlasti, gotovo nitko od Armenaca nije im povjerovao da je sigurno ostati u svome gradu.
Nisu ih mogli uvjeriti da ostanu
“Posljednjih 30 godina Azerbajdžan je bio žrtva okupacije. Oko milijun Azera otišlo je u izbjeglištvo i raseljeni su u druge regije”, navodi Aykhan Hajizada.
Tišinu na ulicama ponovno je prekinuo pucanj. Kasnije je utvrđeno da je netko s jednog prozora ciljao zajedničku rusko-azerbajdžansku patrolu. Novinar bin Javaid piše da je grad napustio u suton kao i da je imao bliski susret s policijom u obližnjem Shushiju zbog navodnog “ilegalnog” posjeta Stepanakertu. Policajci su mu rekli da je svojom prisutnošću ondje ugrozio vlastiti život kao i da je ideja da otamo izvještava bila “luda”.
Nekoliko sati kasnije, zatražili su da napusti hotel u kojem je odsjeo, a nakon nekoliko sati boravka u policijskoj stanici, morao je napustiti Nagorno Karabah. “Upoznao sam mnogo Azera koji se žele vratiti u svoje domove nakon što su pobjegli prije 30 godina kada su armenske snage zauzele ovo područje. Htio bih se vratiti jednom u ovaj grad, u ovu regiju. Nadam se da će ponovno biti puna života, a ne grad duhova”, zaključuje bin Javaid svoju reportažu.