Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zamolili smo par profesora koje studenti masovno hvale da nam detaljno objasne kako su naučili učiti

Kako su sami učili Toni Milun, Pavel Gregorić i Marin Soljačić

ZADNJA IZMJENA: ruj. 5, 2016
Foto: Vjekoslav Skledar/Telegram

“Nismo ni svjesni toga da uspješni učenici i studenti uglavnom od roditelja, a ne profesora, nauče kako učiti. U školama se na tome ne radi. Tu imaju veliku prednost oni kojima su roditelji obrazovani, i znaju kako učiti”, rekao je u nedavnom intervjuu za Srednju.hr znanstvenik Marin Soljačić. O činjenici da djeca iz hrvatskih škola generalno izlaze bez da savladaju tu vještinu raspravlja se godinama, a “Učiti kako učiti”, uostalom, bila je velika cjelina i u prijedlogu reforme kurikuluma.

Telegram je ovih dana razgovarao s još dvojicom istaknutih znanstvenika, odnosno profesorima koje studenti masovno hvale upravo zbog metoda predavanja, matematičarem Tonijem Milunom i filozofom Pavelom Gregorićem. Zamolili smo ih da nam, što detaljnije i kroz što više primjera, objasne kako su oni učili.

U školama previše apstraktnih sadržaja

Pavel Gregorić je izvanredni profesor na Odjelu za filozofiju u Centru za Hrvatske studije, Sveučilišta u Zagrebu. Tvrdi kako se u predškolskoj dobi uči s razumijevanjem putem kretnji, modela, audio–vizualnih sadržaja i primjera, a tako bi valjalo učiti i u kasnijim uzrastima. Tek s vremenom ljudi mogu sve lakše učiti apstraktne sadržaje. “U današnjim školama previše je apstraktnih sadržaja i oni prerano postaju dominantni. Djeci je to teško naučiti s razumijevanjem, pa uče samo da bi mogli reproducirati”, rekao je i dodao da takvo učenje, odnosno štrebanje, ubrzo đacima postane prvi i jedini način učenja.

On je zagovornik takozvanih mentalnih mapa sadržaja te pravljenja skica u kojima su sadržaji ispisani u hijerarhijski nanizanim natuknicama. “Od kasnih razreda srednje škole podcrtavam svoje knjige i na marginama pišem bilješke vrlo tankom tehničkom olovkom. To su ili oznake koje ukazuju na misaonu strukturu teksta ili moja razmišljanja uz tekst. Sve svoje knjige čuvam jer mi je važno da se mogu vratiti tim svojim bilješkama i razmišljanjima. Važna mjesta u knjigama znam obilježavati post–it papirićima na koje stavljam svoje bilješke”, objašnjava.

gregoric1
Pavela Gregorića snimio je Vjekoslav Skledar Vjekoslav Skledar

Bilješke kao dnevnici čitanja

Diplomirao je komparativnu književnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na fakultetu je imao još detaljniji pristup učenju. Uz svaku knjigu koju je iščitavao ispisivao bi bilješke na A4 papire, koji su bili podijeljeni u dvije nejednake kolone.

“U već kolonu bih prepisao ili u sažetom obliku prepričao ključni pasus, a svoje bilješke i razmišljanja uz taj pasus zapisivao bih u istoj razini u manju kolonu”, prisjeća se. Zatim bi sve tako sastavljene bilješke uz čitanje pojedine knjige pohranio u mapu. “To bi zapravo bili moji dnevnici čitanja za studij, a ujedno i bilješke iz kojih sam se pripremao za ispite”, objašnjava.

Najbitnije je otkriti sadržaj koji veseli dijete

Nakon diplome završio je magisterij i doktorat iz filozofije na Oxfordu. U posljednjih šest godina mnogo čita i na Kindlu i iPadu gdje, kao i u papirnatim knjigama, također podcrtava i piše bilješke. No kad čita za potrebe svog znanstvenog rada, više voli knjigu, olovku i papiriće.

Za učenike je bitno da što prije pokušaju otkriti sadržaje koje ih vesele i jako zanimaju, pa da traže od roditelja i učitelja pomoć oko produbljivanja tih sadržaja, a možda nađu nešto i na platformama za on–line učenje, kao što su Udemy i Coursera. Po njemu postoje različite tehnike uz pomoć kojih se može pospješiti upamćivanje informacija, no misli da je mnogo važnije učenje s razumijevanjem.

‘Objasnite djetetu zašto je medo sretan’

Da bi to postigli, roditeljima preporučuje da što prije djecu uče povezivati stvari, kontekstualizirati ih, pitati za uzroke i učinke, tražiti i davati objašnjenja.

“Kad čitate s djecom, učite ih da razlikuju dijelove teksta u kojima se nešto tvrdi od dijelova teksta u kojima se kaže zašto se to tvrdi. Kada medo kaže – ‘Baš se dobro osjećam danas! Tako je lijep i sunčan dan!’ – djeci treba objasniti da je činjenica kako je lijep i sunčan dan ovdje navedena kao razlog zašto se medo danas dobro osjeća. Kad bi nam djeca do konca osnovne škole naučila čitati tako da prepoznaju logičke funkcije različitih dijelova teksta, napravili bismo veliki iskorak”, zaključio je Gregorić.

Profesori su, kaže, često sputani obimom obaveznog gradiva, da bi se individualno posvetili djeci. Smatra da će svatko znati kako pravilno učiti, ako ga interesira ono što uči. “Kad te nešto interesira, onda upijaš sadržaje jer ih povezuješ međusobno i sa svim ostalim što znadeš, a kad ih ne možeš odmah povezati, onda kreneš tražiti, ispitivati, eksperimentirati”, objasnio je Gregorić. Neki to nauče kad se zaljube u omiljeni predmet u osnovnoj ili srednjoj školi, neki tek na fakultetu, a mnogi ni tada.

‘Prvo pogledam filmiće snimljene za djecu’

Matematičar Toni Milun poznat je po svom originalnom pristupu objašnjavanja matematike. Na svojoj stranici i Youtube kanalu objašnjava učenicima lekcije iz matematike i fizike. “Mogu reći iz svog iskustva, da bi djecu trebalo podučiti kako pravilno učiti. Na fakultetu sam izgubio mnogo vremena jer nisam znao postaviti prioritete”, rekao je Toni Milun profesor matematike i fizike koji je diplomu stekao na zagrebačkom PMF-u.

Danas kada uči, Milun prvo pokušava dobiti širu sliku, a zatim ide u sitnije detalje. “Pronađem verziju objašnjenu za djecu, da je ispričano jednostavnim rječnikom bez puno dubine. Ili potražim film na Youtubeu. Tako steknem opći dojam o materiji, zatim idem čitati stručne članke”, objašnjava svoju metodu i kaže da mu na taj način učenje ide brže. Pri iščitavanju stručne literature ipak zapisuje bitne pojmove. “Pišem ih velikim slovima, ali, znate, ja sam malo neuredan i nisam vizualni tip, ja sam auditivni tip. Tako da uglavnom čitam tekstove u sebi”, kazao je. Kako kaže većina ljudi jesu vizualni tipovi i vjerojatno bi imali koristi od podcrtavanja bitnih stvari.

milun1
Toni Milun preko svoje stranice objašnjava djeci gradivo iz matematike i fizike Vjekoslav Skledar

Gubio se u preopširnom gradivu

Na fakultetu mu se često događalo da se pogubi u opširnom gradivu i zbog toga mu je trebalo mnogo vremena za usvajanje lekcija. S vremenom je shvatio da je to krivi pristup. “Nitko mi nije rekao da bih trebao izdvojiti glavne stavke tog gradiva koje sam učio”, kazao je. To je shvatio kada je počeo čitati američke udžbenike. Objasnio je to na primjeru jednog udžbenika iz statistike. “Kod njih svako poglavlje krene s nekom životnom pričom, koja bi me zainteresirala”, prepričava.

Zatim bi u toj knjizi uslijedio drugi primjer koji je u nekim elementima bio stručan, a tek nakon toga krenule bi stroge definicije i precizna objašnjenja. “Na kraju bi došlo kratko ponavljanje svega, zatim i sažeti ključni pojmovi koji su se naučili. Vidio sam da meni to puno više odgovara, a vjerojatno i drugima”, kazao je Milun. S takvim udžbenicima susreo se dosta kasno, na poslijediplomskom studiju i kasnijim usavršavanjima.

Zastario školski sustav

Milun predaje na Visokom učilištu Algebra i kako kaže, ne radi s djecom. Zbog toga nema didaktičke pristupe za njih, no primijetio je kako je naš sustav potpuno zastario. Po njemu, bio je to dobar sustav prije 30 do 40 godina, no današnja djeca žele u učenju koristiti moderna sredstva, sa što više multimedijalnih sadržaja.

“Žele gledati videa, žele slušati CD-e, snimiti sami nešto, napraviti filmiće. Više ih zanima takvo učenje nego onako klasično, što je mene zadovoljavalo prije 30 godina – uzeti knjigu, papir i bilježnicu”, rekao je. Prava metoda učenja je individualna, po njemu, ono što odgovara nekome tko je vizualan tip, nema previše smisla kod ljudi i djece koji su auditivan tip.

Najbitnije pitanje je – zašto?

“Ali ako nešto moram istaknuti bila bi to sistematičnost i upornost. Nema preskakanja. Kod mladih ljudi nedostaje strpljenja, žele sve na brzinu, a znanje ne može ući na brzinu u glavu”, kaže i dodaje da, ako nešto naučimo na brzinu ,to ostaje površno. “Dobro je djetetu stalno postavljati pitanja: Zašto? Zašto je to tako kako je? Da stalno odgovara na to pitanje. Bit će to teško ispočetka, ali onda to znanje dublje ostaje”, preporučio je.

Također smatra da bi vrlo korisno na stranici Coursera.org pogledati besplatni on-line tečaj “Learning how to learn” (Učiti kako učiti). “U 2015. im je to bio najgledaniji tečaj”, rekao je.

‘Roditelji su me naučili kako učiti’

Marin Soljačić, u razgovoru za Srednju.hr naglasio je kako su učenici čiji roditelji nisu obrazovani uskraćeni za komponentu kako učiti jer to nije nešto što se dovoljno razrađuje u školi. “Dobar dio toga kako učiti, naučili su me roditelji”, rekao je.

Znanstvenik Soljačić, danas je redoviti profesor na MIT-u. Istražuje bežični prijenos energije. Nakon što je osvojio prestižnu nagradu MacArthur Fellowship, pokrenuo je nagradu za najboljeg maturanta iz područja matematike i fizike u Hrvatskoj. Nagrada nosi Soljačićevo ime, a vrijedna je 5000 dolara. Kada je stigao u Ameriku, kao student na MIT, učio je na način da bi sve prvo sve pročitao, a tek onda krenuo u rješavanje setsa, odnosno skupa zadataka za provjeru. Kaže da, ako je uistinu razumio ono što je pročitao, onda bi mu ti zadaci bili prilično lagani.

“Primijetio sam da brojni drugi studenti ne čitaju unaprijed nego idu rješavati zadatke pa tek kada zapnu krenu čitati da vide gdje im je rupa u znanju. Tako se potroši puno više vremena i manje se nauči”, pojasnio je. Na fakultetu je koristio metodu podcrtavanja.

‘Knjige s faksa su mi izgledale kao duga’

“Na nastavi ne bih pisao bilješke nego bih se fokusirao na ono što profesor govori, a kod kuće bih čitao ono što bi nam profesor zadao i tada bih koristio žuti, narančasti i zeleni marker za podcrtavanje. Na svakoj strani bih ono što je bitno podcrtao žuto, jako bitno narančasto, a super bitno zelenim”, prisjetio se profesor svojih studenstkih dana. Takvo obilježavanja gradiva za njega je imalo dvije svrhe, jedna je fokusiranje, a druga pomoć pri ponavljanju gradiva.

“Kada imate puno toga za pročitati i nakon par strana vam se počne spavati te primijetite da niste nište zapamtili. Ovako na kraju strane morate razmisliti što je ovdje uistinu bitno, i to vam na naposljetku pomogne pri fokusiranju. Druga stvar je što prije testa ne bih morao sve opet pročitati, nego bih samo prošao kroz to, s naglaskom na ono što je podcrtano žutim, narančastim i zelenim. Puno knjiga s faksa mi je izgledalo kao da gledate u dugu”, kazao je.

Danas isto tako podcrtava binije znanstvene članke, ali ne koristi toliko živih boja. Na kraju je naglasio kako je ta metoda bila korisna za njega, no ipak bi svaki učenik trebao pronaći ono što mu najbolje odgovara.

Valerija Bebek
Telegram autor
64 članka Više o autoru