Zašto su renesansne slike izgubile svoju lijepu zelenu boju? Stručnjaci su napravili cijelu studiju zbog toga

Talijanski slikar kasne renesanse Agnolo Bronzino od 1591. godine radio je dvije godine na svojoj slici Noli me tangere, koja prikazuje Krista kao vrtlara. Slika, ulje na drvu koje je naručio čovjek koji je želio ukrasiti pogrebnu kapelu svoga oca, prikazuje Krista i Mariju Magdalenu odjevene u živopisno plavu i zelenu boju. Ali kada bi Bronzino danas mogao vidjeti svoju sliku bio bi jako razočaran. U protekla četiri stoljeća nekada sjajna zelena boja izblijedjela je u neprepoznatljivu smeđu.

Slika Noli me tangere visi danas u Louvreu i jedna je od mnogih renesansnih slika na kojima se nalazi pigment na bazi bakra, verdigris. Kada je boja svježa, nijansa plavozelene boje je rijetka i blistava. “Poput mnogih pigmenata popularnih u 15. i 16.stoljeću verdigris je toksičan i nestabilan”, objašnjava povjesničar umjetnosti, sa Savannah College of Art and Design, Arthur DiFuria. Do 19. stoljeća verdigris je izašao iz mode, ponajviše jer je otrovan, ali nitko nikada nije shvatio zašto baš do te mjere potamni.

Zašto se to događa?

Francuski stručnjaci, u studiji iz anorganske kemije objavljenoj u rujnu 2019., objašnjavaju što se desilo. Nama koji živimo u 21. stoljeću možda nije ni jasno koliko su renesansne slike bile šarenije nego što su sada. Kada pogledate slike Leonarda da Vincija uglavnom su jako tamne, a nisu uvijek izgledale tako.

Nagađalo se da su izlaganje svjetlu i kisik pridonijeli procesu tamnjenja pa su analizirali promjene koje su se dogodile u verdigrisu. Analiza je rađena na slikama Noli me tangere i Pieta na kojima su umjetnici koristili obilje verdigirisa. Uzeti su uzorci tanji od milimetra i pregledani elektronskim mikroskopom. Pokazalo se da tamnjenje boje nije sistematično. Okvirom zaštićena boja bila je donekle zaštićena od svjetla i ostala je zelenija. A ta nedosljednost pomaže stručnjacima da odvoje sada smeđi verdigris od originalno smeđe boje.

Testirali su boju

Kemičari su obnovili boju verdigris prema srednjovjekovnoj formuli i gledali kako tamni u, naravno, ubrzanim uvjetima tamnjenja. Verdigris, bakreni acetat ima jednostavan recept. Stavite metalni bakar u ocat i za tri-četiri tjedna dok metal reagira s kiselinom, stvara se plavo-zeleni bakreni acetat na površini metala. Zato i bakreni krovovi pozelene.

Kemijska analiza potrebna je da bi se znalo radi li se o verdigris ili smeđoj boji. Za puno djela sumnja se da su umjetnici originalno upotrijebili plavo-zelenu boju, danas smeđu, u nekoliko Botticellijevih djela, zeleni traktor Van Eycka. Zeleno na ovim slikama je manje atraktivno nego prije puno stoljeća kada su slike nastale ali još uvijek se čini da blista.