Hoće li ikada hrvatska akademska zajednica prekinuti svoju zlokobnu šutnju? I doista, što se sve ima dogoditi u toj zajednici da se stanoviti broj kolegica i kolega oglasi? Je li moguće da su svi u toj zajednici zadovoljni stanjem u kojem se ona nalazi?
Dobili smo i najnoviji Zakon o znanosti i visokome obrazovanju i u njemu, umjesto nacionalnog odbora za etiku kojeg imenuje Sabor, imamo odredbu da će Nacionalno vijeće odrediti „minimalne etičke kriterije“. Po onome što se u akademskoj zajednici događa, pa se dvojbenim doktoratima i plagiranim tekstovima stječu najviša znanstvena zvanja, čini se da nema ni minimalnih kriterija.
Da ponovno pišem tekst o tome, potaknuli su me novinari Telegrama: Jasmin Klarić svojim tekstom pod naslovom „Zbog Banožićeve farse s predavanjem o e-mailu ministar bi trebao otići. Ministar znanosti i obrazovanja“. (Telegram, 28.07.2023.). U istom se broju Telegrama, o istoj temi, javila i novinarka Dora Kršul, s dodatnim detaljima („Trijumf struke: žena koja hvali smiješnu Banožićevu knjigu, u ključnom je tijelu za razvitak hrvatske znanosti“). A hrvatska akademska zajednica?
Pitanja na koja nisam dobio odgovor
Ne pišem o tome prvi put. Predviđajući da će se slične stvari nastaviti događati, posebno na nekim fakultetima, napisao sam tekst o tome na portalu srednja.hr, 31 listopada 2022. („Cijenjeni akademik postavio važno pitanje ministru Fuchsu: „Na to bih stvarno rado dobio odgovor“). Bilo je u tome tekstu pitanja koja su mi se činila relevantnima. Pogađate: odgovora nije bilo. Da ne bude: „nisam znao“, ili „nisam pročitao“. Ponovit ću dva od tih pitanja.
Jedno je podnaslov u gorespomenutom tekstu (srednja.hr): “Brine li se itko o kvaliteti i etičnosti“. Dakako, u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju. U novom Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju, u njegovom obrazloženju, navodi se nakana da se Zakon nastoji približiti europskim nastojanjima reguliranja znanosti i visokog obrazovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kontradikcija s ministrovim izjavama
U dokumentu Europske komisije: Towards a reform of the research assessment: Scoping Report (Manuscript completed in November 2021). Prva rečenica u Executive Summary glasi: Assessment of research quality and impact, and researcher’s performance is fundamental to selecting research proposals to fund, to decide which researchers to recruit, promote and reward and to identifying which research units and institutions to support.
Nije li to u jasnoj kontradikciji s javnim ministrovim izjavama kako nema načina da se ocjenjuje uspješnost znanstvenika? Na to sam pitanje očekivao ministrov odgovor, kao što se to vidi iz naslova moga teksta na portalu srednja.hr.
To, očito, mnogima nije neprihvatljivo
Drugo se važno pitanje odnosilo na ukidanje Odbora za etiku u znanosti i visokome obrazovanju u novom Zakonu. Bilo je zanimljivo pročitati obrazloženje za tu odluku: jer da Odbor, „po dotadašnjem iskustvu, nije ispunio svoju zadaću“ (sic).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Siguran sam da onaj koji je tako zaključio nije ni vidio zapisnike sa sjednica Odbora, a i godišnji izvještaji Odbora Saboru dolazili su na dnevni red s kojom godinom zakašnjenja. Bit će prije da je Odbor u svojim mišljenjima otkrio neka poznata imena.
Ukidanju je doprinijela i odluka Ustavnog suda da Odbor nema nadležnosti donositi odluke o pojedinim slučajevima, čime mu je oduzeta njegova glavna dužnost, prema tada važećem Zakonu o znanosti. To je dobro došlo nekim eminentnim slučajevima neetičnosti u Zadru. S odobravanjem su odluku ukidanja i paraliziranja Odbora dočekali i neki drugi. A mislim da ni danas, kao što se može vidjeti, to mnogima u akademskoj zajednici nije neprihvatljivo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijenjeni akademik nakon slučaja Banožić: hoće li hrvatska akademska zajednica ikada prekinuti svoju zlokobnu šutnju?
Nakon što smo ovaj tjedan otkrili kako ministar obrane gradi znanstvenu karijeru, objavljujemo komentar najvećeg autoriteta za etiku u znanosti
'Što se sve ima dogoditi u toj zajednici da se stanoviti broj kolegica i kolega oglasi? Je li moguće da su svi zadovoljni stanjem u kojem se nalazi?'
Vlatko Silobrčić umirovljeni je profesor i doktor medicinskih znanosti, ujedno redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bivši je predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju Hrvatskoga sabora i u javnosti učestalo problematizira etička zastranjenja u akademskoj zajednici.
Hoće li ikada hrvatska akademska zajednica prekinuti svoju zlokobnu šutnju? I doista, što se sve ima dogoditi u toj zajednici da se stanoviti broj kolegica i kolega oglasi? Je li moguće da su svi u toj zajednici zadovoljni stanjem u kojem se ona nalazi?
Dobili smo i najnoviji Zakon o znanosti i visokome obrazovanju i u njemu, umjesto nacionalnog odbora za etiku kojeg imenuje Sabor, imamo odredbu da će Nacionalno vijeće odrediti „minimalne etičke kriterije“. Po onome što se u akademskoj zajednici događa, pa se dvojbenim doktoratima i plagiranim tekstovima stječu najviša znanstvena zvanja, čini se da nema ni minimalnih kriterija.
Da ponovno pišem tekst o tome, potaknuli su me novinari Telegrama: Jasmin Klarić svojim tekstom pod naslovom „Zbog Banožićeve farse s predavanjem o e-mailu ministar bi trebao otići. Ministar znanosti i obrazovanja“. (Telegram, 28.07.2023.). U istom se broju Telegrama, o istoj temi, javila i novinarka Dora Kršul, s dodatnim detaljima („Trijumf struke: žena koja hvali smiješnu Banožićevu knjigu, u ključnom je tijelu za razvitak hrvatske znanosti“). A hrvatska akademska zajednica?
Pitanja na koja nisam dobio odgovor
Ne pišem o tome prvi put. Predviđajući da će se slične stvari nastaviti događati, posebno na nekim fakultetima, napisao sam tekst o tome na portalu srednja.hr, 31 listopada 2022. („Cijenjeni akademik postavio važno pitanje ministru Fuchsu: „Na to bih stvarno rado dobio odgovor“). Bilo je u tome tekstu pitanja koja su mi se činila relevantnima. Pogađate: odgovora nije bilo. Da ne bude: „nisam znao“, ili „nisam pročitao“. Ponovit ću dva od tih pitanja.
Jedno je podnaslov u gorespomenutom tekstu (srednja.hr): “Brine li se itko o kvaliteti i etičnosti“. Dakako, u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju. U novom Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju, u njegovom obrazloženju, navodi se nakana da se Zakon nastoji približiti europskim nastojanjima reguliranja znanosti i visokog obrazovanja.
Kontradikcija s ministrovim izjavama
U dokumentu Europske komisije: Towards a reform of the research assessment: Scoping Report (Manuscript completed in November 2021). Prva rečenica u Executive Summary glasi: Assessment of research quality and impact, and researcher’s performance is fundamental to selecting research proposals to fund, to decide which researchers to recruit, promote and reward and to identifying which research units and institutions to support.
Nije li to u jasnoj kontradikciji s javnim ministrovim izjavama kako nema načina da se ocjenjuje uspješnost znanstvenika? Na to sam pitanje očekivao ministrov odgovor, kao što se to vidi iz naslova moga teksta na portalu srednja.hr.
To, očito, mnogima nije neprihvatljivo
Drugo se važno pitanje odnosilo na ukidanje Odbora za etiku u znanosti i visokome obrazovanju u novom Zakonu. Bilo je zanimljivo pročitati obrazloženje za tu odluku: jer da Odbor, „po dotadašnjem iskustvu, nije ispunio svoju zadaću“ (sic).
Siguran sam da onaj koji je tako zaključio nije ni vidio zapisnike sa sjednica Odbora, a i godišnji izvještaji Odbora Saboru dolazili su na dnevni red s kojom godinom zakašnjenja. Bit će prije da je Odbor u svojim mišljenjima otkrio neka poznata imena.
Ukidanju je doprinijela i odluka Ustavnog suda da Odbor nema nadležnosti donositi odluke o pojedinim slučajevima, čime mu je oduzeta njegova glavna dužnost, prema tada važećem Zakonu o znanosti. To je dobro došlo nekim eminentnim slučajevima neetičnosti u Zadru. S odobravanjem su odluku ukidanja i paraliziranja Odbora dočekali i neki drugi. A mislim da ni danas, kao što se može vidjeti, to mnogima u akademskoj zajednici nije neprihvatljivo.