Macronovi planovi imaju veze s njime osobno i francuskom željom da bude važna, pa makar samoj sebi, ako već nije važna drugima. Sjetite se da je francuski predsjednik često pričao o strateškoj autonomiji, ili razvrgavanju transatlantskih sigurnosnih veza, da je najavljivao izgradnju europske vojske umjesto NATO-a, da svako nekoliko mjeseci izađe s kakvom sablažnjivom idejom koja služi tome da se Pariz osjeća važnijim nego što jest
Ideja je bila da se saveznici okupe u Parizu na drugu godišnjicu agresije i pokažu Rusiji da je Europa jedinstvena u podršci Ukrajini. Donesen je i dobro čuvani kovčežić s frazom “što god bude trebalo”, specijalnim oružjem kojim je Mario Draghi svojedobno spasio euro, a Joe BidenUkrajinu. No, pobjedonosnu frazu ovom je prilikom uzeo u usta Emmanuel Macron, koji za nju nema pokriće. Guverner Draghi imao je za leđima BDP eurozone od 13 bilijuna dolara; Biden najveću ekonomiju i najveću vojsku na svijetu; Macron nema ništa od toga.
Francuska je doduše nuklearna sila, ali čak se i Vladimir Putin slaže da rat u Ukrajini ne bi trebao prerasti u nuklearni. Osim nuklearnog oružja, Francuska još posjeduje i silnu želju svoga predsjednika da se velikim gestama upiše u povijest. Macron sam sebe uspoređuje s Jupiterom, u refleksu kolonijalne tradicije intervenira po Sahelu, doživljava apoplektični napad kad se Francusku preskoči u sigurnosnim aranžmanima na Pacifiku i općenito nastoji svoju osrednju državu prikazati kao supersilu. Ima tu možda tračak napoleonskog kompleksa, osobnog i kolektivnog.
To, međutim, nisu tražene kvalitete kad se netko zavjetuje da će poduzeti “što god bude trebalo”. Da bi obećanje učinio kredibilnim, Macron je morao dati nešto više od praznih riječi; tim misaonim procesom došli smo do njegove izjave kako “ne isključuje raspoređivanje zapadnih vojnika u Ukrajinu”.
Signal koji neće biti potkrepljen
Europski političari, kad govore o sigurnosnim pitanjima, često šalju “signale koji neće biti potkrepljeni”, kako se to zove u teoriji. Drugim riječima, blebeću sve i svašta ne razmišljajući o značenju i posljedicama. No, ova Macronova izjava neobično je neodgovorna čak i po sniženim kriterijima, prilagođenima europskoj politici lišenoj sigurnosne kulture.
Prije nego što pogledamo zašto Francuska ni itko drugi neće sutra slati vojsku u Ukrajinu, jedna formalna opaska: u trenutku kad je Macron izrekao spomenute riječi, posve je pogazio glavnu svrhu okupljanja lidera u Parizu; taj sastanak više nije bio demonstracija jedinstva, nego uzrok razdora. Time je Macron, u svojoj jupiterskoj mudrosti, Putinu poslao ohrabrenje, a ne upozorenje.
Prvi razlog zbog kojeg Macron neće slati vojsku u rat protiv Rusije u Ukrajini je NATO. Najuspješniji vojni savez u povijesti idućeg će mjeseca napuniti 75 godina. Tvrdoglavo uvjerena u svoju posebnost, Francuska je čak 43 godine bila jednom nogom izvan NATO-a. No, od povratka u njegovu zapovjednu strukturu morala je naučiti da je kolektivna sigurnost Europe i sjevernog Atlantika njegova glavna zadaća. To drugim riječima znači da članice NATO-a mogu na svoju ruku slati svoju vojsku recimo u Mali, ali ne mogu je slati u drugu europsku državu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Monopol na upotrebu sile u Europi
Macron može reći da je NATO obrambeni savez, pa da u slučaju svojevoljne intervencije ne vrijedi obveza kolektivne obrane iz Članka 5. Drugim riječima, ako Francuzi odu u Ukrajinu i tamo dođu pod udar ruske artiljerije, ostale članice NATO-a nisu dužne priteći u pomoć jer Francuska nije napadnuta, nego se svojom voljom izložila. Taj bi hipotetski primjer bio usporediv s japanskim napadom na Pearl Harbor 1941. godine, kad je Trojni pakt Japana, Italije i Njemačke predviđao uzajamnu vojnu pomoć u slučaju da potpisnice budu napadnute, ali ne i u slučaju da same napadnu (dapače, Tokio nije znao hoće li ih Berlin ostaviti na cjedilu, ali je Adolf Hitler četiri dana kasnije objavio rat Americi, u vjerojatno najsudbonosnijoj i najpogrešnijoj individualnoj odluci u povijesti čovječanstva).
No, pitanje obrane/napada ovdje nije presudno. Ključno je to što NATO, da parafraziram Maxa Webera, ima monopol na legitimnu upotrebu sile u Europi. Zadatak Saveza je nekad bio da “drži Ruse van, Amerikance unutra, a Nijemce dolje”, ali nakon kraja Hladnog rata i uključenja gotovo svih preostalih europskih država, NATO je prerastao u instrument europske sigurnosti.
Zbog NATO-a ne postoji – i nije potrebna – europska vojska, zbog NATO-a nije nužno da Poljska dobije nuklearno oružje (iako su pozivi na to sve glasniji) i zbog NATO-a europske države mogu na obranu izdvajati i manje od dva posto – jer svi znaju da će ih pokriti Amerikanci. Ok, ovo vrijedi u slučaju da Amerika ove godine ponovno ne izabere bivšeg predsjednika, ali to se vjerojatno ipak neće desiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šalji oružje, ne vojnike
Francuska zato može svoju imperijalnu nostalgiju liječiti intrervenirajući po Africi, ali ne može u Europi. To nije njen posao; odnosno, to jest njen posao – ali u okviru NATO-a.
I tu dolazimo do ključnog problema: Francuska je Ukrajini poslala neimpresivnih 600 milijuna eura vojne pomoći. Ukupna pomoć iznosi mizernih 0,66 posto francuskog BDP-a, a tu je pribrojen i francuski udio u pomoći koju šalje Europska unija. Za usporedbu, Hrvatska je Ukrajini dala veći udio svog BDP-a (1,06 posto) iako je vojna pomoć također neimpresivnih 200 milijuna eura. Ovo su podaci do siječnja 2024. i prikupio ih je ugledni Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela, koji vodi sjajni Ukraine Support Tracker.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Djela, ne riječi – poručuju Macronu ove statistike. Ukrajina se neće obraniti praznim prijetnjama, ali bi se mogla obraniti oružjem koje joj Francuska nije poslala (Francuska nije jedina koja zabušava, ali ima treću najveću vojsku u NATO-u, pa bi mogla biti izdašnija). Macron računa da će, u slučaju nepovoljne promjene vlasti u Washingtonu, Zapadu trebati nasljednik Bidena u borbi za ukrajinske interese i da je on savršen za tu ulogu. Njegova kandidatura bila bi uvjerljivija kad bi Francusku pogurao na vrh ovih tablica, umjesto da netestiranim idejama izaziva razdor među saveznicima.
Nema streljiva, Emmanuel
Još nešto. Recimo da Francuska uspije nagovoriti NATO da se složi sa slanjem francuskih vojnika u Ukrajinu. Nakon nekoliko tjedana borbi, francusku i ukrajinsku vojsku mučio bi isti problem: nedostatak streljiva. Ok, to nije najveći problem na svijetu jer Amerikanci mogu pomoći sa streljivom. No, da ironija bude potpuna, upravo je Macron taj koji komplicira sa streljivom i traži da europska pomoć Kijevu mora ići za europsko streljivo, a ne američko. No, europskog streljiva nema dovoljno i tu smo u začaranom krugu. Drugim riječima, većina toga što Macron govori je kontradiktorno, a u konačnici i posve neozbiljno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Macronovu ideju o slanju vojnika u Ukrajinu odbacili su odmah i Amerikanci i Nijemci i Poljaci. Te tri države imaju tri različita, ali ipak razrađena pristupa ratu u Ukrajini. Poljaci reagiraju iz povijesnog iskustva žrtve ruskog imperijalizma; zaustavljanje osvajačkog rata u Europi Nijemci smatraju svojom povijesnom odgovornošću; a Amerikanci kao globalni hegemon vjeruju da ne smiju dopustiti rušenje međunarodnog liberalnog poretka u srcu Europe.
Voda na Putinov mlin
Macronovi planovi nemaju veze ni s čim spomenutim; oni imaju veze s Macronom osobno i francuskom željom da bude važna, pa makar samoj sebi, ako već nije važna drugima. Sjetite se da je francuski predsjednik često pričao o strateškoj autonomiji, ili razvrgavanju transatlantskih sigurnosnih veza, da je najavljivao izgradnju europske vojske umjesto NATO-a, da svako nekoliko mjeseci izađe s kakvom sablažnjivom idejom koja služi tome da se Pariz osjeća važnijim nego što jest.
Tome služe i Macronovi “summiti južnih država” (MED-9), gdje sjedi i Hrvatska, a koji su zamišljeni kao mini-EU, ali tako da je Francuska najveća i najbogatija. Sve to pomalo je smiješno, ali od toga nema štete. Igranje s raspoređivanjem vojnika u Ukrajinu, međutim, taman dolijeva vodu Putinu na mlin, a pritom je dubinski neozbiljno slanje signala koji neće biti potkrepljen. Ako Macron zbilja želi voditi Europu po pitanju Ukrajine, umjesto vojničkih čizama, neka se bolje prihvati novčanika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Napoleonski kompleks Emmanuela Macrona ili čemu zapravo služi njegova sablažnjiva ideja o slanju zapadnih vojnika u Ukrajinu
Ako zbilja želi voditi Europu po pitanju Ukrajine, umjesto vojničkih čizama, neka se bolje prihvati novčanika
Macronovi planovi imaju veze s njime osobno i francuskom željom da bude važna, pa makar samoj sebi, ako već nije važna drugima. Sjetite se da je francuski predsjednik često pričao o strateškoj autonomiji, ili razvrgavanju transatlantskih sigurnosnih veza, da je najavljivao izgradnju europske vojske umjesto NATO-a, da svako nekoliko mjeseci izađe s kakvom sablažnjivom idejom koja služi tome da se Pariz osjeća važnijim nego što jest
Ideja je bila da se saveznici okupe u Parizu na drugu godišnjicu agresije i pokažu Rusiji da je Europa jedinstvena u podršci Ukrajini. Donesen je i dobro čuvani kovčežić s frazom “što god bude trebalo”, specijalnim oružjem kojim je Mario Draghi svojedobno spasio euro, a Joe Biden Ukrajinu. No, pobjedonosnu frazu ovom je prilikom uzeo u usta Emmanuel Macron, koji za nju nema pokriće. Guverner Draghi imao je za leđima BDP eurozone od 13 bilijuna dolara; Biden najveću ekonomiju i najveću vojsku na svijetu; Macron nema ništa od toga.
Francuska je doduše nuklearna sila, ali čak se i Vladimir Putin slaže da rat u Ukrajini ne bi trebao prerasti u nuklearni. Osim nuklearnog oružja, Francuska još posjeduje i silnu želju svoga predsjednika da se velikim gestama upiše u povijest. Macron sam sebe uspoređuje s Jupiterom, u refleksu kolonijalne tradicije intervenira po Sahelu, doživljava apoplektični napad kad se Francusku preskoči u sigurnosnim aranžmanima na Pacifiku i općenito nastoji svoju osrednju državu prikazati kao supersilu. Ima tu možda tračak napoleonskog kompleksa, osobnog i kolektivnog.
To, međutim, nisu tražene kvalitete kad se netko zavjetuje da će poduzeti “što god bude trebalo”. Da bi obećanje učinio kredibilnim, Macron je morao dati nešto više od praznih riječi; tim misaonim procesom došli smo do njegove izjave kako “ne isključuje raspoređivanje zapadnih vojnika u Ukrajinu”.
Signal koji neće biti potkrepljen
Europski političari, kad govore o sigurnosnim pitanjima, često šalju “signale koji neće biti potkrepljeni”, kako se to zove u teoriji. Drugim riječima, blebeću sve i svašta ne razmišljajući o značenju i posljedicama. No, ova Macronova izjava neobično je neodgovorna čak i po sniženim kriterijima, prilagođenima europskoj politici lišenoj sigurnosne kulture.
Prije nego što pogledamo zašto Francuska ni itko drugi neće sutra slati vojsku u Ukrajinu, jedna formalna opaska: u trenutku kad je Macron izrekao spomenute riječi, posve je pogazio glavnu svrhu okupljanja lidera u Parizu; taj sastanak više nije bio demonstracija jedinstva, nego uzrok razdora. Time je Macron, u svojoj jupiterskoj mudrosti, Putinu poslao ohrabrenje, a ne upozorenje.
Prvi razlog zbog kojeg Macron neće slati vojsku u rat protiv Rusije u Ukrajini je NATO. Najuspješniji vojni savez u povijesti idućeg će mjeseca napuniti 75 godina. Tvrdoglavo uvjerena u svoju posebnost, Francuska je čak 43 godine bila jednom nogom izvan NATO-a. No, od povratka u njegovu zapovjednu strukturu morala je naučiti da je kolektivna sigurnost Europe i sjevernog Atlantika njegova glavna zadaća. To drugim riječima znači da članice NATO-a mogu na svoju ruku slati svoju vojsku recimo u Mali, ali ne mogu je slati u drugu europsku državu.
Monopol na upotrebu sile u Europi
Macron može reći da je NATO obrambeni savez, pa da u slučaju svojevoljne intervencije ne vrijedi obveza kolektivne obrane iz Članka 5. Drugim riječima, ako Francuzi odu u Ukrajinu i tamo dođu pod udar ruske artiljerije, ostale članice NATO-a nisu dužne priteći u pomoć jer Francuska nije napadnuta, nego se svojom voljom izložila. Taj bi hipotetski primjer bio usporediv s japanskim napadom na Pearl Harbor 1941. godine, kad je Trojni pakt Japana, Italije i Njemačke predviđao uzajamnu vojnu pomoć u slučaju da potpisnice budu napadnute, ali ne i u slučaju da same napadnu (dapače, Tokio nije znao hoće li ih Berlin ostaviti na cjedilu, ali je Adolf Hitler četiri dana kasnije objavio rat Americi, u vjerojatno najsudbonosnijoj i najpogrešnijoj individualnoj odluci u povijesti čovječanstva).
No, pitanje obrane/napada ovdje nije presudno. Ključno je to što NATO, da parafraziram Maxa Webera, ima monopol na legitimnu upotrebu sile u Europi. Zadatak Saveza je nekad bio da “drži Ruse van, Amerikance unutra, a Nijemce dolje”, ali nakon kraja Hladnog rata i uključenja gotovo svih preostalih europskih država, NATO je prerastao u instrument europske sigurnosti.
Zbog NATO-a ne postoji – i nije potrebna – europska vojska, zbog NATO-a nije nužno da Poljska dobije nuklearno oružje (iako su pozivi na to sve glasniji) i zbog NATO-a europske države mogu na obranu izdvajati i manje od dva posto – jer svi znaju da će ih pokriti Amerikanci. Ok, ovo vrijedi u slučaju da Amerika ove godine ponovno ne izabere bivšeg predsjednika, ali to se vjerojatno ipak neće desiti.
Šalji oružje, ne vojnike
Francuska zato može svoju imperijalnu nostalgiju liječiti intrervenirajući po Africi, ali ne može u Europi. To nije njen posao; odnosno, to jest njen posao – ali u okviru NATO-a.
I tu dolazimo do ključnog problema: Francuska je Ukrajini poslala neimpresivnih 600 milijuna eura vojne pomoći. Ukupna pomoć iznosi mizernih 0,66 posto francuskog BDP-a, a tu je pribrojen i francuski udio u pomoći koju šalje Europska unija. Za usporedbu, Hrvatska je Ukrajini dala veći udio svog BDP-a (1,06 posto) iako je vojna pomoć također neimpresivnih 200 milijuna eura. Ovo su podaci do siječnja 2024. i prikupio ih je ugledni Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela, koji vodi sjajni Ukraine Support Tracker.
Djela, ne riječi – poručuju Macronu ove statistike. Ukrajina se neće obraniti praznim prijetnjama, ali bi se mogla obraniti oružjem koje joj Francuska nije poslala (Francuska nije jedina koja zabušava, ali ima treću najveću vojsku u NATO-u, pa bi mogla biti izdašnija). Macron računa da će, u slučaju nepovoljne promjene vlasti u Washingtonu, Zapadu trebati nasljednik Bidena u borbi za ukrajinske interese i da je on savršen za tu ulogu. Njegova kandidatura bila bi uvjerljivija kad bi Francusku pogurao na vrh ovih tablica, umjesto da netestiranim idejama izaziva razdor među saveznicima.
Nema streljiva, Emmanuel
Još nešto. Recimo da Francuska uspije nagovoriti NATO da se složi sa slanjem francuskih vojnika u Ukrajinu. Nakon nekoliko tjedana borbi, francusku i ukrajinsku vojsku mučio bi isti problem: nedostatak streljiva. Ok, to nije najveći problem na svijetu jer Amerikanci mogu pomoći sa streljivom. No, da ironija bude potpuna, upravo je Macron taj koji komplicira sa streljivom i traži da europska pomoć Kijevu mora ići za europsko streljivo, a ne američko. No, europskog streljiva nema dovoljno i tu smo u začaranom krugu. Drugim riječima, većina toga što Macron govori je kontradiktorno, a u konačnici i posve neozbiljno.
Macronovu ideju o slanju vojnika u Ukrajinu odbacili su odmah i Amerikanci i Nijemci i Poljaci. Te tri države imaju tri različita, ali ipak razrađena pristupa ratu u Ukrajini. Poljaci reagiraju iz povijesnog iskustva žrtve ruskog imperijalizma; zaustavljanje osvajačkog rata u Europi Nijemci smatraju svojom povijesnom odgovornošću; a Amerikanci kao globalni hegemon vjeruju da ne smiju dopustiti rušenje međunarodnog liberalnog poretka u srcu Europe.
Voda na Putinov mlin
Macronovi planovi nemaju veze ni s čim spomenutim; oni imaju veze s Macronom osobno i francuskom željom da bude važna, pa makar samoj sebi, ako već nije važna drugima. Sjetite se da je francuski predsjednik često pričao o strateškoj autonomiji, ili razvrgavanju transatlantskih sigurnosnih veza, da je najavljivao izgradnju europske vojske umjesto NATO-a, da svako nekoliko mjeseci izađe s kakvom sablažnjivom idejom koja služi tome da se Pariz osjeća važnijim nego što jest.
Tome služe i Macronovi “summiti južnih država” (MED-9), gdje sjedi i Hrvatska, a koji su zamišljeni kao mini-EU, ali tako da je Francuska najveća i najbogatija. Sve to pomalo je smiješno, ali od toga nema štete. Igranje s raspoređivanjem vojnika u Ukrajinu, međutim, taman dolijeva vodu Putinu na mlin, a pritom je dubinski neozbiljno slanje signala koji neće biti potkrepljen. Ako Macron zbilja želi voditi Europu po pitanju Ukrajine, umjesto vojničkih čizama, neka se bolje prihvati novčanika.