Komentar: Nema te arbitraže na svijetu koja može povući crtu između hrvatske i slovenske kulture
Na našu sreću, umjetnost i kultura nisu Piranski zaljevi i Savudrijske vale
Posljednje poglavlje slovensko-hrvatskog prijateljstva sjetilo me na priču o tome kako je nastala slovenska kultura 21. stoljeća. Priča je to, naime, u kojoj ulogu ima i jedan Hrvat.
Godine 2000. Janez Janša je, kao ministar obrane u tromjesečnoj vladi Andreja Bajuka, bez javnog natječaja naručio i bogato platio spomenik Rudolfu Maisteru, slovenskom banu Jelačiću, i postavio ga pred ministarstvo. Ta bi politička pirueta možda prošla nezamijećeno, kao mnogi lopovluci ovdašnjih glavešina, da nije tada u Ljubljani već godinu dana stajao sličan konjanički spomenik tom istom Maisteru. Postavio ga je grad Ljubljana i djelo je slovenskog kipara, a Hrvata Jakova Brdara.
Je li Janša htio samo malo financijski pomoći svom na gradskom natječaju neizabranom prijatelju ili je svoj spomenik postavio iz protesta, jer je Ljubljana izradu spomenika borcu za sjevernu granicu prepustila umjetniku rodom iz Livna, to možemo samo nagađati, ali od tada, zahvaljujući njemu, svaki Slovenac može svojim očima vidjeti razliku između umjetnosti i politike. Tako je to golema i uočljiva razlika da se nakon postavljanja Janševa spomenika nitko s mrvicom pameti više ne usudi tjerati Bosance iz slovenske kulture i svi su se pomirili s tim da su najbolji slovenski kipari Jakov Brdar i Mirsad Begić.
Surova nježnost
Jakov će pored Maisterova spomenika uraditi i minijaturu na šahtu ljubljanskog kolodvora u sjećanje na Jamesa Joycea, koji je tu sišao misleći da je u Trstu, iz Ključavničarske će ulice napraviti umjetničko djelo, a na kraju će Ljubljana djelima njegovih ruku ukrasiti Petkovškovo nabrežje i Mesarski most. Za to će vrijeme njegov dobar prijatelj Mirsad izraditi čudesna vrata ljubljanske katedrale i spomenik čuvenom ljubljanskom gradonačelniku Ivanu Hribaru.
(Čitajte i ugledajte se, braćo Hrvati, pa budite i vi tako dobri do svojih bosanskih umjetnika).
No ipak, Jakovovo najmoćnije djelo je Vstajajoči Jezus (Ustajući Isus), kojeg je prošlog ljeta izložio u piranskoj crkvi Marije Zdravja, gdje sam ga vidio samo nekoliko mjeseci nakon što sam u Stokholmu vidio izložbu Sculpture after Sculpture, izložbu modernističkih radova Jeffa Koonsa, Charlesa Raya i Katarine Fritsch. Klasični Brdarov Isus učinio mi se tada kao priviđenje iz nestalog svijeta, ali to je predivno priviđenje imalo neviđenu moć surove nježnosti koja nagovara sva naša čula i uz koju jednostavno morate pomisliti da je umjetnost koja slavi one Koonsove pse balone možda ipak pošla u krivom smjeru.
Jakov je Brdar rođen u Livnu, a za sebe je govorio da je bosanski Hrvat još u vrijeme kada su se radovani, mateji i alije predstavljali kao Bosanci.
Hercegovački kamen
Voli ne čuti na jedno uho, a ne voli prodavati svoja djela. Voli vas pojavom i ponašanjem zavaravati da je boem, ali kada vi nekim slučajem čujete što on govori, jer on govori tiho da sam sebe ni zdravim uhom ne čuje, vi otkrivate sjajnu lucidnost i duhovitost, a nerijetko i fino balkansko fakinstvo. Jer sve može Jakov svojim čudotvornim rukama obraditi osim onog hercegovačkog kamena u sebi.
Tako vam je to u kulturi gdje su granice samo zato da se prelaze i brišu. Sve što o Matanićevu i Brdarovu Zvizdanu treba reći jest da je one noći u srpnju, kad je film prikazan u Areni, Markov otac bosansko-hrvatski slovenski kipar Jakov Brdar, s pravom bio ponosan. A s pravom[ mogu biti ponosni i mnogi u Sloveniji jer su zbog Marka Brdara to i njihove nagrade
Krajem srpnja, kada je u pulskoj Areni prikazan kanski laureat i budući veliki pobjednik pulskog festivala, film Zvizdan redatelja Dalibora Matanića, Jakov Brdar sjedio je u publici. Film Zvizdan je, naime, snimio njegov sin, Marko Brdar, slovenski direktor fotografije koji je studirao u Zagrebu pa sad radi malo vamo, malo tamo.
Osebujno djelo
Prije Zvizdana Marko je snimio tri vrlo važna slovenska filma: Oča Vlade Škafara, Izlet Nejca Gazvode i Karpopotnik Matjaža Ivanišina, tri manje-više gerilska prvijenca s tri posve različita, ali vrlo izrazita autora. Oča je poetička, snena priča o ocu i sinu, većinom snimljena u prekmurskim šumama, a Markova je fotografija impresionistička, kao da stabla i grane crta kistom, a ne snima kamerom. Gazvodin izlet je roadtrip tri školska prijatelja, rađen kao no budget film koji živi i umire od mladalačke energije, ali fotografija i suptilni pokreti kamere otkrivaju snimatelja s osjećajem za filmsku radnju i za emocije. Treći film, možda i najvažniji, filmski je esej posvećen velikanu jugoslavenskog filma, Karpu Godini. Film se svojom poetikom istovremeno približava Karpovoj i odlazi u svom pravcu, pravcu osebujnog autorskog djela, a Marku fotografijom nekim čudom uspijeva pogoditi to “nešto između” pa filmska slika neprestano miriše na Karpa, a ipak ostaje svoja.
Snimio je Marko Brdar još nekoliko kratkih i dokumentarnih filmova, što u Sloveniji, što u Hrvatskoj, ali poslije tri mala velika slovenska filma, njegova prva velika produkcija bila je hrvatska. Tako vam je to u kulturi gdje su granice samo zato da se prelaze i brišu. Sve što o Matanićevu i Brdarovu Zvizdanu treba reći je da je one srpanjske noći kada je film prikazan u Areni, Markov otac, bosansko-hrvatski slovenski kipar Jakov Brdar, s pravom bio ponosan.
Logičnije svađe
A s pravom su bili ponosni i mnogi u Sloveniji, jer su zbog Marka Brdara i Matanićev film, i ona njegova nagrada u Cannesu, i sve zlatne arene ipak malo i slovenski film i slovenske nagrade. Kao što su i slovenski kipovi Jakova Brdara malo hrvatski i malo bosanski.
Marko Brdar rođen je u Ljubljani, završio je tamo filozofiju, a onda otišao na Akademiju u Zagreb. Za razliku od svoga oca, on je povučen i neupadljiv, skroman filmski radnik, reklo bi se to rječnikom filmskih biografija, predan fotografiji i filmu. Netko će možda pomisliti da je slovenskiji od svoga oca, ali možda je to samo vrijeme u kojem boemština, čak i ona zaigrana, gubi svoj prostor pa i smisao. Ali sve je to nevažno, jer ipak govorimo o umjetnosti, i ono što je jedino važno, to su Jakovovi kipovi i Markovi filmovi, slovensko-hrvatski ili hrvatsko-slovenski. Kako vam drago.
Jednom će neka arbitraža, nebitno koja, povući crtu između hrvatske i slovenske države, ali nema te arbitraže koja može povući crtu između slovenske i hrvatske kulture. Jer bi ta crta morala proći kroz Jakova i Marka Brdara i mnoge njima slične slovensko-hrvatske umjetnike. No na našu sreću, umjetnost i kultura nisu Piranski zaljevi i Savudrijske vale pa da po njima vuče crte svaka šuša koja nađe pet minuta viška vremena.
Mada bi bilo mnogo logičnije da se naše dvije države svađaju oko podjele Jakova i Marka nego oko onih nekoliko kubika morske vode i ribe što jadna sva stane na tri roštilja.
Objavljeno 14. kolovoza 2015. u tiskanom Telegramu