Da smo, po uzoru na EU, to riješili zakonski, sada ne bismo o premijerovim čudnim sastancima doznavali iz optužnica
Prije deset godina htjelo se obvezati državne dužnosnike da objavljuju s kim se i zašto sastaju. Nije prošlo
Sredinom siječnja ove godine predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen primila je u Bruxellesu šefove četiri velike europske kompanije. Mjesec dana ranije razgovarala je s lobističkom organizacijom najvećih europskih kompanija u industrijskom i tehnološkom sektoru.
Sredinom studenog primila je, recimo, predstavnike jedne američke korporacije i udrugu švedskih poduzetnika. U isto vrijeme, njezini najbliži suradnici imali su baš natrpan raspored: samo u posljednja tri mjeseca, 40-ak sastanaka s različitim organizacijama, kompanijama, udrugama i tako dalje.
Javni EU registar
To nisu bili susreti nakon kojih se održava konferencija za novinare ili šalje službeno priopćenje. Pa ipak, javnost ima barem bazični uvid u svaki od tih sastanaka – s kim su se, gdje, kada i zbog koje teme sastali Ursula von der Leyen i ljudi iz njezinog kabineta. Ti najosnovniji podaci dostupni su zahvaljujući javnom registru koji vodi Europska komisija.
„(…) kako bi se omogućilo sudjelovanje europskih građana u demokratskom životu Europe te osiguralo donošenje odluka na što otvoreniji način, važno je omogućiti građanima da saznaju koje kontakte članovi Komisije i članovi njihovih kabineta imaju s organizacijama i samozaposlenim osobama”, piše u službenoj odluci Komisije koja je snazi od prosinca 2014.
“Organizacije” i “samozaposlene osobe” su pritom svi oni koji nastoje izravno ili neizravno utjecati na politike i odluke koje donose institucije Europske unije.
Jednostavna ideja
Prema toj istoj odluci, članovi Komisije i ljudi u njihovim kabinetima – dakle, najbliži suradnici – moraju u roku od najviše dva tjedna nakon sastanka, javno objaviti datum, mjesto, naziv organizacije i temu. Da se, na primjer, razgovaralo o konkurentnosti. Ili o državnim potporama. O američkom programu zelenih i poreznih subvencija. Reviziji europskog propisa o ambalaži i ambalažnom otpadu.
Iz ovakve prakse stoji jednostavna ideja: objavom informacija, čak i kad su tako bazične – mjesto, datum, tema sažeta u par riječi – javnost dobiva važan uvid u to s kim se i zbog čega sastaju ljudi koji rade javni posao, koji sudjeluju u donošenju bitnih odluka, pravila i propisa, koji, u konačnici, mogu utjecati i na raspodjelu javnog novca. Sličnu praksu kao europske institucije mogla je imati i Hrvatska. Ali nije prošlo.
Neuspješni pokušaji
U zadnjih desetljeće i nešto u Hrvatskoj je bilo više pokušaja da se izradi zakon kojim bi se reguliralo lobiranje, no dosad nije bilo uspjeha. U jednom od tih pokušaja, prije desetak godina, radna skupina je predlagala da se uvede slično postupanje kao u EU institucijama: da državni dužnosnici imaju obvezu objavljivati s kojom su se organizacijom ili pojedincem sastali, kad je bio sastanak i koja je bila tema.
O tom je (neuspjelom) pokušaju nedavno za Telegram govorio Igor Vidačak, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je tada bio član radne skupine. Objave tih osnovnih informacija o sastancima pokazuju “koji akteri i interesne skupne imaju mogućnost određenog utjecaja na donositelje odluka”. “Mislim da je to minimalan napor koji bi trebali uložiti dužnosnici u Vladi i Saboru”, kazao nam je prije nekoliko tjedana Vidačak.
Prezentacija u Vladi
Okolnosti našeg razgovora bile su tada europske, a ne hrvatske; Europski parlament nalazio se usred golemog korupcijskog skandala. No, samo mjesec dana kasnije pitanje tko se, s kim i na koju temu sastaje postalo je, i iz hrvatske perspektive, neobično aktualno: javnost je upravo doznala da je sporni softver iz istoimene afere u travnju 2017., davno prije nego što se u priču umiješao ured europske tužiteljice, prezentiran u Banskim dvorima, osobno premijeru Andreju Plenkoviću.
Iz Vlade ne spore da je prezentacija održana, ali uvjeravaju da oko toga nema ništa sporno i da ni premijer ni sastanak “nisu imali nikakav utjecaj na odluke vezano uz softver ili uz odabir kompanije”. Premijer Plenković također umanjuje važnost tog sastanka, kaže da je bio te jedan u nizu i da on nije davao nikakve preporuke oko softvera.
Piše se novi zakon
Ono što je, međutim, neosporno jest da javnost o tome ne bi znala ništa da u međuvremenu zbog spornog softvera nije podignuta optužnica. A moglo je, kako smo spomenuli, biti i drugačije. Moglo se još prije deset godina donijeti zakonsko rješenje koje bi obavezalo premijere, predsjednike, ministre i druge državne dužnosnike da javnost obaviještavaju s kim se, kada i zbog čega sastaju.
Sada za to postoji nova prilika: upravo se piše prijedlog zakona o lobiranju, a dobro upućeni izvori tvrde da se pojavio upravo takav prijedlog, o transparentnoj objavi informacija o tome tko lobira i koga lobira. Hoće li to doista ući u završnu verziju zakona, još uvijek nije poznato.
No, naravno da jedan zakon ne može riješiti sve. Naravno da bi bilo pretenciozno i pogrešno tvrditi da bi to spriječilo kupnju precijenjenog softvera. Naravno da se na odluke i politike može pokušati utjecati i na neslužbenim ručkovima, a ne samo službenim sastancima o kojima postoji javna evidencija. Naravno da će oni koji nešto žele zamuljati pokušati naći načina. Ali od nečega treba krenuti. Pa zašto ne onda od toga da o premijerovim sastancima ne doznajemo iz optužnica?