Pronašli smo zapis poznatog filozofa iz 1993. o dubiozama oko Hrvatskih studija. Frapantno su slične današnjima 

Sesardićev tekst iz 1993., za kojim smo posegnuli nakon Fuchsovog poteza, bez ikakve bi bitnije zamjerke mogao nositi današnji datum, ne onaj otprije gotovo 30 godina. Toliko su aktualni problemi Hrvatskih studija ukorijenjeni i frapantno slični onima iz 90-ih. Riječ je o sistemskim problemima koji Studije prate od konca 2016. godine kada se njima minuciozno počinje baviti uprava Sveučilišta u Zagrebu na čelu s rektorom Damirom Borasom i prorektorom Antom Čovićem.

Zaglušna buka

Sesardić na tri stranice daje “dijagnozu čitavog slučaja”, nakon što su na Sveučilištu u Zagrebu uspostavljeni Hrvatski studiji. Oni su 1992. počeli kao “inovativni projekt Sveučilišta pod nazivom Sveučilišni komparativni studij hrvatske filozofije i društva”, a od 1993. djeluju pod nazivom Hrvatski studiji. Kao takvi su prihvaćeni na tadašnjem Znanstveno-nastavnom vijeću Sveučilišta (op.a. pandan današnjem Senatu). Baš taj dio Sesardić secira u davnom tekstu.

“Usred zaglušne buke stvorene bojnim pokličima o potrebi čišćenja humanističkih znanosti od dominacije marksizma i jugoslavenstva vrlo su slab efekt imala upozorenja o eklatantnom kršenju postojećih zakonskih propisa prilikom uvođenja Hrvatskih studija na Sveučilištu. Zapravo, i sama su ta upozorenja često bila tumačena kao smišljeno nastojanje komunističko-unitarističkih poraženih snaga da spriječe jednu vrijednu inicijativu u smjeru hrvatske duhovne obnove”, piše tako filozof u studenom 1993.

Paradoksi i eufemizmi

Dva mjeseca prije, proizlazi tako iz njegovih zapisa, s kolegama s Filozofskog Vesnom Pusić, Goranom Švobom i Ozrenom Žuncem, sastavlja otvoreno pismo, objavljeno u Vjesniku, u kojem upozorava na višestruke protuzakonitosti u prijedlogu prihvaćanja novih studija. Navodi, među ostalim, jednostranu odluku Ministarstva da se upišu studenti, zakonsku zabranu postojanja paralelnih studija (op.a. što se Studijima ostvarilo), nemogućnost sveučilišnih razina da iznesu stav o inicijativi osnivanja Studija te ekstremnu brzinu kojom su osnovani.

Potom zapisuje ovako: “Svatko tko je usprkos javno iznesenim tvrdnjama o flagrantnom kršenju zakona ipak na kraju glasovao za to da se spomenuti studij odobri, očigledno je morao sasvim dobro znati što radi. (…) A da apsurd bude potpun, čak je i Ante Čović, glavni pokretač i branitelj Hrvatskih studija shvatio da se neugodna istina više naprosto ne da skrivati, pa je, otkrivši potpuno karte, apelirao na članove Vijeća da glasaju za prijedlog koji je, to tell you frankly, protuzakonit.

On je to doduše formulirao malo drukčije, upotrijebivši sebi svojstven eufemizam, tj. tražeći da rektor, prisutni dekani fakulteta i sveučilišni profesori ‘zažmire na eventualno kršenje procedure’ (Večernji list, 29. rujna 1993.)”. Podcrtava paradoks da u najvišem tijelu zagrebačkog sveučilišta “nije bilo nikoga tko je bio spreman glasovati protiv jednog prijedloga za koji je čak i sam predlagatelj sugerirao da je protuzakonit”.

Parodija struke

Pa Sesardić poseže za gore spomenutom rimskom poslovicom koja kaže da ono što je nezakonito, valja smatrati ništavnim. Potom prepričava kako se u zadnji čas pokušalo otkloniti prigovore o nedostatku stručne verifikacije programa Hrvatskih studija: na sjednici na kojoj je program definitivno prihvaćen, “odjednom se pojavilo 7 pozitivnih stručnih recenzija”.

“Prikazivati to kao postupak stručne verifikacije znači izrugivati se sveučilištu. (…) I doista, lažnost čitavog ovog postupka se potpuno razotkriva sljedećim podatkom: sudeći po tome što se recenzenti u svojim dopisima obraćaju Kolegiju Hrvatskih studija ili Anti Čoviću osobno, ispada da je stručne prosuditelje znanstvene i nastavne vrijednosti Hrvatskih studija izabrao i angažirao sam inicijator Hrvatskih studija! (…) Ono što pak sigurno zahtijeva objašnjenje jest kako je bilo moguće da Sveučilište pokaže takvu spremnost da sudjeluje u toj običnoj parodiji stručne verifikacije”, zapisuje Sesardić.

Izgubljena borba

Na kraju, argumentira zašto su bili pogrešni – tada očito postojeći – prigovori o prevelikoj buci oko jednog “pojedinačnog i ipak izoliranog slučaja iz sveučilišnog života”. “Čak i kada se određena odluka izravno tiče samo nekog konkretnog slučaja, ona nam ipak nameće stanoviti obrazac ponašanja”, smatra Sesardić, pa se u konačnici pita kako će, u nekim eventualnim budućim situacijama, gospoda sveučilišni profesori reći “Ne” kada se od njih zatraži “da ponovo zažmire na kršenje zakona“.

U brzom premotavanju unaprijed, brojni se momenti iz Sesardićevog članka mogu primijeniti na suvremene Hrvatske studije; upućeni poznavatelji tih (ne)prilika već su ih prepoznali. Od kraja 2016., kada se uprava Sveučilišta na čelu s Borasom i Čovićem direktno počinje baviti Hrvatskim studijima, oni koji su upozoravali na svu problematičnost zamišljene transformacije ustanove, s iste su otišli tijekom ili nakon (unaprijed) izgubljene borbe.

Kristalna kugla

Studenti su prosvjedovali i blokirali, profesori su štrajkali. Jedan iz redova ovih prvih, Luka Kovač je ime tom tadašnjem studentu, dobio je tužbu rektora Borasa. Potonjima, profesorima, štrajk je proglašen nezakonitim s argumentacijom da pravni status ustanove, što su sporili, ne utječe na njihove gospodarsko-socijalne interese. Čvrsto zatvorene oči sveučilišnih velikodostojnika u prihvaćanju prijepornih odluka prije 30 godina, postojano su ostale zatvorene i u ovom suvremenijem periodu.

Kada se Sesardić 1993. pita kako će akademski uglednici nekada u budućnosti reći “Ne” na savijanje propisa, kao da gleda u kristalnu kuglu koja pokazuje recentne datume. Masovna i nezakonita zapošljavanja bez rezona, negativna selekcija pritom, odluke bez jasnog utemeljenja, dubiozno financijsko poslovanje, uhljebljivanje akademskih seniora koje se ovdje spašavalo od mirovine, način donošenja odluka na fakultetskom vijeću, utjecaj na odabir ljudi koji će u njemu sjediti, protustatutarna i razrješenja dekana u raskoraku sa zakonom, imenovanja vršitelja dužnosti po babama i stričevima…

Regula Catoniana

Svime ovime i tko zna još čime sada se, 2022. godine, bave službenici Ministarstva znanosti koji provode upravni nadzor po nalogu Fuchsa. Ne treba se zanositi i očekivati veleban ishod ovog skromnog instituta. No sama činjenica da se o jednoj akademskoj ustanovi, gotovo 30 godina od spornog osnutka, i dalje piše kao za rubrike crne kronike ili srednjovjekovnih dvorskih spletki, dovodi nas do još jedne poslovice iz rimskog prava.

Dapače, načela. Riječ je o slavnoj Reguli Catoniani. Ona kaže da ono što je od početka bilo nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano. Zato je toliko važan zapis profesora Sesardića iz 1993. o kojem smo danas pisali. Njegov je poučak, u 2022., sadržan baš u spomenutoj rimskoj reguli. Quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.