U narednih desetak godina tema proširenja povremeno će se vraćati na dnevni red, ali tek na marginama – kao kad je, na primjer, Vlada Andreja Plenkovića zacrtala da će proširenje biti jedna od središnjih tema hrvatskog predsjedanja EU-om (mada bez puno rezultata, osim šest stranica političke deklaracije kojom je potvrđena europska perspektiva Zapadnog Balkana).
Spremni do 2030.
Za proširenje, pogotovo u zapadnim članicama, nije bilo političke volje. Sve dok se nije umiješao Vladimir Putin. Kao i u slučaju NATO-a – koji je nedugo prije ruske invazije na Ukrajinu proglašavan “klinički mrtvim”, da bi se u međuvremenu proširio i ojačao – Putinov rat u Europi vratio je u život i politiku proširenja Europske unije. Ili barem raspravu o njoj.
Toj se raspravi ovoga tjedna priključio predsjednik Europskog vijeća Charles Michel ustvrdivši da “obje strane” trebaju do 2030. biti spremne za proširenje. Pod “obje strane” misli na Europsku uniju, s jedne, i države kandidatkinje za članstvo, s druge strane. Belgijski političar, kojemu je ovo drugi i završni mandat na čelu Europskog vijeća, smatra da je to “ambiciozno, ali potrebno”.
Uvijek ista pitanja
Proširenje je ustvari core business EU-a, bez njega današnja Europska unija ne bi postojala. Ali se svaki novi krug širenja problematizira. Može li se upravljati organizacijom koja okuplja sve više država? Hoće li se moći donositi odluke za koje je nužan kompromis sve većeg broja posebnih nacionalnih interesa? Kakve će biti financijske implikacije pristupanja novih država? Ista se rasprava otvara i sada.
Pitanje odlučivanja posebno je u fokusu nakon recentnih iskustava s učestalim korištenjem prava veta, često da bi se progurali partikularni interesi nauštrb zajedničkih europskih odluka. Skupina zemalja, među njima Njemačka, Francuska i Italija, zato guraju da se, posebno u području vanjske politike, više odlučuje kvalificiranom većinom, a manje jednoglasno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To bi de facto značilo da u pojedinim vanjskopolitičkim pitanjima države članice gube pravo veta. Hrvatska je, recimo, protiv toga.
Teško je i sa 27
No, kad je riječ o proširenju, ključ je u sljedećem: ako su takve blokade, s korištenjem veta, sve češće u organizaciji koja ima 27 članica, što bi bilo da ih je 30 ili 35? Zato u nekim članicama prevladava mišljenje da se EU može širiti tek nakon što se reformira, a to znači i reformira način odlučivanja. Ali kako – oko toga nema suglasja.
EU trenutno funkcionira prema Lisabonskom ugovoru, temeljnom dokumentu iz 2009. koji je dogovoren nakon propasti tzv. europskog ustava. Lisabonski ugovor može dati odgovore na neke institucionalne dileme oko proširene EU.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Primjerice, u ovom sazivu svaka država članica ima “svog” povjerenika u Europskoj komisiji, ali po Lisabonskom ugovoru to ne mora nužno biti tako. Pitanje je, međutim, koja bi se vlada svojevoljno odrekla mogućnosti da u Komisiji ima “svog” čovjeka?
Izmjena ugovora
Stoga se otvara pitanje bi li, radi budućeg proširenja, trebalo najprije ispregovarati novi temeljni ugovor ili izmjenu Lisabonskog. Takva revizija, kako pokazuje ranije iskustvo, mukotrpan je i dugotrajan proces, s neizvjesnim ishodom. Europski ustav pisan je tri godine, a onda je pao u jednom danu, na referendumu u Francuskoj. Proširenje bi se, dakle, moglo nasukati na ideji da se najprije mijenja Lisabonski ugovor.
Financijske implikacije budućeg proširenja jednako su politički osjetljive, osobito zbog Ukrajine. Ukrajina je siromašnija i slabije razvijena od ostatka EU-a, ali sa snažnom poljoprivredom. Tranzit ukrajinskog žita preko istočnog dijela EU-a već je izazvao silne napetosti jer je došlo do poremećaja cijena na tržištima Poljske, Češke, Slovačke i još par država. Kad Ukrajina postane članica, granice će biti otvorene, pa i za izvoz poljoprivrednih proizvoda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novac iz fondova
Uz to, Ukrajina bi trebala biti među najvećim dobitnicima sredstava iz fondova namijenjenih poljoprivredi i razvoju. To su i sad najveći izdaci iz zajedničkog proračuna (Hrvatska je jedna od neto dobitnika u ovom trenutku jer smo manje razvijeni od EU prosjeka). Mada se može činiti da pitanja tko će koliko davati, a koliko dobivati, trebaju doći na samom kraju, o tome bi trebalo uskoro početi razgovarati. Ako se s proširenjem misli ozbiljno.
EU funkcionira po principu sedmogodišnjih proračuna. Ovaj sadašnji dogovoren je za razdoblje od 2021. do 2027. Sljedeći će biti od 2028. do 2034. Planiraju li u tom periodu primiti nove članice, europske vlade morale bi početi razgovarati o financijskom utjecaju proširenja već u raspravama za taj sljedeći proračun.
Kad je Hrvatska pregovarala o članstvu, u jednom je trenutku nastala strka jer u EU proračunu nije bilo predviđeno naše pristupanje iz čega su se onda vukli dalekosežni zaključci o rokovima za ulazak u EU. Na kraju su naknadno dogovorena dodatna sredstva. No, nije isto uklopiti u zajednički proračun zemlju veličine Hrvatske ili zemlju veličine Ukrajine ili pak veći broj novih članica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko (ni)je spreman
Kojih novih članica, također je jedno od ključnih pitanja budućeg proširenja na koje u ovom trenutku ne postoji odgovor. Više država je trenutno u različitim fazama pristupanja EU. Neke su potencijalni kandidati, druge već pregovaraju.
Turska je pregovore formalno otvorila 2005., ali je proces pristupanja zamrznut. Crna Gora je odmakla najdalje. Ukrajina je dobila status kandidata po ubrzanoj proceduri, ali je u ratu, s okupiranim dijelovima teritorija.
Kandidati za proširenje nisu homogena skupina, već vrlo različite države, u različitim fazama pristupnog procesa. Premijer Plenković, koji je na Bledu komentirao Michelove priželjkivane rokove, zalaže se da se svaku državu procjenjuje individualno, umjesto en bloc pristupa. Da je takav pristup vrijedio u vrijeme našeg ulaska u EU, Hrvatska još ne bi bila članica, naglasio je Plenković. I u pravu je.
Članak se nastavlja ispod oglasa
EU u više brzina
No, ni individualni pristup ne jamči da će do kraja desetljeća biti spremnosti za proširenje “na obje strane”. Zato se povremeno u javnim raspravama javljaju alternativne ideje, a jednu takvu zagovara francuski predsjednik Emmanuel Macron – integraciju u više brzina.
“Mogu posvjedočiti da je Europi teško postići napredak u osjetljivim temama sa 27 članica. Sa 32 ili 35, u najmanju ruku, neće biti lakše”, kaže francuski predsjednik. “Trebat će nam odvažnost da prihvatimo veću integraciju u nekim područjima, možda čak i Europu s više brzina”, smatra Macron.
Europa s više brzina de facto postoji jer nisu sve članice u eurozoni i Schengenu. Ovdje bi se, očito, radilo o opsežnijem stupnjevanju integracije pojedinih država. Detalji su, dakako, ponovno ostavljeni za buduće rasprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gesta dobre volje
Prizori ruskih tenkova koji gaze preko granica suverene države na tlu Europe potaknuli su Europsku uniju na ponovno razmišljanje o proširenju kao strateškom potezu. Međutim, pred EU članicama je intenzivno političko razdoblje, europski izbori, raspodjela top dužnosti, formiranje novih institucija.
Uz to, treba računati i na više nacionalnih izbora koji mogu promijeniti političke odnose unutar Europskog vijeća. Stoga, bez obzira na promijenjene geopolitičke okolnosti, oko proširenja zasad ne treba očekivati ništa puno više od simboličnih poteza i gesta dobre (političke) volje.
Putinov rat otvorio raspravu: može li se EU proširiti na 35 članica i kako bi takva uopće mogla opstati?
Nakon što je EU primila Hrvatsku, sve je stalo. Putin je nehotice oživio rasprave o primanju Ukrajine i drugih zemalja
Prizori ruskih tenkova koji gaze preko granica suverene države na tlu Europe potaknuli su EU na ponovno razmišljanje o proširenju kao strateškom potezu. Međutim, slijedi intenzivno političko razdoblje, s europskim i nacionalnim izborima. Stoga oko proširenja zasad ne treba očekivati ništa puno više od simboličnih poteza
U ljeto 2014., na početku mandata predsjednika Europske komisije, Jean-Claude Juncker izjavio je da se “u narednih pet godina, nijedna nova članica neće priključiti Europskoj uniji”. Nastala je, očekivano, strka. Iako je Juncker bio u pravu, bio je naprosto previše izravan. Ali nakon što je 2013. EU primila Hrvatsku, politika proširenja potpuno je zamrla.
U narednih desetak godina tema proširenja povremeno će se vraćati na dnevni red, ali tek na marginama – kao kad je, na primjer, Vlada Andreja Plenkovića zacrtala da će proširenje biti jedna od središnjih tema hrvatskog predsjedanja EU-om (mada bez puno rezultata, osim šest stranica političke deklaracije kojom je potvrđena europska perspektiva Zapadnog Balkana).
Spremni do 2030.
Za proširenje, pogotovo u zapadnim članicama, nije bilo političke volje. Sve dok se nije umiješao Vladimir Putin. Kao i u slučaju NATO-a – koji je nedugo prije ruske invazije na Ukrajinu proglašavan “klinički mrtvim”, da bi se u međuvremenu proširio i ojačao – Putinov rat u Europi vratio je u život i politiku proširenja Europske unije. Ili barem raspravu o njoj.
Toj se raspravi ovoga tjedna priključio predsjednik Europskog vijeća Charles Michel ustvrdivši da “obje strane” trebaju do 2030. biti spremne za proširenje. Pod “obje strane” misli na Europsku uniju, s jedne, i države kandidatkinje za članstvo, s druge strane. Belgijski političar, kojemu je ovo drugi i završni mandat na čelu Europskog vijeća, smatra da je to “ambiciozno, ali potrebno”.
Uvijek ista pitanja
Proširenje je ustvari core business EU-a, bez njega današnja Europska unija ne bi postojala. Ali se svaki novi krug širenja problematizira. Može li se upravljati organizacijom koja okuplja sve više država? Hoće li se moći donositi odluke za koje je nužan kompromis sve većeg broja posebnih nacionalnih interesa? Kakve će biti financijske implikacije pristupanja novih država? Ista se rasprava otvara i sada.
Pitanje odlučivanja posebno je u fokusu nakon recentnih iskustava s učestalim korištenjem prava veta, često da bi se progurali partikularni interesi nauštrb zajedničkih europskih odluka. Skupina zemalja, među njima Njemačka, Francuska i Italija, zato guraju da se, posebno u području vanjske politike, više odlučuje kvalificiranom većinom, a manje jednoglasno.
To bi de facto značilo da u pojedinim vanjskopolitičkim pitanjima države članice gube pravo veta. Hrvatska je, recimo, protiv toga.
Teško je i sa 27
No, kad je riječ o proširenju, ključ je u sljedećem: ako su takve blokade, s korištenjem veta, sve češće u organizaciji koja ima 27 članica, što bi bilo da ih je 30 ili 35? Zato u nekim članicama prevladava mišljenje da se EU može širiti tek nakon što se reformira, a to znači i reformira način odlučivanja. Ali kako – oko toga nema suglasja.
EU trenutno funkcionira prema Lisabonskom ugovoru, temeljnom dokumentu iz 2009. koji je dogovoren nakon propasti tzv. europskog ustava. Lisabonski ugovor može dati odgovore na neke institucionalne dileme oko proširene EU.
Primjerice, u ovom sazivu svaka država članica ima “svog” povjerenika u Europskoj komisiji, ali po Lisabonskom ugovoru to ne mora nužno biti tako. Pitanje je, međutim, koja bi se vlada svojevoljno odrekla mogućnosti da u Komisiji ima “svog” čovjeka?
Izmjena ugovora
Stoga se otvara pitanje bi li, radi budućeg proširenja, trebalo najprije ispregovarati novi temeljni ugovor ili izmjenu Lisabonskog. Takva revizija, kako pokazuje ranije iskustvo, mukotrpan je i dugotrajan proces, s neizvjesnim ishodom. Europski ustav pisan je tri godine, a onda je pao u jednom danu, na referendumu u Francuskoj. Proširenje bi se, dakle, moglo nasukati na ideji da se najprije mijenja Lisabonski ugovor.
Financijske implikacije budućeg proširenja jednako su politički osjetljive, osobito zbog Ukrajine. Ukrajina je siromašnija i slabije razvijena od ostatka EU-a, ali sa snažnom poljoprivredom. Tranzit ukrajinskog žita preko istočnog dijela EU-a već je izazvao silne napetosti jer je došlo do poremećaja cijena na tržištima Poljske, Češke, Slovačke i još par država. Kad Ukrajina postane članica, granice će biti otvorene, pa i za izvoz poljoprivrednih proizvoda.
Novac iz fondova
Uz to, Ukrajina bi trebala biti među najvećim dobitnicima sredstava iz fondova namijenjenih poljoprivredi i razvoju. To su i sad najveći izdaci iz zajedničkog proračuna (Hrvatska je jedna od neto dobitnika u ovom trenutku jer smo manje razvijeni od EU prosjeka). Mada se može činiti da pitanja tko će koliko davati, a koliko dobivati, trebaju doći na samom kraju, o tome bi trebalo uskoro početi razgovarati. Ako se s proširenjem misli ozbiljno.
EU funkcionira po principu sedmogodišnjih proračuna. Ovaj sadašnji dogovoren je za razdoblje od 2021. do 2027. Sljedeći će biti od 2028. do 2034. Planiraju li u tom periodu primiti nove članice, europske vlade morale bi početi razgovarati o financijskom utjecaju proširenja već u raspravama za taj sljedeći proračun.
Kad je Hrvatska pregovarala o članstvu, u jednom je trenutku nastala strka jer u EU proračunu nije bilo predviđeno naše pristupanje iz čega su se onda vukli dalekosežni zaključci o rokovima za ulazak u EU. Na kraju su naknadno dogovorena dodatna sredstva. No, nije isto uklopiti u zajednički proračun zemlju veličine Hrvatske ili zemlju veličine Ukrajine ili pak veći broj novih članica.
Tko (ni)je spreman
Kojih novih članica, također je jedno od ključnih pitanja budućeg proširenja na koje u ovom trenutku ne postoji odgovor. Više država je trenutno u različitim fazama pristupanja EU. Neke su potencijalni kandidati, druge već pregovaraju.
Turska je pregovore formalno otvorila 2005., ali je proces pristupanja zamrznut. Crna Gora je odmakla najdalje. Ukrajina je dobila status kandidata po ubrzanoj proceduri, ali je u ratu, s okupiranim dijelovima teritorija.
Kandidati za proširenje nisu homogena skupina, već vrlo različite države, u različitim fazama pristupnog procesa. Premijer Plenković, koji je na Bledu komentirao Michelove priželjkivane rokove, zalaže se da se svaku državu procjenjuje individualno, umjesto en bloc pristupa. Da je takav pristup vrijedio u vrijeme našeg ulaska u EU, Hrvatska još ne bi bila članica, naglasio je Plenković. I u pravu je.
EU u više brzina
No, ni individualni pristup ne jamči da će do kraja desetljeća biti spremnosti za proširenje “na obje strane”. Zato se povremeno u javnim raspravama javljaju alternativne ideje, a jednu takvu zagovara francuski predsjednik Emmanuel Macron – integraciju u više brzina.
“Mogu posvjedočiti da je Europi teško postići napredak u osjetljivim temama sa 27 članica. Sa 32 ili 35, u najmanju ruku, neće biti lakše”, kaže francuski predsjednik. “Trebat će nam odvažnost da prihvatimo veću integraciju u nekim područjima, možda čak i Europu s više brzina”, smatra Macron.
Europa s više brzina de facto postoji jer nisu sve članice u eurozoni i Schengenu. Ovdje bi se, očito, radilo o opsežnijem stupnjevanju integracije pojedinih država. Detalji su, dakako, ponovno ostavljeni za buduće rasprave.
Gesta dobre volje
Prizori ruskih tenkova koji gaze preko granica suverene države na tlu Europe potaknuli su Europsku uniju na ponovno razmišljanje o proširenju kao strateškom potezu. Međutim, pred EU članicama je intenzivno političko razdoblje, europski izbori, raspodjela top dužnosti, formiranje novih institucija.
Uz to, treba računati i na više nacionalnih izbora koji mogu promijeniti političke odnose unutar Europskog vijeća. Stoga, bez obzira na promijenjene geopolitičke okolnosti, oko proširenja zasad ne treba očekivati ništa puno više od simboličnih poteza i gesta dobre (političke) volje.