Nesposobnost hrvatske administracije čini nemjerljivu štetu razvoju ekonomije, a ona je nekako najopipljivija kod raspodjele novca iz europskih fondova. Iako od ulaska u Europsku uniju imamo pristup milijardama eura, koje bi nam trebale pomoći da se po razvijenosti približimo zapadnim zemljama, još uvijek, ni nakon gotovo devet godina članstva, nije uspostavljen sustav koji bi osigurao adekvatnu raspodjelu novca, već se on, uglavnom, dijeli kao na nagradnoj igri – tko se prvi javi, taj dobiva.
To znači da ne možemo biti sigurni da su novac dobili najbolji projekti, koji će donijeti najviše dodane vrijednosti, nego je dovoljno ispuniti minimalne uvjete za sudjelovanje u natječaju i nakon toga, prilikom prijave, imati najbrži prst, kako bi se na rang listu upalo ispred konkurencije.
Ovakav sustav nepravedan je i bez botova i gejmera
Da su stvari dovedene do apsurda pokazuje posljednji natječaj “Komercijalizacija inovacija”, vrijedan oko 390 milijuna kuna, koji je, kao i mnogi drugi, provođen po principu “najbržeg prsta”, da bi se kasnije pojavile sumnje da su neki prijavitelji koristili nepoštenim metodama kako bi prestigli konkurenciju.
Sumnja se, naime, da su pojedine tvrtke kod prijave na natječaj, koristile tzv. botove odnosno robotske softvere koji mogu “kliknuti” više puta u sekundi, kako bi si osigurali bolju poziciju. Ministar gospodarstva Davor Filipović danas je naprasno poništio natječaj “Inovacije novoosnovanih malih i srednjih poduzeća”. No, i bez botova i gejmera, sustav dodjele novca na bazi toga tko najbrže klikne svejedno je nepravedan i ne osigurava da ga dobiju najbolji projekti.
Izgube vrijeme i novac jer nisu brzo kliknuli
Osim toga, dodatni problem je i to što tvrtke koje se prijavljuju, troše vrijeme i novac na pripremu projekata, što nerijetko traje mjesecima, da bi na kraju ispali iz igre jer nisu najbrže kliknuli.
Također, posebno je problematično što se u ovom slučaju radi o novcu iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornosti, čija bi svrha trebala biti pomoć u transformaciji gospodarstva kako bi ono postalo otpornije na krize, što znači da bi se trebali financirati pomno odabrani projekti koji mogu pridonijeti tom cilju, stoga je nevjerojatno da se novac raspodjeljuje na takav način.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naša administracija nema kapacitete za kvalitetne natječaje
Ljudi koji se bave ovim područjem – bilo da se radi o poduzetnicima zainteresiranima za natječaje ili konzultantima za EU fondove – već godinama traže da se sustav promijeni i ukine “najbrži prst”. Najpravedniji bi bio model u kojem bi se projekti bodovali, te bi se formirale rang liste prema kojima bi se dodjeljivao novac.
No, hrvatska administracija vjerojatno nema kapaciteta za takvo nešto. Naime, iako zbog prakse uhljebljivanja stranačkih kadrova i prijatelja u razna ministarstva i agencije, u administraciji imamo previše ljudi, kada se radi o EU fondovima, tu stvarnih stručnjaka zapravo nedostaje, jer uglavnom svi koji nešto vrijede, pobjegnu u privatni sektor.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najbrži prst pojednostavljeno: u Hrvatskoj novac za inovacije dobivaju najinovativniji u varanju na natječaju
I bez botova i gejmera, sustav dodjele novca na bazi toga tko najbrže klikne svejedno je nepravedan i ne osigurava da ga dobiju najbolji projekti
Posebno je problematično što se u ovom slučaju radi o novcu iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornosti, čija bi svrha trebala biti pomoć u transformaciji gospodarstva kako bi ono postalo otpornije na krize, što znači da bi se trebali financirati pomno odabrani projekti koji mogu pridonijeti tom cilju
Nesposobnost hrvatske administracije čini nemjerljivu štetu razvoju ekonomije, a ona je nekako najopipljivija kod raspodjele novca iz europskih fondova. Iako od ulaska u Europsku uniju imamo pristup milijardama eura, koje bi nam trebale pomoći da se po razvijenosti približimo zapadnim zemljama, još uvijek, ni nakon gotovo devet godina članstva, nije uspostavljen sustav koji bi osigurao adekvatnu raspodjelu novca, već se on, uglavnom, dijeli kao na nagradnoj igri – tko se prvi javi, taj dobiva.
To znači da ne možemo biti sigurni da su novac dobili najbolji projekti, koji će donijeti najviše dodane vrijednosti, nego je dovoljno ispuniti minimalne uvjete za sudjelovanje u natječaju i nakon toga, prilikom prijave, imati najbrži prst, kako bi se na rang listu upalo ispred konkurencije.
Ovakav sustav nepravedan je i bez botova i gejmera
Da su stvari dovedene do apsurda pokazuje posljednji natječaj “Komercijalizacija inovacija”, vrijedan oko 390 milijuna kuna, koji je, kao i mnogi drugi, provođen po principu “najbržeg prsta”, da bi se kasnije pojavile sumnje da su neki prijavitelji koristili nepoštenim metodama kako bi prestigli konkurenciju.
Sumnja se, naime, da su pojedine tvrtke kod prijave na natječaj, koristile tzv. botove odnosno robotske softvere koji mogu “kliknuti” više puta u sekundi, kako bi si osigurali bolju poziciju. Ministar gospodarstva Davor Filipović danas je naprasno poništio natječaj “Inovacije novoosnovanih malih i srednjih poduzeća”. No, i bez botova i gejmera, sustav dodjele novca na bazi toga tko najbrže klikne svejedno je nepravedan i ne osigurava da ga dobiju najbolji projekti.
Izgube vrijeme i novac jer nisu brzo kliknuli
Osim toga, dodatni problem je i to što tvrtke koje se prijavljuju, troše vrijeme i novac na pripremu projekata, što nerijetko traje mjesecima, da bi na kraju ispali iz igre jer nisu najbrže kliknuli.
Također, posebno je problematično što se u ovom slučaju radi o novcu iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornosti, čija bi svrha trebala biti pomoć u transformaciji gospodarstva kako bi ono postalo otpornije na krize, što znači da bi se trebali financirati pomno odabrani projekti koji mogu pridonijeti tom cilju, stoga je nevjerojatno da se novac raspodjeljuje na takav način.
Naša administracija nema kapacitete za kvalitetne natječaje
Ljudi koji se bave ovim područjem – bilo da se radi o poduzetnicima zainteresiranima za natječaje ili konzultantima za EU fondove – već godinama traže da se sustav promijeni i ukine “najbrži prst”. Najpravedniji bi bio model u kojem bi se projekti bodovali, te bi se formirale rang liste prema kojima bi se dodjeljivao novac.
No, hrvatska administracija vjerojatno nema kapaciteta za takvo nešto. Naime, iako zbog prakse uhljebljivanja stranačkih kadrova i prijatelja u razna ministarstva i agencije, u administraciji imamo previše ljudi, kada se radi o EU fondovima, tu stvarnih stručnjaka zapravo nedostaje, jer uglavnom svi koji nešto vrijede, pobjegnu u privatni sektor.