Kad već nije puklo na antifašističkoj sceni nakon agresije Rusije na Ukrajinu, a bilo je podosta idejnih raskola na ljevici koji se po ovom pitanju nažalost nisu mogli sakriti, puklo je zbog Bliskog istoka, i to upravo na građanskoj antifašističkoj sceni. Što mi je i osobno iznimno žao, budući da sam bio jedan od osnivača Antifašističke lige.
Čitav problem, koji je na koncu doveo do toga da se raziđu ljudi koji su desetljećima radili zajedno na suzbijanju revizionizma, nacionalizma i na protivljenju suspenziji ljudskih prava u zemlji tiče se emotivnih razloga i nemogućnosti da se stvari promatraju mimo kolektivnih doživljaja.
‘Ni u čemu problematičan govor Žižeka’
Ne postoji, realno, u Hrvatskoj nitko živ tko bi želio živjeti u društvu i državi kakvu zamišlja Hamas, jednako kao što ne postoji nitko među ljudima na antifašističkoj sceni tko ima nešto protiv postojanja Izraela kao države i tko nije na razne načine, nebrojeno puta iskazao empatiju prema Židovima u cjelini zbog Holokausta kojeg su preživjeli. Na kraju krajeva, sam Zoran Pusić iz godine u godinu, na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, za čiji se povratak borio, obilježava godišnjicu Kristalne noći u ime Antifašističke lige.
Poistovjećivati međutim državnu politiku Izraela sa Židovima u cjelini i odnos prema toj politici posljedično promatrati kao odnos prema Židovima, jednako je promašeno kao izjednačavanje Hamasa s Palestincima u cjelini. To bi trebao biti neki minimum zdravorazumskog pristupa ovim pitanjima, koji očito unutar traumatiziranih zajednica trenutačno nije prisutan, a o čemu možda i najbolje svjedoče reakcije povodom, ni u čemu problematičnog govora Slavoja Žižeka na otvaranju frankfurtskog sajma knjiga.
‘Nismo provarili traume iz 20. stoljeća’
Nije, jasno, ovo poistovjećivanje koje vidimo u istupanju iz Antifašističke lige usamljeno na ovim prostorima, jer vidimo gotovo potpunu identifikaciju s Palestinom u Sarajevu, koja je primarno motivirana nacionalno-vjerskom identifikacijom i kompariranju vlastitog iskustva iz devedesetih, s ovim što se u Pojasu Gaze trenutačno događa. No, to ne samo da nije utješno, nego je i dodatno poražavajuće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako itko, nažalost ima recentno iskustvo kako je to živjeti pod granatama isključivo zbog toga što ni kriv ni dužan pripadaš nekom kolektivu i živiš na teritoriju kojeg netko drugi želi promatrati kao ekskluzivno svoj, onda su to ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jednako kao što nitko ne može bolje od židovske zajednice znati što znači biti svugdje i stoljećima progonjen i ne imati nikakvog prava na vlastitu zemlju i državu.
Tim prije bi svaka vrsta isključivosti i nespremnosti na razgovor, barem ovdje kod nas, trebala biti suspendirana. To što tome nije slučaj, svjedoči samo još jednom o tome koliko još uvijek nismo provarili traume iz dvadesetog stoljeća. Za nadati se stoga da barem nećemo imati nikakve nove i da ćemo nakon svega ostati ljudi pa i prijatelji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako itko zna kako je živjeti pod granatama jer živiš na nekom teritoriju, a drugi ga svojata, znaju ljudi iz Hrvatske i BiH
Jednako kao što nitko ne može bolje od židovske zajednice znati što znači biti svugdje i stoljećima progonjen
Poistovjećivati državnu politiku Izraela sa Židovima u cjelini i odnos prema toj politici posljedično promatrati kao odnos prema Židovima, jednako je promašeno kao izjednačavanje Hamasa s Palestincima u cjelini. To bi trebao biti neki minimum zdravorazumskog pristupa ovim pitanjima.
Kad već nije puklo na antifašističkoj sceni nakon agresije Rusije na Ukrajinu, a bilo je podosta idejnih raskola na ljevici koji se po ovom pitanju nažalost nisu mogli sakriti, puklo je zbog Bliskog istoka, i to upravo na građanskoj antifašističkoj sceni. Što mi je i osobno iznimno žao, budući da sam bio jedan od osnivača Antifašističke lige.
Dakle, nakon što je Zoran Pusić u ime Antifašističke lige objavio u punom smislu riječi mirovno i humanističko priopćenje, reagirajući na granatiranje Pojasa Gaze i posljedično stradanje civila, od strane izraelske vojske, ne umanjujući ili relativizirajući užasne zločine Hamasa koji su ove napade izravno uzrokovali, Židovska općina Zagreb je putem priopćenja potpisanog od strane Ognjena Krausa, objavila da zbog tog priopćenja napušta Antifašističku ligu.
Čitav problem, koji je na koncu doveo do toga da se raziđu ljudi koji su desetljećima radili zajedno na suzbijanju revizionizma, nacionalizma i na protivljenju suspenziji ljudskih prava u zemlji tiče se emotivnih razloga i nemogućnosti da se stvari promatraju mimo kolektivnih doživljaja.
‘Ni u čemu problematičan govor Žižeka’
Ne postoji, realno, u Hrvatskoj nitko živ tko bi želio živjeti u društvu i državi kakvu zamišlja Hamas, jednako kao što ne postoji nitko među ljudima na antifašističkoj sceni tko ima nešto protiv postojanja Izraela kao države i tko nije na razne načine, nebrojeno puta iskazao empatiju prema Židovima u cjelini zbog Holokausta kojeg su preživjeli. Na kraju krajeva, sam Zoran Pusić iz godine u godinu, na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, za čiji se povratak borio, obilježava godišnjicu Kristalne noći u ime Antifašističke lige.
Poistovjećivati međutim državnu politiku Izraela sa Židovima u cjelini i odnos prema toj politici posljedično promatrati kao odnos prema Židovima, jednako je promašeno kao izjednačavanje Hamasa s Palestincima u cjelini. To bi trebao biti neki minimum zdravorazumskog pristupa ovim pitanjima, koji očito unutar traumatiziranih zajednica trenutačno nije prisutan, a o čemu možda i najbolje svjedoče reakcije povodom, ni u čemu problematičnog govora Slavoja Žižeka na otvaranju frankfurtskog sajma knjiga.
‘Nismo provarili traume iz 20. stoljeća’
Nije, jasno, ovo poistovjećivanje koje vidimo u istupanju iz Antifašističke lige usamljeno na ovim prostorima, jer vidimo gotovo potpunu identifikaciju s Palestinom u Sarajevu, koja je primarno motivirana nacionalno-vjerskom identifikacijom i kompariranju vlastitog iskustva iz devedesetih, s ovim što se u Pojasu Gaze trenutačno događa. No, to ne samo da nije utješno, nego je i dodatno poražavajuće.
Ako itko, nažalost ima recentno iskustvo kako je to živjeti pod granatama isključivo zbog toga što ni kriv ni dužan pripadaš nekom kolektivu i živiš na teritoriju kojeg netko drugi želi promatrati kao ekskluzivno svoj, onda su to ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jednako kao što nitko ne može bolje od židovske zajednice znati što znači biti svugdje i stoljećima progonjen i ne imati nikakvog prava na vlastitu zemlju i državu.
Tim prije bi svaka vrsta isključivosti i nespremnosti na razgovor, barem ovdje kod nas, trebala biti suspendirana. To što tome nije slučaj, svjedoči samo još jednom o tome koliko još uvijek nismo provarili traume iz dvadesetog stoljeća. Za nadati se stoga da barem nećemo imati nikakve nove i da ćemo nakon svega ostati ljudi pa i prijatelji.