Hrvatska nije velika europska nacija koja želi, preko jezičnih zakona, naglašavati svoj politički identitet i integritet nasuprot dominantnim globalnim jezičnim tendencijama.
Pritisak ustašonostalgičara i domobrana
Francuski protiv engleskog ili njemački protiv engleskog svojedobno su, iz francuske ili njemačke perspektive, možda imali smisla. Ali, hrvatski protiv engleskog? Nemojmo se zezati.
Zakon o jeziku u Hrvatskoj se donosi pod pritiskom dvije vrste desnice. Jedna je ona proustaška, srećom malobrojna, koja je još prije tridesetak godina predlagala puno represivniji jezični zakon, te su se ustašonostalgične grupacije zalagale za uvođenje Ureda za hrvatski jezik.
Druga je grupa domobranska, naizgled bezazlena i posve nesposobna da artikulira bilo kakve konkretne i precizne političke ciljeve.
Bezazlen i nerestriktivan Zakon
Vodstvo Matice hrvatske, koje je napisalo prijedlog Zakona o jeziku, egzemplar je domobranske desne grupacije pa je stoga logično da je Zakon o jeziku ispao bezazlen, nerestriktivan i da nema skoro nikakve veze s razlikovnim i represivnim jezičnim zakonodavstvom za kakvo se već tri desetljeća zalažu radikalni hrvatski nacionalisti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem s hrvatskim domobranima, u koje možemo, nažalost, ubrojiti jako mnogo naših istaknutih kulturnih djelatnika, jest u nespornoj činjenici da oni nikad nisu bili osobito politički pametni. Oni ni danas nisu agresivni, kao što domobrani nikad i nisu bili. Oni ne mrze Srbe, niti se zalažu za bilo kakav hrvatski ekskluzivitet.
Ugrozili nacionalne interese
Oni samo žele biti svoji na svome, što zvuči OK, ali se u većini slučajeva pretvara u zamornu, a katkad i jako kontraproduktivnu političko ideološku osrednjost. Krleža nije bez razloga ismijavao hrvatski domobranski mentalitet kao najimpotentniji i najbedastiji segment hrvatskog javnog, kulturnog i političkog života.
A hrvatski domobrani, pardon, hrvatski mediokriteti iz vrha Matice hrvatske (među kojima ima vrijednih i uspješnih pisaca no uspješna književnička karijera ne znači mnogo u političkom djelovanju), u svom su pokušaju izrade Zakona o jeziku, ustvari žestoko ugrozili esencijalne hrvatske nacionalne interese.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđman bi proglasio veleizdaju
Da je taj tekstić Matice hrvatske ikad došao u ruke pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, general Tuđman isti bi trenutak razjurio sadašnje vodstvo Matice hrvatske, a zatim bi u raznim javnim istupima autore Zakona o jeziku optužio za nacionalnu veleizdaju. Nažalost, Franjo Tuđman u ovom bi slučaju bio tisuću posto u pravu.
Evo o čemu je riječ. Prijedlog Zakona o jeziku naime, kaže da se nastavni i drugi oblici odgojno obrazovnog rada u dječjim vrtićima i školama izvode isključivo na standardnom hrvatskom jeziku, dok je narječjima mjesto u posebnim izvannastavnim programima.
Ovu formulaciju kao da je artikulirao osobito lukavi član Srpske akademije nauka i umetnosti, ili neki inteligentniji analitičar srpskih obavještajnih službi. Hrvatsko nacionalno biće u proteklih se tridesetak godina, zbog ratne opasnosti, kao i zbog relativne slobode izražavanja i političkog djelovanja, značajno integriralo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Integrirani nacionalni korpus
Svi, primjerice, misle da su Imoćani najveći hrvatski patrioti ili nacionalisti, ali najbolji odziv na mobilizaciju u vrijeme Domovinskog rata zabilježen je u Istri, što upravo brutalno svjedoči o integraciji hrvatskog nacionalnog korpusa.
Nasuprot takvim, integrativnim procesima, valja podsjetiti da je sredinom devedesetih godina u Splitu djelovala autonomaška Dalmatinska akcija, dok je Istarski demokratski sabor do prije petnaestak godina uoči svakih izbora fantazirao o nekakvoj istarskoj autonomiji. Na Kvarneru su se, također, premda sramežljivije, javljale stanovite autonomaške težnje.
Jedinstvena i čvrsta nacija
Danas sve to više ne postoji. Hrvatska je gotovo perfektno nacionalno integrirana, bez bilo kakvih autonomaških tendencija. Hrvatska je u mnogočemu prilično zaostalo i raspadnuto društvo, ali je definitivno postala jedinstvena i čvrsta politička nacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvaranje čvrste političke nacije kompleksan je proces, koji mora savladati dezintegrativne sile. Stvaranje kompaktne političke nacije podrazumijeva slobodnu integraciju svih specifičnih identitetskih čimbenika bilo kojeg segmenta te nacije, u ukupni nacionalni identitet. Jezik je ovdje osobito bitan, jer jezik nikad nije samo lingvistička, nego uvijek i sociolingvistička činjenica.
Zadiranje u lokalni identitet
Dakle, dok se god bilo tko u Istri, na Kvarneru, u Dalmaciji, Dubrovniku, Zagorju ili Međimurju, osjeća posve slobodno govoriti kako govori ta se osoba osjeća slobodnim i ravnopravnim pripadnikom hrvatske političke nacije. I ta osoba nema nikakvu potrebu za odmakom od takvog svog osjećaja/statusa.
Onog trenutka kad se Istranima, Dalmatincima, Dubrovčanima ili Zagorcima onemogući da u vrtićima i školama govore čakavski, ikavski ili kajkavski, oni mogu reagirati agresivno i negativno, jer se takvom odlukom zadire u njihov lokalni i osobni identitet koji su oni uspješno integrirali u zajednički hrvatski identitet.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković očito ne shvaća posljedice
I tako se pokreću dugoročne, snažne dezintegracijske sile, koje ugrožavaju kompaktnost Hrvatske kao političke nacije. Jasno je da siroti domobrani iz Matice hrvatske to ne razumiju, jer je za njihov mediokritetski pristup politici takvo što kvantna fizika. I zato bi ih Franjo Tuđman razjurio isti čas kad bi pročitao aktualni prijedlog Zakona o jeziku, koji diskriminira čakavštinu, ikavicu, kajkavštinu ili prilično specifičan dubrovački govor.
Ali, Vlada bi morala razumjeti koliko je strateški opasno takav dokument pretvoriti u Zakon. Ako Andrej Plenković ne shvaća dugoročne političke posljedice Matičina prijedloga Zakona o jeziku, možda je bolje da se nikad nije ni pokušao baviti politikom.
A Zoran Milanović morao bi iskoristiti svu svoju, stalno rastuću javnu moć, da ismijava i dezavuira ovaj idiotski zakonski prijedlog i da stalno podsjeća njegove autore na to što bi im sve radio Franjo Tuđman, da je živ i da je sad predsjednik Republike Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Siroti domobrani iz Matice hrvatske ništa ne razumiju. Da je Tuđman živ, zbog ovakvog prijedloga Zakona o jeziku odmah bi ih razjurio
Ali Vlada bi morala razumjeti koliko je strateški opasno takav dokument pretvoriti u Zakon
Da je taj tekstić Matice hrvatske ikad došao u ruke pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, general Tuđman isti bi trenutak razjurio sadašnje vodstvo Matice hrvatske, a zatim bi u raznim javnim istupima autore Zakona o jeziku optužio za nacionalnu veleizdaju. Nažalost, Franjo Tuđman u ovom bi slučaju bio tisuću posto u pravu
Prijedlog Zakona o jeziku, koji bi vladajuća većina trebala usvojiti, nije ni strašan, ni restriktivan, ni osobito iritantan, barem ne na prvi pogled. Taj je dokument, međutim, sam po sebi suvišan, jer Hrvatskoj uistinu ne treba nešto što se zove Zakon o jeziku.
Hrvatska nije velika europska nacija koja želi, preko jezičnih zakona, naglašavati svoj politički identitet i integritet nasuprot dominantnim globalnim jezičnim tendencijama.
Pritisak ustašonostalgičara i domobrana
Francuski protiv engleskog ili njemački protiv engleskog svojedobno su, iz francuske ili njemačke perspektive, možda imali smisla. Ali, hrvatski protiv engleskog? Nemojmo se zezati.
Zakon o jeziku u Hrvatskoj se donosi pod pritiskom dvije vrste desnice. Jedna je ona proustaška, srećom malobrojna, koja je još prije tridesetak godina predlagala puno represivniji jezični zakon, te su se ustašonostalgične grupacije zalagale za uvođenje Ureda za hrvatski jezik.
Druga je grupa domobranska, naizgled bezazlena i posve nesposobna da artikulira bilo kakve konkretne i precizne političke ciljeve.
Bezazlen i nerestriktivan Zakon
Vodstvo Matice hrvatske, koje je napisalo prijedlog Zakona o jeziku, egzemplar je domobranske desne grupacije pa je stoga logično da je Zakon o jeziku ispao bezazlen, nerestriktivan i da nema skoro nikakve veze s razlikovnim i represivnim jezičnim zakonodavstvom za kakvo se već tri desetljeća zalažu radikalni hrvatski nacionalisti.
Problem s hrvatskim domobranima, u koje možemo, nažalost, ubrojiti jako mnogo naših istaknutih kulturnih djelatnika, jest u nespornoj činjenici da oni nikad nisu bili osobito politički pametni. Oni ni danas nisu agresivni, kao što domobrani nikad i nisu bili. Oni ne mrze Srbe, niti se zalažu za bilo kakav hrvatski ekskluzivitet.
Ugrozili nacionalne interese
Oni samo žele biti svoji na svome, što zvuči OK, ali se u većini slučajeva pretvara u zamornu, a katkad i jako kontraproduktivnu političko ideološku osrednjost. Krleža nije bez razloga ismijavao hrvatski domobranski mentalitet kao najimpotentniji i najbedastiji segment hrvatskog javnog, kulturnog i političkog života.
A hrvatski domobrani, pardon, hrvatski mediokriteti iz vrha Matice hrvatske (među kojima ima vrijednih i uspješnih pisaca no uspješna književnička karijera ne znači mnogo u političkom djelovanju), u svom su pokušaju izrade Zakona o jeziku, ustvari žestoko ugrozili esencijalne hrvatske nacionalne interese.
Tuđman bi proglasio veleizdaju
Da je taj tekstić Matice hrvatske ikad došao u ruke pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, general Tuđman isti bi trenutak razjurio sadašnje vodstvo Matice hrvatske, a zatim bi u raznim javnim istupima autore Zakona o jeziku optužio za nacionalnu veleizdaju. Nažalost, Franjo Tuđman u ovom bi slučaju bio tisuću posto u pravu.
Evo o čemu je riječ. Prijedlog Zakona o jeziku naime, kaže da se nastavni i drugi oblici odgojno obrazovnog rada u dječjim vrtićima i školama izvode isključivo na standardnom hrvatskom jeziku, dok je narječjima mjesto u posebnim izvannastavnim programima.
Ovu formulaciju kao da je artikulirao osobito lukavi član Srpske akademije nauka i umetnosti, ili neki inteligentniji analitičar srpskih obavještajnih službi. Hrvatsko nacionalno biće u proteklih se tridesetak godina, zbog ratne opasnosti, kao i zbog relativne slobode izražavanja i političkog djelovanja, značajno integriralo.
Integrirani nacionalni korpus
Svi, primjerice, misle da su Imoćani najveći hrvatski patrioti ili nacionalisti, ali najbolji odziv na mobilizaciju u vrijeme Domovinskog rata zabilježen je u Istri, što upravo brutalno svjedoči o integraciji hrvatskog nacionalnog korpusa.
Nasuprot takvim, integrativnim procesima, valja podsjetiti da je sredinom devedesetih godina u Splitu djelovala autonomaška Dalmatinska akcija, dok je Istarski demokratski sabor do prije petnaestak godina uoči svakih izbora fantazirao o nekakvoj istarskoj autonomiji. Na Kvarneru su se, također, premda sramežljivije, javljale stanovite autonomaške težnje.
Jedinstvena i čvrsta nacija
Danas sve to više ne postoji. Hrvatska je gotovo perfektno nacionalno integrirana, bez bilo kakvih autonomaških tendencija. Hrvatska je u mnogočemu prilično zaostalo i raspadnuto društvo, ali je definitivno postala jedinstvena i čvrsta politička nacija.
Stvaranje čvrste političke nacije kompleksan je proces, koji mora savladati dezintegrativne sile. Stvaranje kompaktne političke nacije podrazumijeva slobodnu integraciju svih specifičnih identitetskih čimbenika bilo kojeg segmenta te nacije, u ukupni nacionalni identitet. Jezik je ovdje osobito bitan, jer jezik nikad nije samo lingvistička, nego uvijek i sociolingvistička činjenica.
Zadiranje u lokalni identitet
Dakle, dok se god bilo tko u Istri, na Kvarneru, u Dalmaciji, Dubrovniku, Zagorju ili Međimurju, osjeća posve slobodno govoriti kako govori ta se osoba osjeća slobodnim i ravnopravnim pripadnikom hrvatske političke nacije. I ta osoba nema nikakvu potrebu za odmakom od takvog svog osjećaja/statusa.
Onog trenutka kad se Istranima, Dalmatincima, Dubrovčanima ili Zagorcima onemogući da u vrtićima i školama govore čakavski, ikavski ili kajkavski, oni mogu reagirati agresivno i negativno, jer se takvom odlukom zadire u njihov lokalni i osobni identitet koji su oni uspješno integrirali u zajednički hrvatski identitet.
Plenković očito ne shvaća posljedice
I tako se pokreću dugoročne, snažne dezintegracijske sile, koje ugrožavaju kompaktnost Hrvatske kao političke nacije. Jasno je da siroti domobrani iz Matice hrvatske to ne razumiju, jer je za njihov mediokritetski pristup politici takvo što kvantna fizika. I zato bi ih Franjo Tuđman razjurio isti čas kad bi pročitao aktualni prijedlog Zakona o jeziku, koji diskriminira čakavštinu, ikavicu, kajkavštinu ili prilično specifičan dubrovački govor.
Ali, Vlada bi morala razumjeti koliko je strateški opasno takav dokument pretvoriti u Zakon. Ako Andrej Plenković ne shvaća dugoročne političke posljedice Matičina prijedloga Zakona o jeziku, možda je bolje da se nikad nije ni pokušao baviti politikom.
A Zoran Milanović morao bi iskoristiti svu svoju, stalno rastuću javnu moć, da ismijava i dezavuira ovaj idiotski zakonski prijedlog i da stalno podsjeća njegove autore na to što bi im sve radio Franjo Tuđman, da je živ i da je sad predsjednik Republike Hrvatske.