O razlozima nastanka i načinima podizanja zgrade Doma mladih, odnosno Doma socijalističke omladine kako je prvotno zamišljeno, s posljednjim novcima koji su preostali od Mediteranskih igara i nisu bili dovoljni, upravo na mjestu koje je otkupljeno i predviđeno za konkatedralu Svetog Petra, u svojoj je sjajnoj knjizi ‘Sveti Petar i Sveti Sava’, pisao povjesničar Vjekoslav Perica.
Što se dakle točno dogodilo u vezi Doma mladih? Raspisan je natječaj za novu ravnateljicu, na koji se javila Tamara Visković, ponudivši program kojeg je Upravno vijeće izglasalo kao najboljeg, da bi gradonačelnik Puljak odbio potpisati suglasnost za njeno imenovanje, nakon čega je Visković povukla kandidaturu rekavši kako je nemoguće i besmisleno inzistirati na nečemu ako nemaš podršku izvršne vlasti. Dodatno je Puljak objasnio kako nije potpisao suglasnost jer se boji da bi Visković sprovodila politiku Možemo, čiju organizaciju vodi u Splitu.
Postoje dva principa
Ovaj slučaj otvara čitav niz pitanja koja su odavno trebala biti postavljena i raspravljena, mimo samog Puljka i splitske vlasti, ali i onih koja se tiču konkretno njega kao gradonačelnika i političara.
Prije svega, naizgled je paradoksalno to da se Visković i Puljak slažu u jednoj stvari, a ta je da je nemoguće voditi neku javnu instituciju, ako nemaš podršku izvršne vlasti koja tu instituciju financira. I to jeste istina i s jedne strane je s razlogom tako, ali ta činjenica otvara drugi problem. Logično bi bilo, ali samo u kulturnim i obrazovnim institucijama, za koje nije dovoljan tek kvalitetan menadžment i upravljačko iskustvo, nego i neka svjetonazorska i programska ideja, da oni koji su ostvarili pobjedu na izborima, na čelne pozicije tih institucija imenuju ljude koji će provoditi njihovu kulturnu i obrazovnu politiku.
To se međutim izravno sukobljava s idejom nezavisnosti institucija, a pogotovo se sukobljava s idejom javnog i otvorenog te nenamještenog natječaja i potencijalno otvara mogućnost da većinska politička opcija u potpunosti monopolizira pristup javnom novcu i posve potisne iz kulture i obrazovanja svakoga tko im ideološki ne odgovara. To smo, na kraju krajeva, mogli savršeno vidjeti za vrijeme mandata Zlatka Hasanbegovića na čelu ministarstava kulture.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potez tipičan za HDZ
Ovaj problem je zapravo teško rješiv, jer su oba principa logična, ali stoji činjenica da su javni natječaji najčešće farsa da bi se zadovoljila forma, čime u potpunosti gube smisao.
No, Puljkovo odbijanje da potvrdi Tamaru Visković ima puno dalekosežniju poruku od one koju emitira. Jer ako netko tko je izgradio javni imidž na efektnoj doskočici ‘ili Hrvatska ili HDZ’ otvoreno povuče potez koji slijedi tipično ponašanje HDZ-a i to čak otvoreno argumentira kao političku odluku, onda od te krilatice realno ne ostaje ništa, pa čak niti efektnost jer postaje neuvjerljiva kada je on izgovara.
Istina je i da je Visković napisala najkvalitetniji program, umnogome i zbog toga što je već ranije bila ravnateljica Doma mladih, ali i Kinoteke Zlatna vrata, kao i to da je na nezavisnoj sceni na kojoj niz godina djeluje stekla zavidan broj ljudi koji su pozdravili ovakvu Puljkovu odluku, jednako kao što je sasvim izgledno i to da su ovoj odluci kumovali osobni animoziteti proistekli iz političkog sukoba. No, sve navedeno, koliko god bilo razumljivo, jednostavno nije meritorno za temu izravnog političkog poništavanja odluke Upravnog vijeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treba nam novi model ponašanja
Hrvatskoj i Gradu Splitu uostalom, odavno treba novi model ponašanja, kako u politici, tako i u vođenju javnih institucija. Jednako, kao što je pitanje rješavanja financiranja i vođenja nezavisne kulturne scene, odnosno njezinog mosta prema javnim institucijama odavno trebalo biti sustavno riješeno, za što aktualna ministrica kulture uopće ne pokazuje interes.
Tim je tužnije da niti ovaj slučaj nije poslužio otvaranju tih pitanja, ostajući tek stara vijest o personalnom sukobu koja će već sljedećeg tjedna biti zaboravljena. Za to pak nije kriv Ivica Puljak, nego stanje u društvu generalno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Puljak, koji je javni imidž izgradio na doskočici 'ili Hrvatska ili HDZ', povukao tipično HDZ-ovski potez
Ovaj slučaj otvara čitav niz pitanja koja su odavno trebala biti postavljena i raspravljena
Puljkovo odbijanje da potvrdi Tamaru Visković ima puno dalekosežniju poruku od one koju emitira. Jer ako netko tko je izgradio javni imidž na efektnoj doskočici ‘ili Hrvatska ili HDZ’ otvoreno povuče potez koji slijedi tipično ponašanje HDZ-a i to čak otvoreno argumentira kao političku odluku, onda od te krilatice realno ne ostaje ništa, pa čak niti efektnost jer postaje neuvjerljiva kada je on izgovara
Tek jedan tjedan nakon što je uspio podijeliti splitski SDP na temi glasanja o kreditu, Ivica Puljak je proizveo još jedan mini-skandal, odbivši podržati Tamaru Visković kao ravnateljicu Doma mladih. Inače, riječ je o monumentalno zamišljenoj, ali iz inata podignutoj i nikad završenoj zgradi, a potom i aktualnoj javnoj instituciji u Splitu.
O razlozima nastanka i načinima podizanja zgrade Doma mladih, odnosno Doma socijalističke omladine kako je prvotno zamišljeno, s posljednjim novcima koji su preostali od Mediteranskih igara i nisu bili dovoljni, upravo na mjestu koje je otkupljeno i predviđeno za konkatedralu Svetog Petra, u svojoj je sjajnoj knjizi ‘Sveti Petar i Sveti Sava’, pisao povjesničar Vjekoslav Perica.
Što se dakle točno dogodilo u vezi Doma mladih? Raspisan je natječaj za novu ravnateljicu, na koji se javila Tamara Visković, ponudivši program kojeg je Upravno vijeće izglasalo kao najboljeg, da bi gradonačelnik Puljak odbio potpisati suglasnost za njeno imenovanje, nakon čega je Visković povukla kandidaturu rekavši kako je nemoguće i besmisleno inzistirati na nečemu ako nemaš podršku izvršne vlasti. Dodatno je Puljak objasnio kako nije potpisao suglasnost jer se boji da bi Visković sprovodila politiku Možemo, čiju organizaciju vodi u Splitu.
Postoje dva principa
Ovaj slučaj otvara čitav niz pitanja koja su odavno trebala biti postavljena i raspravljena, mimo samog Puljka i splitske vlasti, ali i onih koja se tiču konkretno njega kao gradonačelnika i političara.
Prije svega, naizgled je paradoksalno to da se Visković i Puljak slažu u jednoj stvari, a ta je da je nemoguće voditi neku javnu instituciju, ako nemaš podršku izvršne vlasti koja tu instituciju financira. I to jeste istina i s jedne strane je s razlogom tako, ali ta činjenica otvara drugi problem. Logično bi bilo, ali samo u kulturnim i obrazovnim institucijama, za koje nije dovoljan tek kvalitetan menadžment i upravljačko iskustvo, nego i neka svjetonazorska i programska ideja, da oni koji su ostvarili pobjedu na izborima, na čelne pozicije tih institucija imenuju ljude koji će provoditi njihovu kulturnu i obrazovnu politiku.
To se međutim izravno sukobljava s idejom nezavisnosti institucija, a pogotovo se sukobljava s idejom javnog i otvorenog te nenamještenog natječaja i potencijalno otvara mogućnost da većinska politička opcija u potpunosti monopolizira pristup javnom novcu i posve potisne iz kulture i obrazovanja svakoga tko im ideološki ne odgovara. To smo, na kraju krajeva, mogli savršeno vidjeti za vrijeme mandata Zlatka Hasanbegovića na čelu ministarstava kulture.
Potez tipičan za HDZ
Ovaj problem je zapravo teško rješiv, jer su oba principa logična, ali stoji činjenica da su javni natječaji najčešće farsa da bi se zadovoljila forma, čime u potpunosti gube smisao.
No, Puljkovo odbijanje da potvrdi Tamaru Visković ima puno dalekosežniju poruku od one koju emitira. Jer ako netko tko je izgradio javni imidž na efektnoj doskočici ‘ili Hrvatska ili HDZ’ otvoreno povuče potez koji slijedi tipično ponašanje HDZ-a i to čak otvoreno argumentira kao političku odluku, onda od te krilatice realno ne ostaje ništa, pa čak niti efektnost jer postaje neuvjerljiva kada je on izgovara.
Istina je i da je Visković napisala najkvalitetniji program, umnogome i zbog toga što je već ranije bila ravnateljica Doma mladih, ali i Kinoteke Zlatna vrata, kao i to da je na nezavisnoj sceni na kojoj niz godina djeluje stekla zavidan broj ljudi koji su pozdravili ovakvu Puljkovu odluku, jednako kao što je sasvim izgledno i to da su ovoj odluci kumovali osobni animoziteti proistekli iz političkog sukoba. No, sve navedeno, koliko god bilo razumljivo, jednostavno nije meritorno za temu izravnog političkog poništavanja odluke Upravnog vijeća.
Treba nam novi model ponašanja
Hrvatskoj i Gradu Splitu uostalom, odavno treba novi model ponašanja, kako u politici, tako i u vođenju javnih institucija. Jednako, kao što je pitanje rješavanja financiranja i vođenja nezavisne kulturne scene, odnosno njezinog mosta prema javnim institucijama odavno trebalo biti sustavno riješeno, za što aktualna ministrica kulture uopće ne pokazuje interes.
Tim je tužnije da niti ovaj slučaj nije poslužio otvaranju tih pitanja, ostajući tek stara vijest o personalnom sukobu koja će već sljedećeg tjedna biti zaboravljena. Za to pak nije kriv Ivica Puljak, nego stanje u društvu generalno.