Medijska scena na prostorima i u zemljama koje su se osamostalile raspadom Jugoslavije u posljednjih je nešto više od trideset godina prošla kroz nekoliko faza. Ako bismo prvu smjestili na kraj osamdesetih i sami početak devedesetih, vidjeli bismo jedno kratko razdoblje od politike slobodnijeg pisanja tradicionalnih dnevnika i tjednika, pa potom preuzimanje kontrole od strane novih i konsolidiranih vladajućih garnitura u tim etabliranim medijima, zatim, kao odgovor, pojavu samostalnih projekata pokrenutih od strane opozicijski nastrojenih novinara, što je proces koji je karakterizirao kompletne devedesete.
Potom je u dvijetisućitim slijedila neka ozbiljnija pluralizacija, s jasnom podjelom na provladine i opozicijske medije, koja je bila praćena i pluralizacijom televizija s nacionalnom koncesijom, da bismo došli do aktualne situacije u kojoj najveći dio javnih televizija i onih s nacionalnom koncesijom, kao i mainstream medija, očito kontroliraju vladajuće stranke ili čak samo jedan čovjek, kao u Srbiji, dok žarišta slobodnog novinarstva i otpora postoje u sve malobrojnijim medijima i na jedinoj gledanijoj, ali kablovskoj televiziji N1, kojoj se ciljano uskraćuje nacionalna koncesija, jednako u Srbiji, kao i u Hrvatskoj.
Što Srbiju razlikuje od Hrvatske
Istina je da procesi, koliko god bili slični, nisu posve identični i ne događaju se u istom ritmu, ali kao što možemo vidjeti po nedavnom napadu premijera Plenkovića na spomenutu N1 televiziju, namjere su zapravo iste.
Ono što u čitavoj priči bitno razlikuje Srbiju u odnosu na ostale zemlje regije, pored toga što jedan čovjek zapravo kontrolira kompletan politički život, sve institucije i uvjerljivo najveći dio medijske scene, jeste potpuna tabloidizacija javnog prostora i izostanak potrebe da se ti navedeni procesi barem malo zamaskiraju. Mediji koji sve do neki dan nisu bili pod Vučićevom izravnom kontrolom bile su televizije Nova i N1, u vlasništvu Šolakove United medije, koje zbog toga ne dobivaju nacionalnu koncesiju, zatim dnevni list Danas i četiri tjednika: NIN, Vreme, Nedeljnik te Novi magazin te manji portali Peščanik i Radio Slobodna Evropa.
Kad ovako čovjek posloži stvari, naizgled mu se učini da s medijskim slobodama u Srbiji stvari i ne stoje tako loše, no kad se suoči s tim da čitanost Danasa ne prelazi par tisuća prodanih primjeraka i tek nešto veći broj posjetitelja portala, da svi navedeni tjednici, s izuzetkom Nedeljnika koji ima nekoliko desetaka tisuća prodanih primjeraka, ne dosežu do brojke od deset tisuća, a da mogućnosti gledanja ovih dviju televizija ima samo tridesetak posto građana, stvari postaju jasnije.
Petričićeve ubojite karikature
No, u svemu ovome stršio je NIN, ne toliko zbog čitanosti, koliko zbog činjenice da je riječ o najstarijem tjedniku u Srbiji koji još uvijek ima neki naslijeđeni društveni ugled pa i dalje relevantnu književnu nagradu te na koncu činjenicom što se radilo o ekscesu, da tjednik koji bi u pravilu i sukladno tradiciji trebao biti pod izravnom državnom kontrolom, to nije, a k tome je bio i dio Ringier Axel Springer grupacije koja je dobra s vlastima i vodi oportunističku uređivačku politiku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pridodamo li tome činjenicu da je Vučića svojevremeno jako uzrujala naslovnica NIN-a na kojoj je bila njegova fotografija uhvaćena kroz metu na sajmu oružja i da su ga nepojmljivo nervirale karikature Dušana Petričića, s njim kao najčešćim glavnim likom, realno je bilo samo pitanje vremena kada će biti preuzet i NIN.
List poklonjen direktorici
Sve se pak odigralo na toliko bizaran način, da je jedva i prepričljiv. Prvo je uprava kompanije doslovno poklonila NIN, dakle jedini vlastiti brand s tradicijom, jednoj od svojih direktorica, Jeleni Drakulić Petrović, inače osobi bliskoj Aleksandru Vučiću. Potom je neposredno uoči izbora vlasnica skoro pa prisilila glavnog urednika Milana Ćulibrka da napravi intervju s Aleksandrom Vučićem, koji je godinama odbijao dati intervju za NIN, zahvaljujući čemu se sada ukazao na naslovnici. I to ne zato jer mu je to zaista bilo potrebno u kampanji, nego da pošalje poruku o preuzimanju NIN-a.
Potom su se stvari odvile filmskom brzinom, i to na način da je nova vlasnica najavila zaokret u uređivačkoj politici, odnosno praktično izbacivanje domaćih političkih tema iz tjednika jer to navodno žele čitatelji. Potom je zamjenica glavnog urednika Vesna Mališić objavila da ide u mirovinu i da nije prihvatila daljnji angažman u NIN-u, da bi joj se nakon toga u kolektivnoj odluci pridružila gotovo kompletna redakcija tjednika, zajedno s glavnim urednikom, a sve se završilo tako što je United media očito vidjela priliku i dogovorila s redakcijom NIN-a u odlasku pokretanje novog političkog tjednika, nakon 8. veljače, odnosno posljednjeg broja NIN-a u njihovoj redakciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj usporediv s Feralom
I tako se Srbija i po ovom pitanju vratila u rane devedesete, kad su po sličnom obrascu novinari od strane državnih vlasti preuzete Borbe, pokrenuli novi list, nazvavši ga Naša borba, ali i po uzoru na ono što se tada dogodilo samom NIN-u, čiji su novinari koji se više nisu osjećali slobodno tamo, pokrenuli tjednik Vreme. U Hrvatskoj se sličan slučaj dogodio s pokretanjem Feral Tribunea, nakon što je Miroslav Kutle, odnosno vlast, preuzela Slobodnu Dalmaciju 1993. godine.
NIN se tako vratio u kolotečinu, odnosno na početne tradicionalne postavke odanosti vlastima i njegova sudbina jeste neizvjesna, pri čemu će najizglednije biti neko životarenje u irelevantnosti. A vjerojatno ista stvar čeka i NIN-ovu nagradu za roman godine, koja je ionako bivala sve nepodnošljivija vladajućim kulturnjačkim krugovima. Novi tjednik će sigurno uzeti dio dosadašnje publike, ali bez imena NIN-a će teško imati društvenu relevantnost koju je imao NIN i stvar će tako biti okončana još jednom simboličnom Vučićevom pobjedom.
Što bi rekli osnivači NIN-a?
Nakon svega, posve je sigurno da mladi komunistički intelektualci, koji su u siječnju 1935. godine utemeljili tjednik, Svetozar Popović i Vojislav Vučković, koji su pred tadašnjim vlastima fingirali kao “vlasnici” odnosno, urednici tjednika, ali i Veselin Masleša koji je bio odgovoran za list pred Komunističkom partijom Jugoslavije te članovi kolegija Jovan Popović, Oto Krstanović, Božidar Adžija i ostali autori, Đorđe Andrejević Kun, Čedomir Minderović, Oto Bihali Merin, Dušan Matić, Aleksandar Vučo, Hugo Klajn, Radovan Zogović, Mirko Kujačić, Mirko Banjević, Ljuba Popović, Noe Živanović, Dragan Beraković, Nikola Petrović, Đurđe Teodorović, ni slutili nisu kako će čitava priča na kraju završiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Frane Barbieri, pak, i Sergije Lukač, koji su ga 1971. rebrendirali, da bi kasnije bili smijenjeni, jednako sigurno ne bi bili iznenađeni s ovakvim razvojem događaja.
Kako je Vučić nadrealnim manevrom porobio NIN i kakve veze s tim ima kultni Feral Tribune
Dosadašnji vlasnici su tjednik doslovno poklonili nekoj svojoj direktorici, koja je bliska režimu
I tako se Srbija i po ovom pitanju vratila u rane devedesete, kad su po sličnom obrascu novinari od strane državnih vlasti preuzete Borbe, pokrenuli novi list, nazvavši ga Naša borba, ali i po uzoru na ono što se tada dogodilo samom NIN-u, čiji su novinari koji se više nisu osjećali slobodno tamo, pokrenuli tjednik Vreme
Medijska scena na prostorima i u zemljama koje su se osamostalile raspadom Jugoslavije u posljednjih je nešto više od trideset godina prošla kroz nekoliko faza. Ako bismo prvu smjestili na kraj osamdesetih i sami početak devedesetih, vidjeli bismo jedno kratko razdoblje od politike slobodnijeg pisanja tradicionalnih dnevnika i tjednika, pa potom preuzimanje kontrole od strane novih i konsolidiranih vladajućih garnitura u tim etabliranim medijima, zatim, kao odgovor, pojavu samostalnih projekata pokrenutih od strane opozicijski nastrojenih novinara, što je proces koji je karakterizirao kompletne devedesete.
Potom je u dvijetisućitim slijedila neka ozbiljnija pluralizacija, s jasnom podjelom na provladine i opozicijske medije, koja je bila praćena i pluralizacijom televizija s nacionalnom koncesijom, da bismo došli do aktualne situacije u kojoj najveći dio javnih televizija i onih s nacionalnom koncesijom, kao i mainstream medija, očito kontroliraju vladajuće stranke ili čak samo jedan čovjek, kao u Srbiji, dok žarišta slobodnog novinarstva i otpora postoje u sve malobrojnijim medijima i na jedinoj gledanijoj, ali kablovskoj televiziji N1, kojoj se ciljano uskraćuje nacionalna koncesija, jednako u Srbiji, kao i u Hrvatskoj.
Što Srbiju razlikuje od Hrvatske
Istina je da procesi, koliko god bili slični, nisu posve identični i ne događaju se u istom ritmu, ali kao što možemo vidjeti po nedavnom napadu premijera Plenkovića na spomenutu N1 televiziju, namjere su zapravo iste.
Ono što u čitavoj priči bitno razlikuje Srbiju u odnosu na ostale zemlje regije, pored toga što jedan čovjek zapravo kontrolira kompletan politički život, sve institucije i uvjerljivo najveći dio medijske scene, jeste potpuna tabloidizacija javnog prostora i izostanak potrebe da se ti navedeni procesi barem malo zamaskiraju. Mediji koji sve do neki dan nisu bili pod Vučićevom izravnom kontrolom bile su televizije Nova i N1, u vlasništvu Šolakove United medije, koje zbog toga ne dobivaju nacionalnu koncesiju, zatim dnevni list Danas i četiri tjednika: NIN, Vreme, Nedeljnik te Novi magazin te manji portali Peščanik i Radio Slobodna Evropa.
Kad ovako čovjek posloži stvari, naizgled mu se učini da s medijskim slobodama u Srbiji stvari i ne stoje tako loše, no kad se suoči s tim da čitanost Danasa ne prelazi par tisuća prodanih primjeraka i tek nešto veći broj posjetitelja portala, da svi navedeni tjednici, s izuzetkom Nedeljnika koji ima nekoliko desetaka tisuća prodanih primjeraka, ne dosežu do brojke od deset tisuća, a da mogućnosti gledanja ovih dviju televizija ima samo tridesetak posto građana, stvari postaju jasnije.
Petričićeve ubojite karikature
No, u svemu ovome stršio je NIN, ne toliko zbog čitanosti, koliko zbog činjenice da je riječ o najstarijem tjedniku u Srbiji koji još uvijek ima neki naslijeđeni društveni ugled pa i dalje relevantnu književnu nagradu te na koncu činjenicom što se radilo o ekscesu, da tjednik koji bi u pravilu i sukladno tradiciji trebao biti pod izravnom državnom kontrolom, to nije, a k tome je bio i dio Ringier Axel Springer grupacije koja je dobra s vlastima i vodi oportunističku uređivačku politiku.
Pridodamo li tome činjenicu da je Vučića svojevremeno jako uzrujala naslovnica NIN-a na kojoj je bila njegova fotografija uhvaćena kroz metu na sajmu oružja i da su ga nepojmljivo nervirale karikature Dušana Petričića, s njim kao najčešćim glavnim likom, realno je bilo samo pitanje vremena kada će biti preuzet i NIN.
List poklonjen direktorici
Sve se pak odigralo na toliko bizaran način, da je jedva i prepričljiv. Prvo je uprava kompanije doslovno poklonila NIN, dakle jedini vlastiti brand s tradicijom, jednoj od svojih direktorica, Jeleni Drakulić Petrović, inače osobi bliskoj Aleksandru Vučiću. Potom je neposredno uoči izbora vlasnica skoro pa prisilila glavnog urednika Milana Ćulibrka da napravi intervju s Aleksandrom Vučićem, koji je godinama odbijao dati intervju za NIN, zahvaljujući čemu se sada ukazao na naslovnici. I to ne zato jer mu je to zaista bilo potrebno u kampanji, nego da pošalje poruku o preuzimanju NIN-a.
Potom su se stvari odvile filmskom brzinom, i to na način da je nova vlasnica najavila zaokret u uređivačkoj politici, odnosno praktično izbacivanje domaćih političkih tema iz tjednika jer to navodno žele čitatelji. Potom je zamjenica glavnog urednika Vesna Mališić objavila da ide u mirovinu i da nije prihvatila daljnji angažman u NIN-u, da bi joj se nakon toga u kolektivnoj odluci pridružila gotovo kompletna redakcija tjednika, zajedno s glavnim urednikom, a sve se završilo tako što je United media očito vidjela priliku i dogovorila s redakcijom NIN-a u odlasku pokretanje novog političkog tjednika, nakon 8. veljače, odnosno posljednjeg broja NIN-a u njihovoj redakciji.
Slučaj usporediv s Feralom
I tako se Srbija i po ovom pitanju vratila u rane devedesete, kad su po sličnom obrascu novinari od strane državnih vlasti preuzete Borbe, pokrenuli novi list, nazvavši ga Naša borba, ali i po uzoru na ono što se tada dogodilo samom NIN-u, čiji su novinari koji se više nisu osjećali slobodno tamo, pokrenuli tjednik Vreme. U Hrvatskoj se sličan slučaj dogodio s pokretanjem Feral Tribunea, nakon što je Miroslav Kutle, odnosno vlast, preuzela Slobodnu Dalmaciju 1993. godine.
NIN se tako vratio u kolotečinu, odnosno na početne tradicionalne postavke odanosti vlastima i njegova sudbina jeste neizvjesna, pri čemu će najizglednije biti neko životarenje u irelevantnosti. A vjerojatno ista stvar čeka i NIN-ovu nagradu za roman godine, koja je ionako bivala sve nepodnošljivija vladajućim kulturnjačkim krugovima. Novi tjednik će sigurno uzeti dio dosadašnje publike, ali bez imena NIN-a će teško imati društvenu relevantnost koju je imao NIN i stvar će tako biti okončana još jednom simboličnom Vučićevom pobjedom.
Što bi rekli osnivači NIN-a?
Nakon svega, posve je sigurno da mladi komunistički intelektualci, koji su u siječnju 1935. godine utemeljili tjednik, Svetozar Popović i Vojislav Vučković, koji su pred tadašnjim vlastima fingirali kao “vlasnici” odnosno, urednici tjednika, ali i Veselin Masleša koji je bio odgovoran za list pred Komunističkom partijom Jugoslavije te članovi kolegija Jovan Popović, Oto Krstanović, Božidar Adžija i ostali autori, Đorđe Andrejević Kun, Čedomir Minderović, Oto Bihali Merin, Dušan Matić, Aleksandar Vučo, Hugo Klajn, Radovan Zogović, Mirko Kujačić, Mirko Banjević, Ljuba Popović, Noe Živanović, Dragan Beraković, Nikola Petrović, Đurđe Teodorović, ni slutili nisu kako će čitava priča na kraju završiti.
Frane Barbieri, pak, i Sergije Lukač, koji su ga 1971. rebrendirali, da bi kasnije bili smijenjeni, jednako sigurno ne bi bili iznenađeni s ovakvim razvojem događaja.