Ja još uvijek vjerujem da istinske himalajske vrhove umjetnosti osvajaju najbolji ljudi. Dubinski pročišćene duše, neustrašive u ljubavi. Oni neimari kod kojih etika i estetika svaki dan žive u čeličnom zagrljaju, do posljednjeg daha.
Želim fanatično vjerovati da je čojstvo neraskidivo od stvaranja. Naravno, praksa često i brutalno demantira to moje uvjerenje. Velike stvari znaju napraviti i najgore fukare. Svako malo ispod nečije veličanstvene stvaralačke ruke izmili destruktivno, nasilničko, rušilačko, bezosjećajno đubre.
Doktor Jekyll i Mister Hyde
I dok uništava svoje žrtve u stvarnosti, istodobno zagovnava i autodestruktivno ruši svoje djelo u blato. Posljedice i jednog i drugog nasilja naprosto su strašne. Srećom da nam ostaju zapisi filmova i televizijskih serija koje potpisuje Dalibor Matanić.
Jer, kad ih jednom opet budemo gledali ledit će nam se krv u žilama a trbusi nadimati od gađenja zbog poražavajućeg saznanja da ta velika, značajna djela, nije stvorio isti čovjek. Doktor Jekyll je posljednjih deset godina neumorno bivao na setovima i stvarao. Mister Hyde se budio kad bi se kamere pogasile, u gluho doba noći, po hotelskim sobama, i demonski nasrtao na slabe i nebranjene.
Kukavički opsjednut žudnjom za moći, poniženjem i patrijarhalnim poimanjem seksa kao nasilja i mizerne ucjene, maltretirao je mlade glumice i druge suradnice, šaljući im otvorene seksualne poruke na mobitele. Ispisujući čitave scenarije verbalnog terora s pozicija predatora kojem se tako hoće i može – jer on je na vrhu piramide, u ekonomski zavisnom lancu. Vjerujem da je mnoga od nesretnih Matanićevih žrtava morala pregristi strah od moguće gladi a da bi smogla hrabrosti pa odbila drogom i alkoholom “obnevidjelog” zlostavljača.
Weinstein iz našeg sokaka
Istoga dana kada su u Zagrebu dvije žene ubijene, u večernjim satima je na društvenim mrežama osvanula istraživačka, gorka i mučna priča Večernjeg lista i novinarke Milene Zajović o Matanićevoj neutaženoj pornografskoj moći nad ženama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča je to o nasilju koje jeste virtualni femicid, mentalni teror, ma koliko se dešava bez krvi i puderom sakrivenih masnica. I dok se mreža još usijavala, počinje se odmatati jedan od najsramnijih dokaza koliko je naše društvo završilo na đubrištu civilizacije.
U najljigavijem PR-maniru Dalibor Matanić pod naslovom “Kajem se” objavljuje faktičko priznanje da je zlostavljao kolegice. Elem, Weinstein iz našeg sokaka nema čak ni jebene namjere pokušati negirati svoj malograđanski teror, nego, pravdajući se utjecajem alkohola i narkotika, licemjerno i kukavički traži oprost i suosjećanje javnosti!
Sam sebe opisao kao lice iz noćne more
I što je najgore, dobio ga je. Barem sudeći po ušećerenim srcima lajkova i tronute podrške sve one anonimne i potpisane ljudske sitneži koji na taj način ponovo zlostavljaju traumatizirane žene, izbjegle ispod Dadinih šapa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naposljetku, gadna ironija leži u činjenici da je cijeli Matanićev umjetnički opus posvećen zaštiti slabijih, drukčijih, potlačenih… Počevši od prvijenca “Blagajnica hoće ići na more” gdje se bavio eksploatacijom radnika, pa žestokom osudom društva koje linčuje lezbijski par (“Fine mrtve djevojke”), ili pričom o luzerima i usamljenicima u zagušljivim seoskim sredinima (“Kino Lika”) i suptilnim istraživanjem razorenih porodica u “Majci asfalta”, bujanju fašizma u “Zvizdanu”… sve do televizijske serije “Šutnja”, rađene prema žestokim romanima Drage Hedla, u kojoj se bavi iskorištavanjem malojetnica i trgovinom ljudima…
Ispada naprosto da je Matanić sam sebe ispisao kao lice iz noćne more. Svih ovih poniženih finih živih djevojaka čiji se hrabri glasovi već drugo jutro bestidno relativiziraju i gaze. Kokica je odavno ponestalo a horor film nikako da završi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Matanićevo 'kajem se' bilo je jezivo. Weinstein iz našeg sokaka licemjerno i kukavički traži oprost i suosjećanje
Doktor Jekyll je neumorno bivao na setovima i stvarao. Mister Hyde se budio kad bi se kamere pogasile i demonski nasrtao na slabe
Kukavički opsjednut žudnjom za moći, poniženjem i patrijarhalnim poimanjem seksa kao nasilja i mizerne ucjene, maltretirao je mlade glumice i druge suradnice, šaljući im otvorene seksualne poruke na mobitele. Ispisujući scenarije verbalnog terora s pozicija predatora kojem se tako hoće i može – jer on je na vrhu piramide
Ja još uvijek vjerujem da istinske himalajske vrhove umjetnosti osvajaju najbolji ljudi. Dubinski pročišćene duše, neustrašive u ljubavi. Oni neimari kod kojih etika i estetika svaki dan žive u čeličnom zagrljaju, do posljednjeg daha.
Želim fanatično vjerovati da je čojstvo neraskidivo od stvaranja. Naravno, praksa često i brutalno demantira to moje uvjerenje. Velike stvari znaju napraviti i najgore fukare. Svako malo ispod nečije veličanstvene stvaralačke ruke izmili destruktivno, nasilničko, rušilačko, bezosjećajno đubre.
Doktor Jekyll i Mister Hyde
I dok uništava svoje žrtve u stvarnosti, istodobno zagovnava i autodestruktivno ruši svoje djelo u blato. Posljedice i jednog i drugog nasilja naprosto su strašne. Srećom da nam ostaju zapisi filmova i televizijskih serija koje potpisuje Dalibor Matanić.
Jer, kad ih jednom opet budemo gledali ledit će nam se krv u žilama a trbusi nadimati od gađenja zbog poražavajućeg saznanja da ta velika, značajna djela, nije stvorio isti čovjek. Doktor Jekyll je posljednjih deset godina neumorno bivao na setovima i stvarao. Mister Hyde se budio kad bi se kamere pogasile, u gluho doba noći, po hotelskim sobama, i demonski nasrtao na slabe i nebranjene.
Kukavički opsjednut žudnjom za moći, poniženjem i patrijarhalnim poimanjem seksa kao nasilja i mizerne ucjene, maltretirao je mlade glumice i druge suradnice, šaljući im otvorene seksualne poruke na mobitele. Ispisujući čitave scenarije verbalnog terora s pozicija predatora kojem se tako hoće i može – jer on je na vrhu piramide, u ekonomski zavisnom lancu. Vjerujem da je mnoga od nesretnih Matanićevih žrtava morala pregristi strah od moguće gladi a da bi smogla hrabrosti pa odbila drogom i alkoholom “obnevidjelog” zlostavljača.
Weinstein iz našeg sokaka
Istoga dana kada su u Zagrebu dvije žene ubijene, u večernjim satima je na društvenim mrežama osvanula istraživačka, gorka i mučna priča Večernjeg lista i novinarke Milene Zajović o Matanićevoj neutaženoj pornografskoj moći nad ženama.
Priča je to o nasilju koje jeste virtualni femicid, mentalni teror, ma koliko se dešava bez krvi i puderom sakrivenih masnica. I dok se mreža još usijavala, počinje se odmatati jedan od najsramnijih dokaza koliko je naše društvo završilo na đubrištu civilizacije.
U najljigavijem PR-maniru Dalibor Matanić pod naslovom “Kajem se” objavljuje faktičko priznanje da je zlostavljao kolegice. Elem, Weinstein iz našeg sokaka nema čak ni jebene namjere pokušati negirati svoj malograđanski teror, nego, pravdajući se utjecajem alkohola i narkotika, licemjerno i kukavički traži oprost i suosjećanje javnosti!
Sam sebe opisao kao lice iz noćne more
I što je najgore, dobio ga je. Barem sudeći po ušećerenim srcima lajkova i tronute podrške sve one anonimne i potpisane ljudske sitneži koji na taj način ponovo zlostavljaju traumatizirane žene, izbjegle ispod Dadinih šapa.
Naposljetku, gadna ironija leži u činjenici da je cijeli Matanićev umjetnički opus posvećen zaštiti slabijih, drukčijih, potlačenih… Počevši od prvijenca “Blagajnica hoće ići na more” gdje se bavio eksploatacijom radnika, pa žestokom osudom društva koje linčuje lezbijski par (“Fine mrtve djevojke”), ili pričom o luzerima i usamljenicima u zagušljivim seoskim sredinima (“Kino Lika”) i suptilnim istraživanjem razorenih porodica u “Majci asfalta”, bujanju fašizma u “Zvizdanu”… sve do televizijske serije “Šutnja”, rađene prema žestokim romanima Drage Hedla, u kojoj se bavi iskorištavanjem malojetnica i trgovinom ljudima…
Ispada naprosto da je Matanić sam sebe ispisao kao lice iz noćne more. Svih ovih poniženih finih živih djevojaka čiji se hrabri glasovi već drugo jutro bestidno relativiziraju i gaze. Kokica je odavno ponestalo a horor film nikako da završi.