Prvoga dana novog desetljeća, 1990-ih, i samo tri dana nakon što je izabran, predsjednik Čehoslovačke Václav Havel je u obraćanju građanima rekao najvažnije što demokratski političar može reći – istinu. “Kad govorim o kontaminiranoj moralnoj atmosferi, govorim o svima nama. Svi smo se navikli na totalitarni sustav, prihvatili ga kao nepromjenjivu činjenicu i time pomogli perpeturirati ga. Drugim riječima, svi smo mi odgovorni za djelovanje totalitarne mašinerije. Nitko od nas nije samo njena žrtva; mi smo i njeni sutvorci. To nasljeđe moramo prihvatiti kao grijeh koji smo počinili protiv sebe samih. Ako ga prihvatimo kao takvog, shvatit ćemo da je na svima nama, i na nama samima, da poduzmemo nešto u vezi toga.”
Ove riječi precizno oslikavaju razliku prvih demokratskih koraka u Srednjoj Europi i u Hrvatskoj. Demokracija traži odgovorne građane. Traži da oni prepoznaju svoju ulogu u razvoju političke zajednice u kojoj žive i da preuzmu odgovornost za nju. Nama to nitko nije rekao. Od nas nitko nije tražio niti da kritički gledamo politički proces, niti da kritičku oštricu usmjerimo na sebe same.
Ovo je bitno jer, kako bismo napustili neki politički konstrukt, moramo prepoznati gdje je kontinuitet koji treba prekinuti. Nije dovoljno uvjeriti se da “živimo nešto drugo”. Hrvatska je nesumnjivo prošla velike političke promjene napuštajući SFRJ i proglašavajući neovisnost. Ali važno je da danas, godine 2024., razumijemo u kojoj je mjeri promjena nastupila i u kojoj nije.
Pogled iz demokratske generacije
Stoga ću započeti tvrdnjama koje ću u dolazećim redcima argumentirati, kako bismo mogli uočiti što je ta promjena donijela, a što je ostalo isto. Nastojat ću argumentaciju nuditi iz generacijske perspektive – iz moje vlastite, kao proponenta “demokratske generacije” (koju tako nazivam iz nade, ne iz analize); generacije koja je sasvim oblikovana u Republici Hrvatskoj, koja nije socijalizirana u jugoslavenskom društveno-političkom prostoru.
Tvrdim da je Republika Hrvatska 2024. i dalje pod kontrolom političkih struktura izgrađenih u SFRJ. Tvrdim da Republika Hrvatska do danas nije održala stvarne parlamentarne izbore, nego provodi unutarpartijske izbore bez funkcionalnog parlamenta, lažući si da je riječ o stvarnim demokratskim izborima. Tvrdim da su HDZ i SDP dva krila iste Partije iz koje su nastali i da nikad nismo na vlasti imali opciju koja nije nasljednik i nastavak ondašnjeg Saveza komunista.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pretpostavljam da ćemo, prije nego Partiju smijenimo s vlasti, prvo vidjeti “veliku koaliciju” HDZ-a i SDP-a jer će im to biti jedini način da ostanu na vlasti (kad jednom stvorimo dovoljno jake političke aktere koji će onemogućiti sastavljanje Vlade HDZ-u s partnerima i privjescima, odnosno SDP-u s partnerima i privjescima).
Tita zamijenili Tuđmanom
Prvi aspekt kontinuiteta koji do danas nismo prekinuli jest mitologizirana politika. Jugoslavija je bila neslobodna, autoritarna i politički nasilna država, ideološki zarobljena između komunizma i jugoslavenskog nacionalizma, upravno utemeljena na antidemokratskoj ideji građana kao klase koju se vodi poput krda; mase lišene intelektualne i etičke sposobnosti da odlučuje sama o sebi.
Nesporno je da je SFRJ nastala i na antifašističkoj borbi. Ali biti na pravoj strani povijesti u jednom trenutku ne znači biti politički savršen. Jugoslavenska politika mitologizirala je politički prostor, kao što svaki komunistički izraz zahtijeva mitologiju jer utopija je konačno odgovor na mitove, a ne na stvarne političke izazove. Mitologizirala je i vrhovnog vođu Tita, jer komunizam ne trpi demokraciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ova mitologija nastavljena je u hrvatskoj politici, zadržavajući osnovne mitološke konstrukte i stavljajući ih u novi narativ. Što je bio NOB, danas je Domovinski rat. Što je bio Tito, danas je Tuđman. Danas i HDZ i SDP slave Tuđmana kao božanstvo, slično kako su svi (dopušteni) politički akteri onomad slavili Tita.
Ratni zločinac i šampion korupcije
To vidimo i u praktičnoj politici, gdje i Milanović i Plenković slijede Tuđmanovo “učenje” kao politički kanon. Nevažno je što većina ljudi danas, priznajući Tuđmanu hrabrost i liderstvo, ipak zna da je bila riječ o ratnom zločincu i šampionu korupcije. Ali istina i mit žive u različitim svjetovima, pa su činjenice vrlo slab mehanizam rušenja mitova. Teško će znanje utjecati na emociju.
Nadalje, kontinutet se ogleda i u dominaciji nacionalističke logike u politici. Svjestan sam da nam se desetljećima tumači, osobito s intelektualne ljevice, kako je Jugoslavija bila iznad etniciteta, odnosno kako je propagirala bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti kroz ideološko jedinstvo. Svjestan sam i da dobar dio ljevice smatra kako je nacionalizam izrastao kao otpor Jugoslaviji i “podivljao” tek u njenom rušenju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, na ovo tumačenje ne mogu pristati. Mi moramo biti u stanju shvatiti da je Jugoslavija bila nacionalistička država, uz to što je bila komunistička. Južni Slaveni su samo drugi razred etniciteta, u usporedbi s Hrvatima ili Srbima. Ovo vidimo i u tretmanu manjina kroz povijest Jugoslavije.
Veće krdo zamijenili manjim
Nasljeđe nacionalističke jugoslavenske politike oblikuje političke i ekonomske okolnosti na Kosovu i danas, što je očita posljedica tretmana Albanaca kao građana drugog reda. Izrazi drugih etničkih identiteta, naročito onih koji su ugrožavali prepoznavanje kroz identitet Južnih Slavena, bili su suzbijani kroz cijelo postojanje Jugoslavije, svake.
Tuđman, koji je mogao biti naš Havel da se oslonio na građane i njihovu odgovornost kao ključni katalizator promjena, ipak je odlučio gotovo sasvim očuvati sustav, samo u novom narativu. “Naš Havel”, dakle, nije imao demokratskog razumijevanja da nam pomogne preuzeti odgovornost i suočiti nas s istinom. “Naš Havel” je jedino imao vještinu “spustiti” nacionalistički konstrukt s Južnih Slavena na Hrvate.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Naš Havel” nije, nakon karijere u JNA i Institutu za historiju radničkog pokreta, bio izložen pritiscima režima zbog svog demokratizirajućeg djelovanja, nego zbog djelovanja koje je smjeralo smanjenju krda. Nije nepoznato da je građane gledao kao “stoku sitnog zuba”; samo je htio upravljati manjim krdom, iz Zagreba. Bio je i ostao nedemokratski komunist u svim bitnim upravim elementima, sve do smrti na samom kraju stoljeća u kojem su nas njegovi nasljednici ostavili do danas.
Nije na vama da mislite
Aspekt kontinuiteta koji živimo je i nedemokratska upravna logika. Ideja vođenja građana kao klase ili krda duboko je ukorijenjena u našoj političkoj tradiciji, a jugoslavenski politički izrazi tu su imali samo osnažujući doprinos. Zapitajte se što je, u političkom smislu, zajedničko svim idejama koje su u posljednjih stotinu godina strukturno oblikovale našu političku kulturu (osim, naravno, liberalizmu). Vidjet ćete da je zajednički nazivnik fašizmu, komunizmu i nedemokratskom socijalizmu, nacionalizmu i katolicizmu to što odgovore uvijek daje netko drugi.
Što je dobro ili loše, što nam treba ili ne treba, ne odlučujemo mi sami, slobodne individue. Tu je Pavelić ili Tito ili Tuđman ili biskup da nam tumači što nam i kako treba; nije na nama da mislimo. Na nama je da stanemo u formaciju u koju nas pastiri upućuju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedino što se mijenja, s trendom opadanja, je intenzitet političkog nasilja kojem se izlaže one koji se ne uklapaju u mitološki konstrukt ili zazivaju političku promjenu. Ako se ne uklapaš u NDH, za tebe je Jasenovac. Ako se ne uklapaš u SFRJ, za tebe je emigracija. Ako se ne uklapaš u Tuđmanovu mitologiju, za tebe je društveni progon. Ako se ne uklapaš u suvremenu mitologiju HDZ-a i SDP-a, nećeš naći posao. U svakom slučaju, stvarno slobodnog političkog života nema. Država je tu za krdo; ako nisi dio krda, ne pripadaš i ništa ti ne pripada.
Naša odgovornost za ‘bivši sustav’
Konačno, vraćam se na samu tvrdnju o kontinuitetu vlasti Partije. Važno je da prepoznamo – a to je demokratskoj generaciji lakše – taj kontinuitet koji i danas živimo. Važno je da shvatimo kako do danas nismo preuzeli odgovornost, kako starije generacije do danas nisu prepoznale svoju odgovornost, nego nas evo desetljećima uvjeravaju da nam je “bivši sustav” bio nametnut suprotno našoj volji, a mi smo svi njegove nevine žrtve, upravo suprotno poruci koju Havel šalje građanima Čehoslovačke prije više od tri desetljeća.
Ovo nam je onemogućilo političko suočavanje s odgovornošću, a time i prepoznavanje (i prekid) kontinuiteta, a naročito starijim generacijama koje su socijalizirane u Jugoslaviji i koje su moć multilateralizma i tržišta uvjerila da se dogodila strukturna politička promjena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj kontinuitet nas i danas politički određuje. Sav politički život od proglašenja samostalne Hrvatske pod stabilnom je dominacijom Partije. Poznato je i da je SDP pravni nasljednik Saveza komunista Hrvatske, kao i da su hrvatski komunisti osnovali HDZ i popunili njegovo članstvo. Obukli su nove stranačke boje, ali zadržali istu ideju građana kao krda i istu ideju institucija kao resursa na slobodnom raspolaganju vlasti.
Dva krila iste Partije
Svaki izbori u demokratskoj Hrvatskoj do danas, uključujući i ove dolazeće, zapravo nisu toliko državni izbori koliko su unutarpartijski, gdje nam je jedini izbor ponuđen između dva krila iste Partije. Riječju, izbori 2024. godine u Hrvatskoj još nisu izbori koje je Čehoslovačka održala 1989.
Svjestan sam da mnogi koji danas podržavaju HDZ i SDP i koji ih podržavaju već desetljećima, to čine ne videći da time održavaju kontinuitet vlasti Partije. Ne vide da je nama mlađima Tuđman što je njima bio Tito (s obzirom na to da su Milanovićev SDP i Plenkovićev HDZ jednako tuđmanističke stranke, a Tuđmanova politika je nastavak iste političke logike koja ga je u Jugoslaviji oblikovala). Ne vide da promjene koje smo doživjeli nisu dio novog ili demokratskog političkog programa. Riječ je samo o prilagođavanju Partije novoj globalnoj geopolitičkoj realnosti i domaćoj promjeni koju je donijelo usmjerenje građana na globalni Zapad.
Treba prepoznati da se Partija prilagodila demokratskom napretku koliko je mogla. Ni HDZ ni SDP nisu dakle donijeli demokratski napredak, nego su se prilagodili životu gdje postoji dio građanstva koji se ne vidi krdom. Zato su stranke prilagodile svoje narative, ali ne i svoju upravnu praksu. I dalje nas vide kao sljedbenike, kao što i dalje vide institucije kao svoj resurs, a ne resurs za ostvarenje interesa građana.
Obojici smetaju neovisne institucije
Osnovne formalne političke ciljeve su postigli; Hrvatska je u UN-u, Europskoj uniji i NATO-u. Još je ostao jedino OECD; daljnjeg političkog sadržaja oni nemaju. Jedini izbor je Plenković ili Milanović. Navodno desno i navodno lijevo krilo iste Partije. I ista politika neusmjerena na javni interes. I isti kontinuitet u nizu bitnih aspekata.
Dobro vidimo, baš u ovo predizborno vrijeme, kako i Plenkoviću i Milanoviću smetaju neovisne institucije. Smeta im demokratska procedura. Smeta im ideja institucije više od šefa Partije. Time, i jedan i drugi politički žive kao čuvari ovog kontinuiteta i kao borci protiv institucionalnog i političkog napretka prema Republici 21. stoljeća.
S obzirom na to da nemaju politički sadržaj niti političke ciljeve osim osvajanja vlasti, Milanović i Plenković zapravo ni nisu političari u stvarnom demokratskom smislu. Oni su, u najboljem slučaju, kandidati za posao i plaću, a u najgorem socijalni slučajevi. Milanović je već pokazao da privatno nema kapaciteta zaraditi plaću kakvu može dobivati kao premijer ili predsjednik, a premlad je za mirovinu. Plenković nije ni pokušao.
Prva Republika, a ne Treća
Kako bismo postali stvarna demokracija, mi moramo učiniti teške korake, što nećemo moći napraviti na ovim izborima. Prvo, moramo prepoznati da nam i Plenković i Milanović, kao vođe dva krila iste Partije, nude potrošenu politiku nesukladnu demokratskom upravljanju prema interesima građana, bez obzira na više ili manje evidentne razlike među njima.
Moramo prepoznati, također, da Tito i Tuđman te Plenković i Milanović čine taj isti politički kontinuitet koji nas 2024. još drži u političkom dvadesetom stoljeću. Nema, dakle, detitoizacije bez detuđmanizacije. Kao što nema promjene politike u svrgavanju HDZ-a s vlasti ako će SDP nastaviti u istom smjeru.
Danas posebno dobro vidimo da starija generacija uopće ne sagledava naš politički proces iz iste perspektive kao mlađa, demokratska generacija. Vidimo to u spominjanju Druge, Treće, ili Četvrte Republike, kao da je riječ o rafiniranju republikanskog i demokratskog uređenja. A mi se zapravo politički borimo tek za prvu republiku, za Republiku Hrvatsku koja bi bila institucionalno demokratizirana i u kojoj bi vlast bilo koje partije bila smjenjiva. Mi do toga još nismo došli.
Ove izbore već smo izgubili
I danas smo republika uglavnom u nazivu, kao što si lažemo da je Sabor parlament. Razgovori o Drugoj, Trećoj ili Četvrtoj Republici, stoga, predstavljaju nesvjesno lažni narativ generacije oblikovane u nedemokratskom socijalizmu, koja naprosto nema viziju demokratske Hrvatske, slobodne od Tita i Tuđmana i njihovih politika prošloga stoljeća.
Demokratski građani su ove izbore već izgubili. Ako do idućih ne postignemo promjenu koja bi omogućila da hrvatska demokracija prodiše bez vlasti Partije (bilo HDZ-a ili SDP-a), onda će i naša generacija postati samo karika u opisanom političkom kontinuitetu; Havela koji bi nam rekao istinu i pozvao na preuzimanje odgovornosti stvorit će tek neka sljedeća.
Stoga, ako birate između Milanovića i Plenkovića, ako glasujete za HDZ ili SDP, barem budite iskreni prema samima sebi i priznajte si da se protivite demokratizaciji i mlađim generacijama oduzimate pravo na političko 21. stoljeće. Ako glasate za neko od krila Partije, vi ste ti koji nas u tisućama tjerate preko granice i čuvate titoističko-tuđmanističko shvaćanje građana kao ideologiziranog krda koje je tu da plaća političku kastu za čuvanje nedemokratskog političkog kontinuiteta.
Vi ste ti koji nam ne daju da 2024. napravimo izbor koji su građani Srednje Europe napravili još 1989. Vi niste žrtva loših izbora, ali demokracija je žrtva vaših.
Milanović i Plenković vode dva krila iste Partije. Nećemo ući u 21. stoljeće dok se ne otarasimo titoizma-tuđmanizma
Ne treba nam Treća Republika, nego Prva - institucionalno demokratizirana, u kojoj bi vlast bila smjenjiva
Analizirajući kontinuitete naše politike iz perspektive 'demokratske generacije', socijalizirane posve u Hrvatskoj, bivši stipendist Obamine zaklade tvrdi da nećemo postati demokracija sve dok odgovornost za razvoj političke zajednice prebacujemo na druge. Više nije nužno da nam Pavelić, Tito, Tuđman ili biskup kažu što nam treba
Mario Mažić je analitičar i savjetnik za upravljanje organizacijama iz Zagreba. Surađuje s UN-om i drugim multilateralnim te neprofitnim organizacijama i međunarodnim tvrtkama na pitanjima razvoja, javnog interesa i društvene odgovornosti. Magistrirao je na Harris školi za javne strategije Sveučilišta u Chicagu kao stipendist Zaklade Obama, nakon studija politologije i međunarodnih odnosa u Zagrebu, Beogradu i Oslu. Za rad Inicijative mladih za ljudska prava–Hrvatska, koju je osnovao, primio je nagradu Francuske Republike. Stipendist je Instituta za izučavanje ljudskih prava Sveučilišta Columbia u New Yorku, savjetnik Instituta za mir iz Beča te član Kraljevskog društva za promicanje umjetnosti iz Londona.
Prvoga dana novog desetljeća, 1990-ih, i samo tri dana nakon što je izabran, predsjednik Čehoslovačke Václav Havel je u obraćanju građanima rekao najvažnije što demokratski političar može reći – istinu. “Kad govorim o kontaminiranoj moralnoj atmosferi, govorim o svima nama. Svi smo se navikli na totalitarni sustav, prihvatili ga kao nepromjenjivu činjenicu i time pomogli perpeturirati ga. Drugim riječima, svi smo mi odgovorni za djelovanje totalitarne mašinerije. Nitko od nas nije samo njena žrtva; mi smo i njeni sutvorci. To nasljeđe moramo prihvatiti kao grijeh koji smo počinili protiv sebe samih. Ako ga prihvatimo kao takvog, shvatit ćemo da je na svima nama, i na nama samima, da poduzmemo nešto u vezi toga.”
Ove riječi precizno oslikavaju razliku prvih demokratskih koraka u Srednjoj Europi i u Hrvatskoj. Demokracija traži odgovorne građane. Traži da oni prepoznaju svoju ulogu u razvoju političke zajednice u kojoj žive i da preuzmu odgovornost za nju. Nama to nitko nije rekao. Od nas nitko nije tražio niti da kritički gledamo politički proces, niti da kritičku oštricu usmjerimo na sebe same.
Ovo je bitno jer, kako bismo napustili neki politički konstrukt, moramo prepoznati gdje je kontinuitet koji treba prekinuti. Nije dovoljno uvjeriti se da “živimo nešto drugo”. Hrvatska je nesumnjivo prošla velike političke promjene napuštajući SFRJ i proglašavajući neovisnost. Ali važno je da danas, godine 2024., razumijemo u kojoj je mjeri promjena nastupila i u kojoj nije.
Pogled iz demokratske generacije
Stoga ću započeti tvrdnjama koje ću u dolazećim redcima argumentirati, kako bismo mogli uočiti što je ta promjena donijela, a što je ostalo isto. Nastojat ću argumentaciju nuditi iz generacijske perspektive – iz moje vlastite, kao proponenta “demokratske generacije” (koju tako nazivam iz nade, ne iz analize); generacije koja je sasvim oblikovana u Republici Hrvatskoj, koja nije socijalizirana u jugoslavenskom društveno-političkom prostoru.
Tvrdim da je Republika Hrvatska 2024. i dalje pod kontrolom političkih struktura izgrađenih u SFRJ. Tvrdim da Republika Hrvatska do danas nije održala stvarne parlamentarne izbore, nego provodi unutarpartijske izbore bez funkcionalnog parlamenta, lažući si da je riječ o stvarnim demokratskim izborima. Tvrdim da su HDZ i SDP dva krila iste Partije iz koje su nastali i da nikad nismo na vlasti imali opciju koja nije nasljednik i nastavak ondašnjeg Saveza komunista.
Pretpostavljam da ćemo, prije nego Partiju smijenimo s vlasti, prvo vidjeti “veliku koaliciju” HDZ-a i SDP-a jer će im to biti jedini način da ostanu na vlasti (kad jednom stvorimo dovoljno jake političke aktere koji će onemogućiti sastavljanje Vlade HDZ-u s partnerima i privjescima, odnosno SDP-u s partnerima i privjescima).
Tita zamijenili Tuđmanom
Prvi aspekt kontinuiteta koji do danas nismo prekinuli jest mitologizirana politika. Jugoslavija je bila neslobodna, autoritarna i politički nasilna država, ideološki zarobljena između komunizma i jugoslavenskog nacionalizma, upravno utemeljena na antidemokratskoj ideji građana kao klase koju se vodi poput krda; mase lišene intelektualne i etičke sposobnosti da odlučuje sama o sebi.
Nesporno je da je SFRJ nastala i na antifašističkoj borbi. Ali biti na pravoj strani povijesti u jednom trenutku ne znači biti politički savršen. Jugoslavenska politika mitologizirala je politički prostor, kao što svaki komunistički izraz zahtijeva mitologiju jer utopija je konačno odgovor na mitove, a ne na stvarne političke izazove. Mitologizirala je i vrhovnog vođu Tita, jer komunizam ne trpi demokraciju.
Ova mitologija nastavljena je u hrvatskoj politici, zadržavajući osnovne mitološke konstrukte i stavljajući ih u novi narativ. Što je bio NOB, danas je Domovinski rat. Što je bio Tito, danas je Tuđman. Danas i HDZ i SDP slave Tuđmana kao božanstvo, slično kako su svi (dopušteni) politički akteri onomad slavili Tita.
Ratni zločinac i šampion korupcije
To vidimo i u praktičnoj politici, gdje i Milanović i Plenković slijede Tuđmanovo “učenje” kao politički kanon. Nevažno je što većina ljudi danas, priznajući Tuđmanu hrabrost i liderstvo, ipak zna da je bila riječ o ratnom zločincu i šampionu korupcije. Ali istina i mit žive u različitim svjetovima, pa su činjenice vrlo slab mehanizam rušenja mitova. Teško će znanje utjecati na emociju.
Nadalje, kontinutet se ogleda i u dominaciji nacionalističke logike u politici. Svjestan sam da nam se desetljećima tumači, osobito s intelektualne ljevice, kako je Jugoslavija bila iznad etniciteta, odnosno kako je propagirala bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti kroz ideološko jedinstvo. Svjestan sam i da dobar dio ljevice smatra kako je nacionalizam izrastao kao otpor Jugoslaviji i “podivljao” tek u njenom rušenju.
Međutim, na ovo tumačenje ne mogu pristati. Mi moramo biti u stanju shvatiti da je Jugoslavija bila nacionalistička država, uz to što je bila komunistička. Južni Slaveni su samo drugi razred etniciteta, u usporedbi s Hrvatima ili Srbima. Ovo vidimo i u tretmanu manjina kroz povijest Jugoslavije.
Veće krdo zamijenili manjim
Nasljeđe nacionalističke jugoslavenske politike oblikuje političke i ekonomske okolnosti na Kosovu i danas, što je očita posljedica tretmana Albanaca kao građana drugog reda. Izrazi drugih etničkih identiteta, naročito onih koji su ugrožavali prepoznavanje kroz identitet Južnih Slavena, bili su suzbijani kroz cijelo postojanje Jugoslavije, svake.
Tuđman, koji je mogao biti naš Havel da se oslonio na građane i njihovu odgovornost kao ključni katalizator promjena, ipak je odlučio gotovo sasvim očuvati sustav, samo u novom narativu. “Naš Havel”, dakle, nije imao demokratskog razumijevanja da nam pomogne preuzeti odgovornost i suočiti nas s istinom. “Naš Havel” je jedino imao vještinu “spustiti” nacionalistički konstrukt s Južnih Slavena na Hrvate.
“Naš Havel” nije, nakon karijere u JNA i Institutu za historiju radničkog pokreta, bio izložen pritiscima režima zbog svog demokratizirajućeg djelovanja, nego zbog djelovanja koje je smjeralo smanjenju krda. Nije nepoznato da je građane gledao kao “stoku sitnog zuba”; samo je htio upravljati manjim krdom, iz Zagreba. Bio je i ostao nedemokratski komunist u svim bitnim upravim elementima, sve do smrti na samom kraju stoljeća u kojem su nas njegovi nasljednici ostavili do danas.
Nije na vama da mislite
Aspekt kontinuiteta koji živimo je i nedemokratska upravna logika. Ideja vođenja građana kao klase ili krda duboko je ukorijenjena u našoj političkoj tradiciji, a jugoslavenski politički izrazi tu su imali samo osnažujući doprinos. Zapitajte se što je, u političkom smislu, zajedničko svim idejama koje su u posljednjih stotinu godina strukturno oblikovale našu političku kulturu (osim, naravno, liberalizmu). Vidjet ćete da je zajednički nazivnik fašizmu, komunizmu i nedemokratskom socijalizmu, nacionalizmu i katolicizmu to što odgovore uvijek daje netko drugi.
Što je dobro ili loše, što nam treba ili ne treba, ne odlučujemo mi sami, slobodne individue. Tu je Pavelić ili Tito ili Tuđman ili biskup da nam tumači što nam i kako treba; nije na nama da mislimo. Na nama je da stanemo u formaciju u koju nas pastiri upućuju.
Jedino što se mijenja, s trendom opadanja, je intenzitet političkog nasilja kojem se izlaže one koji se ne uklapaju u mitološki konstrukt ili zazivaju političku promjenu. Ako se ne uklapaš u NDH, za tebe je Jasenovac. Ako se ne uklapaš u SFRJ, za tebe je emigracija. Ako se ne uklapaš u Tuđmanovu mitologiju, za tebe je društveni progon. Ako se ne uklapaš u suvremenu mitologiju HDZ-a i SDP-a, nećeš naći posao. U svakom slučaju, stvarno slobodnog političkog života nema. Država je tu za krdo; ako nisi dio krda, ne pripadaš i ništa ti ne pripada.
Naša odgovornost za ‘bivši sustav’
Konačno, vraćam se na samu tvrdnju o kontinuitetu vlasti Partije. Važno je da prepoznamo – a to je demokratskoj generaciji lakše – taj kontinuitet koji i danas živimo. Važno je da shvatimo kako do danas nismo preuzeli odgovornost, kako starije generacije do danas nisu prepoznale svoju odgovornost, nego nas evo desetljećima uvjeravaju da nam je “bivši sustav” bio nametnut suprotno našoj volji, a mi smo svi njegove nevine žrtve, upravo suprotno poruci koju Havel šalje građanima Čehoslovačke prije više od tri desetljeća.
Ovo nam je onemogućilo političko suočavanje s odgovornošću, a time i prepoznavanje (i prekid) kontinuiteta, a naročito starijim generacijama koje su socijalizirane u Jugoslaviji i koje su moć multilateralizma i tržišta uvjerila da se dogodila strukturna politička promjena.
Taj kontinuitet nas i danas politički određuje. Sav politički život od proglašenja samostalne Hrvatske pod stabilnom je dominacijom Partije. Poznato je i da je SDP pravni nasljednik Saveza komunista Hrvatske, kao i da su hrvatski komunisti osnovali HDZ i popunili njegovo članstvo. Obukli su nove stranačke boje, ali zadržali istu ideju građana kao krda i istu ideju institucija kao resursa na slobodnom raspolaganju vlasti.
Dva krila iste Partije
Svaki izbori u demokratskoj Hrvatskoj do danas, uključujući i ove dolazeće, zapravo nisu toliko državni izbori koliko su unutarpartijski, gdje nam je jedini izbor ponuđen između dva krila iste Partije. Riječju, izbori 2024. godine u Hrvatskoj još nisu izbori koje je Čehoslovačka održala 1989.
Svjestan sam da mnogi koji danas podržavaju HDZ i SDP i koji ih podržavaju već desetljećima, to čine ne videći da time održavaju kontinuitet vlasti Partije. Ne vide da je nama mlađima Tuđman što je njima bio Tito (s obzirom na to da su Milanovićev SDP i Plenkovićev HDZ jednako tuđmanističke stranke, a Tuđmanova politika je nastavak iste političke logike koja ga je u Jugoslaviji oblikovala). Ne vide da promjene koje smo doživjeli nisu dio novog ili demokratskog političkog programa. Riječ je samo o prilagođavanju Partije novoj globalnoj geopolitičkoj realnosti i domaćoj promjeni koju je donijelo usmjerenje građana na globalni Zapad.
Treba prepoznati da se Partija prilagodila demokratskom napretku koliko je mogla. Ni HDZ ni SDP nisu dakle donijeli demokratski napredak, nego su se prilagodili životu gdje postoji dio građanstva koji se ne vidi krdom. Zato su stranke prilagodile svoje narative, ali ne i svoju upravnu praksu. I dalje nas vide kao sljedbenike, kao što i dalje vide institucije kao svoj resurs, a ne resurs za ostvarenje interesa građana.
Obojici smetaju neovisne institucije
Osnovne formalne političke ciljeve su postigli; Hrvatska je u UN-u, Europskoj uniji i NATO-u. Još je ostao jedino OECD; daljnjeg političkog sadržaja oni nemaju. Jedini izbor je Plenković ili Milanović. Navodno desno i navodno lijevo krilo iste Partije. I ista politika neusmjerena na javni interes. I isti kontinuitet u nizu bitnih aspekata.
Dobro vidimo, baš u ovo predizborno vrijeme, kako i Plenkoviću i Milanoviću smetaju neovisne institucije. Smeta im demokratska procedura. Smeta im ideja institucije više od šefa Partije. Time, i jedan i drugi politički žive kao čuvari ovog kontinuiteta i kao borci protiv institucionalnog i političkog napretka prema Republici 21. stoljeća.
S obzirom na to da nemaju politički sadržaj niti političke ciljeve osim osvajanja vlasti, Milanović i Plenković zapravo ni nisu političari u stvarnom demokratskom smislu. Oni su, u najboljem slučaju, kandidati za posao i plaću, a u najgorem socijalni slučajevi. Milanović je već pokazao da privatno nema kapaciteta zaraditi plaću kakvu može dobivati kao premijer ili predsjednik, a premlad je za mirovinu. Plenković nije ni pokušao.
Prva Republika, a ne Treća
Kako bismo postali stvarna demokracija, mi moramo učiniti teške korake, što nećemo moći napraviti na ovim izborima. Prvo, moramo prepoznati da nam i Plenković i Milanović, kao vođe dva krila iste Partije, nude potrošenu politiku nesukladnu demokratskom upravljanju prema interesima građana, bez obzira na više ili manje evidentne razlike među njima.
Moramo prepoznati, također, da Tito i Tuđman te Plenković i Milanović čine taj isti politički kontinuitet koji nas 2024. još drži u političkom dvadesetom stoljeću. Nema, dakle, detitoizacije bez detuđmanizacije. Kao što nema promjene politike u svrgavanju HDZ-a s vlasti ako će SDP nastaviti u istom smjeru.
Danas posebno dobro vidimo da starija generacija uopće ne sagledava naš politički proces iz iste perspektive kao mlađa, demokratska generacija. Vidimo to u spominjanju Druge, Treće, ili Četvrte Republike, kao da je riječ o rafiniranju republikanskog i demokratskog uređenja. A mi se zapravo politički borimo tek za prvu republiku, za Republiku Hrvatsku koja bi bila institucionalno demokratizirana i u kojoj bi vlast bilo koje partije bila smjenjiva. Mi do toga još nismo došli.
Ove izbore već smo izgubili
I danas smo republika uglavnom u nazivu, kao što si lažemo da je Sabor parlament. Razgovori o Drugoj, Trećoj ili Četvrtoj Republici, stoga, predstavljaju nesvjesno lažni narativ generacije oblikovane u nedemokratskom socijalizmu, koja naprosto nema viziju demokratske Hrvatske, slobodne od Tita i Tuđmana i njihovih politika prošloga stoljeća.
Demokratski građani su ove izbore već izgubili. Ako do idućih ne postignemo promjenu koja bi omogućila da hrvatska demokracija prodiše bez vlasti Partije (bilo HDZ-a ili SDP-a), onda će i naša generacija postati samo karika u opisanom političkom kontinuitetu; Havela koji bi nam rekao istinu i pozvao na preuzimanje odgovornosti stvorit će tek neka sljedeća.
Stoga, ako birate između Milanovića i Plenkovića, ako glasujete za HDZ ili SDP, barem budite iskreni prema samima sebi i priznajte si da se protivite demokratizaciji i mlađim generacijama oduzimate pravo na političko 21. stoljeće. Ako glasate za neko od krila Partije, vi ste ti koji nas u tisućama tjerate preko granice i čuvate titoističko-tuđmanističko shvaćanje građana kao ideologiziranog krda koje je tu da plaća političku kastu za čuvanje nedemokratskog političkog kontinuiteta.
Vi ste ti koji nam ne daju da 2024. napravimo izbor koji su građani Srednje Europe napravili još 1989. Vi niste žrtva loših izbora, ali demokracija je žrtva vaših.