Promrzli studenti bučili su i galamili tog 17. siječnja 2017. ispred zgrade Sveučilišta u Zagrebu. Tadašnji rektor Damir Boras pred Senat je stavio odluku kojom bitno mijenja pravnu sliku Hrvatskih studija, usprkos očiglednom raskoraku sa zakonskim propisima. Shvaćajući da će takva odluka, ako je Senat usvoji, isporučiti njihov faks svevlasti rektora i moćnih prorektora, studenti su protestirali dok su senatori odlučivali. Na kraju su premoćno potvrdili Borasovu odluku. Samo jedan profesor bio je protiv.
Nepune tri godine kasnije, 14. srpnja 2020., Boras je odlučio suspendirati Vesnu Vlahović-Štetić, dekanicu nenaklonjenog mu Filozofskog fakulteta. Pravomoćno je dosuđeno da je dekanica mobingirala najmoćniju osobu Borasove uprave, prorektora Antu Čovića. Tadašnjem rektoru to je bilo uporište za uklanjanje Vlahović-Štetić. Svoju je odluku dao Senatu na potvrdu te, uz 12 glasova protiv, smijenio dekanicu i lansirao jednu od najozbiljnijih kriza na Filozofskom.
Damir Boras donosio je, sugerira ova vrlo kratka retrospektiva, loše odluke. Međutim, donosio ih je pa su se, sukladno njima, krojili i prekrajali odnosi na Sveučilištu. U pet i pol mjeseci kako je na čelu Sveučilišta, razjasnilo se da je Borasov nasljednik Stjepan Lakušić rezerviran prema donošenju bilo kakvih odluka. Dvije ozbiljne sveučilišne krize – obje kosturi iz ormara bivše uprave – dočekale su ga po preuzimanju dužnosti. Opredijelio se za nečinjenje.
Činiti ništa
Posebno je to naglašeno u slučaju permanentne krize na Hrvatskim studijima. Lakušić mjesecima odugovlači s finalnom potvrdom revizionistice i negatorice ustaških zločina Vlatke Vukelić za dekanicu. Na fakultetu je premoćno izabrana, no u zadnjem koraku, mora je potvrditi Senat. Zeleno ili crveno svjetlo Senatu predlaže rektor.
Lakušić, migoljeći od ove nelagodne i već sada katastrofalne epizode za Sveučilište, ne čini ništa. Ostavlja dojam kako svojim neumornim odugovlačenjem želi navesti Vukelić da od te priče sama odustane. To nije prikladan način upravljanja sveučilištem, no da rektor tako funkcionira, pokazuje njegov odnos prema krizi na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu (PBF).
Sačuvati dekanicu
Grčevito se držeći za svoju funkciju, dekanica PBF-a Jadranka Frece je pred najavljeno glasanje o svojoj smjeni odigrala sve karte na Lakušića. On je potom – poslužit ćemo se košarkaškim rječnikom – preciznom tricom ubacio za aferičnu kolegicu. Nakon višemjesečnog kaosa na PBF-u i ustezanja da ga obuzda, rektor je u četvrtak kasno popodne odlučio: zaustavit će proces razrješenja Frece i onemogućiti da se to dogodi u naredna dva mjeseca. Time je situaciju na PBF-u doveo do apsurda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tamo postoji uvjerljiva većina koja se želi izjasniti o odlasku dekanice, a rektor im je to de facto zabranio. Kada je trebalo sačuvati obraz Sveučilišta, Lakušić nije reagirao; na skandalozan proračunski nadzor nad PBF-om, na otkaze koje je Frece počela dijeliti svojim neistomišljenicima, na detektive koje je angažirala da te otkaze uručuju, na uvrede i prijetnje odvjetnika kojemu je prepustila svu komunikaciju u ime fakulteta. Novi rektor odlučio je reagirati tek u trenutku kada je trebalo – sačuvati dekanicu.
Šaliti se sa smjenom
Svojom prvom konkretnom odlukom, Lakušić je obznanio od čega je sazdan. Pokazao je, zapravo, da nastavlja “politiku jakih dekana” svojega prethodnika. Ta politika znači da su (podobni) dekani na prvom mjestu, a Sveučilište na drugom. Utoliko je ova odluka o PBF-u – loša odluka koju je ipak donio – korisna jer Sveučilište u najširem smislu sada ima jasniju sliku o čovjeku koji je došao nakon Borasa.
Slučaj PBF pokazao je još jednu bitnu stvar. Dekani su – osim ako nisu u direktnoj nemilosti rektora – posve nesmjenjivi. Inkriminirani dekani (ili rektori) ostavke jednostavno ne podnose. S druge strane, propisi koji definiraju njihovu smjenu nedorečeni su i ostavljaju golem prostor odmetnutim čelnicima da se sa svime i svima dobro našale.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U uređenom akademskom svijetu, nema ništa loše u snažnoj zaštiti profesora i dekana, s obzirom na odgovornost koju imaju prema zajednici i društvu u cjelini. Ali kada zastrane u rabotama nespojivima s funkcijom koju obnašaju, oni tada postaju nesmjenjivi. Pogotovo ako rektor odigrava za njih.
Sveučilište drugo
Stjepan Lakušić izabran je za rektora u ožujku prošle godine temeljem programa snažno orijentiranog obnovi Sveučilišta od potresa. Najavio je i zaokret prema godinama zanemarivanim infrastrukturnim projektima, poput privođenja Kampusa Borongaj svrsi. Riječ je o vitalno važnim projektima i Lakušić o njima energično i optimistično progovara. No, sjesti u rektorsku stolicu nakon Borasa i očekivati da će posao biti isključivo orijentiran takvim temama, jednostavno je iluzorno.
Dok se ormar u pozadini trese od kostura, rektor zazire od donošenja konkretnih odluka i nečinjenjem perpetuira krize. Zatim prvom odlukom na koju se odvaži, grubo zatomi ozbiljan revolt protiv dekanice koju, ne zaboravimo, istražuje policija. Zvuči kao recept sa svim nužnim sastojcima za još jedan rektorski mandat tijekom kojeg će odabrani, podobni pojedinci imati prednost pred Sveučilištem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon manevra s dekanicom PBF-a, više nema sumnje: rektor Lakušić korača stopama svog prethodnika Borasa
Svojom prvom konkretnom odlukom, kojom je spriječio smjenu aferične dekanice, Lakušić je obznanio od čega je sazdan
Rektor je pokazao da nastavlja "politiku jakih dekana" svojega prethodnika. Ta politika znači da su (podobni) dekani na prvom mjestu, a Sveučilište na drugom. Utoliko je ova odluka o PBF-u - loša odluka koju je ipak donio - korisna jer Sveučilište u najširem smislu sada ima jasniju sliku o čovjeku koji je došao nakon Borasa.
Promrzli studenti bučili su i galamili tog 17. siječnja 2017. ispred zgrade Sveučilišta u Zagrebu. Tadašnji rektor Damir Boras pred Senat je stavio odluku kojom bitno mijenja pravnu sliku Hrvatskih studija, usprkos očiglednom raskoraku sa zakonskim propisima. Shvaćajući da će takva odluka, ako je Senat usvoji, isporučiti njihov faks svevlasti rektora i moćnih prorektora, studenti su protestirali dok su senatori odlučivali. Na kraju su premoćno potvrdili Borasovu odluku. Samo jedan profesor bio je protiv.
Nepune tri godine kasnije, 14. srpnja 2020., Boras je odlučio suspendirati Vesnu Vlahović-Štetić, dekanicu nenaklonjenog mu Filozofskog fakulteta. Pravomoćno je dosuđeno da je dekanica mobingirala najmoćniju osobu Borasove uprave, prorektora Antu Čovića. Tadašnjem rektoru to je bilo uporište za uklanjanje Vlahović-Štetić. Svoju je odluku dao Senatu na potvrdu te, uz 12 glasova protiv, smijenio dekanicu i lansirao jednu od najozbiljnijih kriza na Filozofskom.
Damir Boras donosio je, sugerira ova vrlo kratka retrospektiva, loše odluke. Međutim, donosio ih je pa su se, sukladno njima, krojili i prekrajali odnosi na Sveučilištu. U pet i pol mjeseci kako je na čelu Sveučilišta, razjasnilo se da je Borasov nasljednik Stjepan Lakušić rezerviran prema donošenju bilo kakvih odluka. Dvije ozbiljne sveučilišne krize – obje kosturi iz ormara bivše uprave – dočekale su ga po preuzimanju dužnosti. Opredijelio se za nečinjenje.
Činiti ništa
Posebno je to naglašeno u slučaju permanentne krize na Hrvatskim studijima. Lakušić mjesecima odugovlači s finalnom potvrdom revizionistice i negatorice ustaških zločina Vlatke Vukelić za dekanicu. Na fakultetu je premoćno izabrana, no u zadnjem koraku, mora je potvrditi Senat. Zeleno ili crveno svjetlo Senatu predlaže rektor.
Lakušić, migoljeći od ove nelagodne i već sada katastrofalne epizode za Sveučilište, ne čini ništa. Ostavlja dojam kako svojim neumornim odugovlačenjem želi navesti Vukelić da od te priče sama odustane. To nije prikladan način upravljanja sveučilištem, no da rektor tako funkcionira, pokazuje njegov odnos prema krizi na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu (PBF).
Sačuvati dekanicu
Grčevito se držeći za svoju funkciju, dekanica PBF-a Jadranka Frece je pred najavljeno glasanje o svojoj smjeni odigrala sve karte na Lakušića. On je potom – poslužit ćemo se košarkaškim rječnikom – preciznom tricom ubacio za aferičnu kolegicu. Nakon višemjesečnog kaosa na PBF-u i ustezanja da ga obuzda, rektor je u četvrtak kasno popodne odlučio: zaustavit će proces razrješenja Frece i onemogućiti da se to dogodi u naredna dva mjeseca. Time je situaciju na PBF-u doveo do apsurda.
Tamo postoji uvjerljiva većina koja se želi izjasniti o odlasku dekanice, a rektor im je to de facto zabranio. Kada je trebalo sačuvati obraz Sveučilišta, Lakušić nije reagirao; na skandalozan proračunski nadzor nad PBF-om, na otkaze koje je Frece počela dijeliti svojim neistomišljenicima, na detektive koje je angažirala da te otkaze uručuju, na uvrede i prijetnje odvjetnika kojemu je prepustila svu komunikaciju u ime fakulteta. Novi rektor odlučio je reagirati tek u trenutku kada je trebalo – sačuvati dekanicu.
Šaliti se sa smjenom
Svojom prvom konkretnom odlukom, Lakušić je obznanio od čega je sazdan. Pokazao je, zapravo, da nastavlja “politiku jakih dekana” svojega prethodnika. Ta politika znači da su (podobni) dekani na prvom mjestu, a Sveučilište na drugom. Utoliko je ova odluka o PBF-u – loša odluka koju je ipak donio – korisna jer Sveučilište u najširem smislu sada ima jasniju sliku o čovjeku koji je došao nakon Borasa.
Slučaj PBF pokazao je još jednu bitnu stvar. Dekani su – osim ako nisu u direktnoj nemilosti rektora – posve nesmjenjivi. Inkriminirani dekani (ili rektori) ostavke jednostavno ne podnose. S druge strane, propisi koji definiraju njihovu smjenu nedorečeni su i ostavljaju golem prostor odmetnutim čelnicima da se sa svime i svima dobro našale.
U uređenom akademskom svijetu, nema ništa loše u snažnoj zaštiti profesora i dekana, s obzirom na odgovornost koju imaju prema zajednici i društvu u cjelini. Ali kada zastrane u rabotama nespojivima s funkcijom koju obnašaju, oni tada postaju nesmjenjivi. Pogotovo ako rektor odigrava za njih.
Sveučilište drugo
Stjepan Lakušić izabran je za rektora u ožujku prošle godine temeljem programa snažno orijentiranog obnovi Sveučilišta od potresa. Najavio je i zaokret prema godinama zanemarivanim infrastrukturnim projektima, poput privođenja Kampusa Borongaj svrsi. Riječ je o vitalno važnim projektima i Lakušić o njima energično i optimistično progovara. No, sjesti u rektorsku stolicu nakon Borasa i očekivati da će posao biti isključivo orijentiran takvim temama, jednostavno je iluzorno.
Dok se ormar u pozadini trese od kostura, rektor zazire od donošenja konkretnih odluka i nečinjenjem perpetuira krize. Zatim prvom odlukom na koju se odvaži, grubo zatomi ozbiljan revolt protiv dekanice koju, ne zaboravimo, istražuje policija. Zvuči kao recept sa svim nužnim sastojcima za još jedan rektorski mandat tijekom kojeg će odabrani, podobni pojedinci imati prednost pred Sveučilištem.