Ostalo je još točno sedam dana izborne kampanje uoči nikad neizvjesnijih izbora u Vučićevoj eri u Srbiji. A da oni jesu nikad neizvjesniji, puno više od istraživanja javnog mijenja, kojih i nema previše u javnosti, svjedoči čitav niz poteza aktualnog predsjednika i zapravo čovjeka koji se u Srbiji pita za apsolutno svaku stvar, a koji odskaču od dosadašnje prakse.
Kampanja koja nikad ne prestaje
Iz perspektive hrvatskog društva i javnosti, uz sve sličnosti koje postoje – kontinuirana Vučićeva kampanja koja ne prestaje nikada, putem skoro svakodnevnih višesatnih intervjua na kabelskim televizijama, nadrealnih video-klipova na društvenim mrežama, dramatičnih patetičnih obraćanja u svakoj prilici i na svakoj temi, potpunog ukidanja makar i privida da postoji bilo kakva javna institucija osim njega u zemlji, poistovjećivanja samog sebe sa sudbinom zemlje, nezamislivih i otvorenih laži, izbjegavanja odgovora na rijetka konkretna pitanja, osobnih etiketiranja konkretnih, često uglednih ljudi, bez ikakvih dokaza za to što izgovara, otvorenih svađa s novinarima i njihovim redakcijama koje mu ne odgovaraju, konstantnog glumljenja da je superheroj koji može izdržati po čitav dan u skupštini bez da ode do toaleta, ali i stalnih raspisivanja izvanrednih izbora koji mu omogućavaju kontinuiranu predizbornu kampanju i otežavaju konsolidaciju opozicije te posve otvorenu kupovinu naklonosti birača, uplaćivanjem jednokratnih novčanih iznosa na račune raznih društvenih grupacija – politička stvarnost u Srbiji realno izgleda nezamislivo.
Ukratko, sve što Aleksandar Vučić radi i proizvodi je potpuno nadrealno, a u sadržajno-pojavnom smislu riječ je o kombinaciji autentične miloševićevsko-šešeljevske ideologije, s nužnom minimalnom nadogradnjom formalne težnje ka europskim integracijama i utoliko nominalno manje izraženoj rusofiliji, pokušajima da se površinski nasloni na Titovo nesvrstavanje i uz berlusconijevsku pojavnost od kojeg ga u punom smislu riječi razlikuje tek forsirana čednost i bliskost s konzervativnom ideologijom i crkvom, koju talijanski rodonačelnik populizma, mislim na čednost, ni najmanje nije zagovarao.
Kontinuirani nadreality show
Drugim riječima, politička stvarnost u Srbiji predstavlja jedan kontinuirani nadreality show koji služi za održavanje moći jednog čovjeka i svevlasti grupacije koju se teško može nazvati političkom partijom u punom smislu riječi, ali i za održavanje iluzije da politički projekt radikalnog imperijalnog nacionalizma devedesetih nije doživio faktični poraz i potpuni slom. Jednako u fizičkom, koliko i u moralnom smislu.
Problem Srbije je taj što još uvijek postoji ogroman broj ljudi koji vjeruju da se to nije dogodilo ili koji barem želi vjerovati u to, zatim u tome što postoji isto tako solidan broj ljudi koji je financijski i životno ovisan o održavanju Vučićeve vlasti i, na koncu, ogroman broj istinski siromašnih ljudi koji u njemu vide pučkog tribuna koji se bori protiv otuđenih elita, što je jednako paradoksalno i ima identične korijene kao u slučaju Donalda Trumpa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve više ljudi vidi da je car gol
Problem je, pak, Aleksandra Vučića taj što, bez obzira na sve navedeno, sve veći broj ljudi vidi da je car gol, da žive teško i tonu u siromaštvo, da je strukturno nasilje prešlo u svaku poru društva, da se događa sve veće socijalno raslojavanje, da se opozicija koliko-toliko konsolidirala i očvrsnula u višemjesečnim prosvjedima, da je protiv sebe dobio i brojnu skupinu uglednih ljudi čiji kredibilitet ne može poništiti uobičajenim metodama, da je sve to što radi već viđeno i pročitano, da se osjeća neka energija društvenih i političkih promjena u zraku i da je sve veći broj ljudi zasićen njegovom vladavinom te da na koncu ankete to i pokazuju.
Otud i pojavljivanje u NIN-u, otud i dosad nezamisliv slučaj javne najave javnog puštanja ukradenih privatnih snimki jednog oporbenog zastupnika, koje se onda dogodi do kraja dana, a otud i osjećaj da je stvarni protivnik na izborima glumac, redatelj i producent Dragan Bjelogrlić, a ne sama oporba.
‘ProGlas’ pokrenuo promjene u Srbiji
Taj pak Vučićev zaključak i nije posve nerazuman, budući da je društvena energija koju je pokrenulo izvornih 14 potpisnika tzv. ProGlasa, odnosno građanskog manifesta koji zagovara promjene, ali ponajprije sam izlazak na izbore, a koji se najviše promatra kroz lik samog Bjelogrlića, ali i glumice Svetlane Bojković, bivšeg predsjednika SANU-a Vladimira Kostića, te redatelja Srdana Golubovića i brojnih drugih javnih ličnosti koji su ga podržali, postala na neki način zarazna i sveprisutna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posebno iz razloga što se nije radilo tek o jednokratnoj objavi nekog teksta na konferenciji za medije, nego ti ljudi putuju po čitavoj zemlji, organiziraju masovno posjećene tribine u nemogućim uvjetima i uz sabotaže lokalnih vlasti te donose izravno tu novu energiju među ljude. A sve čineći to bez da zagovaraju bilo koju političku opciju, iako je jasno da će to njihovo djelovanje najviše koristiti koalicijskoj listi “Srbija protiv nasilja”.
Zadnji izbori s Vučićem kao favoritom
Aleksandar Vučić je realno pokušao sve u ovoj kampanji, od uobičajenog arsenala i tabloidne podrške, organiziranja većeg broja lista koje služe da odvrate neke od glasača opozicije, masovnog skupa u Štark areni, otvaranja Tik-tok profila, činjenice da se njegovo ime nalazi na svim listama i da zapravo on vodi kampanju, iako nije kandidat ni za jednu razinu vlasti, pa do neuspješnog pokušaja da listom podrške parira ljudima iz ProGlasa, ali je upitno hoće li to biti dovoljno.
Projekcije kažu da vjerojatno još uvijek hoće za pobjedu na državnoj razini, iako puno manje izraženu nego dosad, ali da to neće biti dovoljno za pobjedu u Beogradu. Uz sve to ima i Dačićeve socijaliste kojima će utjecaj iznova narasti i koji se ne moraju pokazati kao lojalan partner, ako procijene da im to neće biti pametno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U posljednjih sedam dana kampanje se ništa spektakularno neće promijeniti, iako će ti dani biti bitni. U najmanju ruku zato što će ishod zaista ovisiti o svakom glasu i o tome tko će sve prijeći prag od tri posto. Ali kako god ovi izbori završili, izvjesno je da su posljednji u koje je Aleksandar Vučić ušao kao izraziti favorit.
Ovo bi uistinu mogao biti početak Vučićeva kraja, a sudeći po njegovim zadnjim potezima, čini se da je i on toga svjestan
Tjedan dana uoči izbora, u zraku se osjeća energija promjena, ponajprije u prevažnom Beogradu
Aleksandar Vučić je realno pokušao sve u ovoj kampanji, od uobičajenog arsenala i tabloidne podrške, organiziranja većeg broja lista koje služe da odvrate neke od glasača opozicije, masovnog skupa u Štark areni, otvaranja Tik-tok profila...
Ostalo je još točno sedam dana izborne kampanje uoči nikad neizvjesnijih izbora u Vučićevoj eri u Srbiji. A da oni jesu nikad neizvjesniji, puno više od istraživanja javnog mijenja, kojih i nema previše u javnosti, svjedoči čitav niz poteza aktualnog predsjednika i zapravo čovjeka koji se u Srbiji pita za apsolutno svaku stvar, a koji odskaču od dosadašnje prakse.
Posljednji od njih je intervju koji je dao za tjednik NIN, jedan od četiri ozbiljna tjednika s kojima je na ratnoj nozi od početka, a to su uz NIN još i Nedeljnik, Vreme te Novi magazin, koji uz kabelske televizije N1 i Nova S te dnevni list Danas čine praktično jedine platforme koje su u punom smislu riječi dostupne opoziciji.
Kampanja koja nikad ne prestaje
Iz perspektive hrvatskog društva i javnosti, uz sve sličnosti koje postoje – kontinuirana Vučićeva kampanja koja ne prestaje nikada, putem skoro svakodnevnih višesatnih intervjua na kabelskim televizijama, nadrealnih video-klipova na društvenim mrežama, dramatičnih patetičnih obraćanja u svakoj prilici i na svakoj temi, potpunog ukidanja makar i privida da postoji bilo kakva javna institucija osim njega u zemlji, poistovjećivanja samog sebe sa sudbinom zemlje, nezamislivih i otvorenih laži, izbjegavanja odgovora na rijetka konkretna pitanja, osobnih etiketiranja konkretnih, često uglednih ljudi, bez ikakvih dokaza za to što izgovara, otvorenih svađa s novinarima i njihovim redakcijama koje mu ne odgovaraju, konstantnog glumljenja da je superheroj koji može izdržati po čitav dan u skupštini bez da ode do toaleta, ali i stalnih raspisivanja izvanrednih izbora koji mu omogućavaju kontinuiranu predizbornu kampanju i otežavaju konsolidaciju opozicije te posve otvorenu kupovinu naklonosti birača, uplaćivanjem jednokratnih novčanih iznosa na račune raznih društvenih grupacija – politička stvarnost u Srbiji realno izgleda nezamislivo.
Ukratko, sve što Aleksandar Vučić radi i proizvodi je potpuno nadrealno, a u sadržajno-pojavnom smislu riječ je o kombinaciji autentične miloševićevsko-šešeljevske ideologije, s nužnom minimalnom nadogradnjom formalne težnje ka europskim integracijama i utoliko nominalno manje izraženoj rusofiliji, pokušajima da se površinski nasloni na Titovo nesvrstavanje i uz berlusconijevsku pojavnost od kojeg ga u punom smislu riječi razlikuje tek forsirana čednost i bliskost s konzervativnom ideologijom i crkvom, koju talijanski rodonačelnik populizma, mislim na čednost, ni najmanje nije zagovarao.
Kontinuirani nadreality show
Drugim riječima, politička stvarnost u Srbiji predstavlja jedan kontinuirani nadreality show koji služi za održavanje moći jednog čovjeka i svevlasti grupacije koju se teško može nazvati političkom partijom u punom smislu riječi, ali i za održavanje iluzije da politički projekt radikalnog imperijalnog nacionalizma devedesetih nije doživio faktični poraz i potpuni slom. Jednako u fizičkom, koliko i u moralnom smislu.
Problem Srbije je taj što još uvijek postoji ogroman broj ljudi koji vjeruju da se to nije dogodilo ili koji barem želi vjerovati u to, zatim u tome što postoji isto tako solidan broj ljudi koji je financijski i životno ovisan o održavanju Vučićeve vlasti i, na koncu, ogroman broj istinski siromašnih ljudi koji u njemu vide pučkog tribuna koji se bori protiv otuđenih elita, što je jednako paradoksalno i ima identične korijene kao u slučaju Donalda Trumpa.
Sve više ljudi vidi da je car gol
Problem je, pak, Aleksandra Vučića taj što, bez obzira na sve navedeno, sve veći broj ljudi vidi da je car gol, da žive teško i tonu u siromaštvo, da je strukturno nasilje prešlo u svaku poru društva, da se događa sve veće socijalno raslojavanje, da se opozicija koliko-toliko konsolidirala i očvrsnula u višemjesečnim prosvjedima, da je protiv sebe dobio i brojnu skupinu uglednih ljudi čiji kredibilitet ne može poništiti uobičajenim metodama, da je sve to što radi već viđeno i pročitano, da se osjeća neka energija društvenih i političkih promjena u zraku i da je sve veći broj ljudi zasićen njegovom vladavinom te da na koncu ankete to i pokazuju.
Otud i pojavljivanje u NIN-u, otud i dosad nezamisliv slučaj javne najave javnog puštanja ukradenih privatnih snimki jednog oporbenog zastupnika, koje se onda dogodi do kraja dana, a otud i osjećaj da je stvarni protivnik na izborima glumac, redatelj i producent Dragan Bjelogrlić, a ne sama oporba.
‘ProGlas’ pokrenuo promjene u Srbiji
Taj pak Vučićev zaključak i nije posve nerazuman, budući da je društvena energija koju je pokrenulo izvornih 14 potpisnika tzv. ProGlasa, odnosno građanskog manifesta koji zagovara promjene, ali ponajprije sam izlazak na izbore, a koji se najviše promatra kroz lik samog Bjelogrlića, ali i glumice Svetlane Bojković, bivšeg predsjednika SANU-a Vladimira Kostića, te redatelja Srdana Golubovića i brojnih drugih javnih ličnosti koji su ga podržali, postala na neki način zarazna i sveprisutna.
Posebno iz razloga što se nije radilo tek o jednokratnoj objavi nekog teksta na konferenciji za medije, nego ti ljudi putuju po čitavoj zemlji, organiziraju masovno posjećene tribine u nemogućim uvjetima i uz sabotaže lokalnih vlasti te donose izravno tu novu energiju među ljude. A sve čineći to bez da zagovaraju bilo koju političku opciju, iako je jasno da će to njihovo djelovanje najviše koristiti koalicijskoj listi “Srbija protiv nasilja”.
Zadnji izbori s Vučićem kao favoritom
Aleksandar Vučić je realno pokušao sve u ovoj kampanji, od uobičajenog arsenala i tabloidne podrške, organiziranja većeg broja lista koje služe da odvrate neke od glasača opozicije, masovnog skupa u Štark areni, otvaranja Tik-tok profila, činjenice da se njegovo ime nalazi na svim listama i da zapravo on vodi kampanju, iako nije kandidat ni za jednu razinu vlasti, pa do neuspješnog pokušaja da listom podrške parira ljudima iz ProGlasa, ali je upitno hoće li to biti dovoljno.
Projekcije kažu da vjerojatno još uvijek hoće za pobjedu na državnoj razini, iako puno manje izraženu nego dosad, ali da to neće biti dovoljno za pobjedu u Beogradu. Uz sve to ima i Dačićeve socijaliste kojima će utjecaj iznova narasti i koji se ne moraju pokazati kao lojalan partner, ako procijene da im to neće biti pametno.
U posljednjih sedam dana kampanje se ništa spektakularno neće promijeniti, iako će ti dani biti bitni. U najmanju ruku zato što će ishod zaista ovisiti o svakom glasu i o tome tko će sve prijeći prag od tri posto. Ali kako god ovi izbori završili, izvjesno je da su posljednji u koje je Aleksandar Vučić ušao kao izraziti favorit.