Već se pomalo izlizala priča o tome kako Hrvatska svake godine “gubi” jedan grad veličine, recimo Varaždina, a kako je u deset godina izgubila cijeli jedan Split, Osijek, Rijeku i Zadar – zajedno. Jer, Hrvatska je u zadnje vrijeme počela “dobivati” gradove. I to ogromnom brzinom.
Radi se, naravno, o broju stanovnika i demografskim kretanjima. Lani je, sličnom analogijom, Hrvatska, barem na određeno vrijeme, dobila “dva Zadra” – izdane su 124 tisuće radnih dozvola stranim radnicima. Ove godine se očekuje da će stvar doći i do razine drugog najvećeg “grada” u zemlji, procjenjuje se da će biti izdano 200 tisuća radnih dozvola strancima.
Novi društveni izazov
Jasno je da se radi o ekonomskoj nužnosti i posljedici činjenice da je Hrvatska članica Europske unije, a od ove godine i eurozone. Hrvatskoj, pritom, kao i većini europskih zemalja, sve ozbiljnije nedostaje radne snage. Jasno je, također, da toliki broj stranih radnika, nakon što su ispražnjeni kulturološki bliski bazeni radne snage susjednih zemalja, predstavlja i novi društveni izazov.
Integracija radnika iz dalekih zemalja, poput Nepala i Indije, a koji su sve prisutniji u Hrvatskoj i kojih će, sasvim je izvjesno, biti sve više, nije nimalo jednostavan zadatak. Kako se pokazalo i u pokušajima integracija migranata iz migrantske krize u drugoj polovici prošlog desetljeća, što je država odrađivala, blago rečeno, bez pretjeranog entuzijazma, izazov je prije svega u jeziku i drugačijim kulturološkim nasljeđima. A problem uglavnom u nedovoljnoj osmišljenosti, strukturiranosti i provedbi cijele priče.
Biram Hrvatsku?
Povećanje broja stranih radnika je, uz iseljavanje hrvatskih građana, jedan od najvećih društvenih izazova Hrvatske danas i izvjesno najveći u perspektivi narednih godina i desetljeća. Ukratko, radi se o priči kojoj bi država morala pristupiti s maksimalnom pažnjom, strateškom i taktičkom razradom politike migracija i planom integracije radnika o kojima ovisi hrvatsko gospodarstvo u hrvatsko društvo.
Kad se, međutim, radi o zemlji u kojoj se preokret trenda iseljavanja kani postići mjerom poput “Biram Hrvatsku” kojom se povratnike “privlači” jednokratnim iznosom u visini dvije-tri plaće koje zarađuju u inozemstvu, a vrhunac stambene politike je subvencioniranje kredita za izgradnju kuće – ministru obrane, jasno je da stvari stoje dramatično drugačije. Da je, dakle, i sustavna imigracijska i integracijska politika Vlade Andreja Plenkovića tek stvar iz domene maštovitijeg SF-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovdje štiti Mikulić
Naime, imigracijske politike nema. Strane radnike se često gadno izrabljuje, snižavajući usput i cijenu rada u zemlji. Ljudi često žive u uvjetima za koje su oni u vojarnama na odsluženju blagopočivajućeg obveznog vojnog roka imali pet zvjezdica. Integracija se svodi na čekanje satima u redu za papire – ako se agencije koje uvoze stranu radnu snagu i tvrtke koje ih zapošljavaju uopće zamaraju tim detaljima. Kontrolu poštivanja njihovih radničkih prava provodi Državni inspektorat Andrije Mikulića…
Hrvatska se, ukratko, i u slučaju ovog demografskog fenomena ponaša kao – slučajna država. Sustavnost je imaginarna imenica, a improvizacija i kaos obavezne figure. Kao i, jasno, visoki državni dužnosnik zadužen upravo za ova pitanja koji je gadnom u sukobu interesa jer mu sin vodi agenciju za – uvoz stranih radnika.
Nestabilnost kao ostavština
Problem s pitanjem integracije sve većeg broja stranaca (samo lani je samo Nepalaca došlo za jednu cijelu Petrinju ili Makarsku, više od 12 tisuća), pritom, neće nestati sam od sebe. On će se samo, pogotovo bude li i dalje izrabljivanja tih ljudi, povećavati. U Hrvatskoj bi uskoro uvjerljivo najveća društvena manjina mogli postati strani radnici, pritom potplaćeni i iz šireg društva isključeni strani radnici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S jedne strane će se među njima, ostanu li stvari nekontrolirane i kaotične kao što su sad, širiti nezadovoljstvo pozicijom u društvu; a nema sumnje da će se povećanjem njihovog broja pojaviti i domaći politički pokreti koji će nastojati inkasirati na ksenofobiji i rasizmu. To se, uostalom, događalo i u zemljama koje nisu cijelu priču sa stranim radnicima prepustile isključivo slučaju.
Hrvatska bi tako, zbog poslovične nezainteresiranosti, nereda, nerada i improvizacije sadašnje vlasti (sjeća li se još netko pandemije ili potresa?) u narednim godinama i desetljećima mogla plaćati pozamašnu cijenu u rastu društvenog nepovjerenja, straha, mržnje i nestabilnosti. Bila bi to, zapravo, skoro je izvjesno da će biti, tužna ostavština politike koja se klela u čudesne benefite političke stabilnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo nam ove godine stiže 200.000 novih stranih radnika, a Plenković ih je prepustio kaosu. To će se Hrvatskoj gadno osvetiti
Hrvatska se, ukratko, i u slučaju ovog demografskog fenomena ponaša kao - slučajna država
U zemlji u kojoj se preokret trenda iseljavanja kani postići mjerom poput “Biram Hrvatsku” kojom se povratnike “privlači” jednokratnim iznosom u visini dvije-tri plaće koje zarađuju u inozemstvu, a vrhunac stambene politike je subvencioniranje kredita za izgradnju kuće - ministru obrane, sustavna imigracijska i integracija politika Vlade Andreja Plenkovića tek je stvar iz domene maštovitijeg SF-a
Već se pomalo izlizala priča o tome kako Hrvatska svake godine “gubi” jedan grad veličine, recimo Varaždina, a kako je u deset godina izgubila cijeli jedan Split, Osijek, Rijeku i Zadar – zajedno. Jer, Hrvatska je u zadnje vrijeme počela “dobivati” gradove. I to ogromnom brzinom.
Radi se, naravno, o broju stanovnika i demografskim kretanjima. Lani je, sličnom analogijom, Hrvatska, barem na određeno vrijeme, dobila “dva Zadra” – izdane su 124 tisuće radnih dozvola stranim radnicima. Ove godine se očekuje da će stvar doći i do razine drugog najvećeg “grada” u zemlji, procjenjuje se da će biti izdano 200 tisuća radnih dozvola strancima.
Novi društveni izazov
Jasno je da se radi o ekonomskoj nužnosti i posljedici činjenice da je Hrvatska članica Europske unije, a od ove godine i eurozone. Hrvatskoj, pritom, kao i većini europskih zemalja, sve ozbiljnije nedostaje radne snage. Jasno je, također, da toliki broj stranih radnika, nakon što su ispražnjeni kulturološki bliski bazeni radne snage susjednih zemalja, predstavlja i novi društveni izazov.
Integracija radnika iz dalekih zemalja, poput Nepala i Indije, a koji su sve prisutniji u Hrvatskoj i kojih će, sasvim je izvjesno, biti sve više, nije nimalo jednostavan zadatak. Kako se pokazalo i u pokušajima integracija migranata iz migrantske krize u drugoj polovici prošlog desetljeća, što je država odrađivala, blago rečeno, bez pretjeranog entuzijazma, izazov je prije svega u jeziku i drugačijim kulturološkim nasljeđima. A problem uglavnom u nedovoljnoj osmišljenosti, strukturiranosti i provedbi cijele priče.
Biram Hrvatsku?
Povećanje broja stranih radnika je, uz iseljavanje hrvatskih građana, jedan od najvećih društvenih izazova Hrvatske danas i izvjesno najveći u perspektivi narednih godina i desetljeća. Ukratko, radi se o priči kojoj bi država morala pristupiti s maksimalnom pažnjom, strateškom i taktičkom razradom politike migracija i planom integracije radnika o kojima ovisi hrvatsko gospodarstvo u hrvatsko društvo.
Kad se, međutim, radi o zemlji u kojoj se preokret trenda iseljavanja kani postići mjerom poput “Biram Hrvatsku” kojom se povratnike “privlači” jednokratnim iznosom u visini dvije-tri plaće koje zarađuju u inozemstvu, a vrhunac stambene politike je subvencioniranje kredita za izgradnju kuće – ministru obrane, jasno je da stvari stoje dramatično drugačije. Da je, dakle, i sustavna imigracijska i integracijska politika Vlade Andreja Plenkovića tek stvar iz domene maštovitijeg SF-a.
Ovdje štiti Mikulić
Naime, imigracijske politike nema. Strane radnike se često gadno izrabljuje, snižavajući usput i cijenu rada u zemlji. Ljudi često žive u uvjetima za koje su oni u vojarnama na odsluženju blagopočivajućeg obveznog vojnog roka imali pet zvjezdica. Integracija se svodi na čekanje satima u redu za papire – ako se agencije koje uvoze stranu radnu snagu i tvrtke koje ih zapošljavaju uopće zamaraju tim detaljima. Kontrolu poštivanja njihovih radničkih prava provodi Državni inspektorat Andrije Mikulića…
Hrvatska se, ukratko, i u slučaju ovog demografskog fenomena ponaša kao – slučajna država. Sustavnost je imaginarna imenica, a improvizacija i kaos obavezne figure. Kao i, jasno, visoki državni dužnosnik zadužen upravo za ova pitanja koji je gadnom u sukobu interesa jer mu sin vodi agenciju za – uvoz stranih radnika.
Nestabilnost kao ostavština
Problem s pitanjem integracije sve većeg broja stranaca (samo lani je samo Nepalaca došlo za jednu cijelu Petrinju ili Makarsku, više od 12 tisuća), pritom, neće nestati sam od sebe. On će se samo, pogotovo bude li i dalje izrabljivanja tih ljudi, povećavati. U Hrvatskoj bi uskoro uvjerljivo najveća društvena manjina mogli postati strani radnici, pritom potplaćeni i iz šireg društva isključeni strani radnici.
S jedne strane će se među njima, ostanu li stvari nekontrolirane i kaotične kao što su sad, širiti nezadovoljstvo pozicijom u društvu; a nema sumnje da će se povećanjem njihovog broja pojaviti i domaći politički pokreti koji će nastojati inkasirati na ksenofobiji i rasizmu. To se, uostalom, događalo i u zemljama koje nisu cijelu priču sa stranim radnicima prepustile isključivo slučaju.
Hrvatska bi tako, zbog poslovične nezainteresiranosti, nereda, nerada i improvizacije sadašnje vlasti (sjeća li se još netko pandemije ili potresa?) u narednim godinama i desetljećima mogla plaćati pozamašnu cijenu u rastu društvenog nepovjerenja, straha, mržnje i nestabilnosti. Bila bi to, zapravo, skoro je izvjesno da će biti, tužna ostavština politike koja se klela u čudesne benefite političke stabilnosti.