”Opravdani javni interes”, to je jedan od ključnih stupova i orijentira u novinarstvu. Uvažavajući faktor opravdanog javnog interesa, sudovi u cijelom svijetu povremeno daju primat određenim postupcima i ponašanjima koja generalno izlaze iz zakonskih okvira. I iznošenje najvećih državnih i privatnih tajni može biti proglašeno legitimnim i za društvo korisnim ako se utvrdi da je za to postojao opravdani javni interes. Da su ljudi to trebali znati. To je nešto elementarno.
Zato je porazno da čelna državna funkcija predsjednika hrvatske Vlade jedan tako bazičan pojam ili ne razumije, ili ga namjerno izvrće. Plenkovićeve reakcije na prepisku između Ivana Turudića i Josipe Rimac, ali i takozvani Lex AP, dokazi su da je kod njega u pitanju jedno od toga. Oboje je, dakako, opasno.
Prozirno je zašto dugogodišnji sudac Turudić tvrdi da ”ne zna zašto bi u javnom interesu bio objavljivanje nečijih privatnih poruka”, dakle njegovih poruka. Njegov je motiv samoobrana pa makar i s potpuno iskrivljenim tezama. No, kako su se u toj šupljoj i zavaravajućoj priči ujedinili Turudić i Plenkovićeva parlamentarna regimenta, dobili smo, eto, novog glavnog državnog odvjetnika.
Građani imaju pravo znati
To imenovanje štetno je na više načina, a jedan od najgorih je to da se njime zorno indicira kako će se postojanje opravdanog javnog interesa tretirati u budućim pravosudnim slučajevima. Zato je važno da se, i nakon svršenog čina s Turudićem, ne prestanemo vraćati definiciji. Strah da je ispravna interpretacija opravdanog javnog interesa u velikoj opasnosti sada je dobio vrlo opipljive temelje. A ako to padne, postradat će ne samo novinarski rad na razotkrivanju afera i krađa, nego i zviždači, ljudi koji iz gađenja jednom odluče provaliti što znaju, i na koncu građani pred kojima će se skrivati kršenja zakona i prljavštine.
Pa je li u opravdanom interesu javnosti objaviti prepisku iz privatnih mobitela iz koje se vidi da su se kandidat za šefa DORH-a i Josipa Rimac nebrojeno puta sastajali i pritom nedopušteno razmjenjivali informacije? I je li dopustivo dati na uvid javnosti čak i ta cvrkutanja i gugutanja između Radosti i Lipe u kojima, na primjer, visokopozicionirani sudac hrvatskog sudstva poziva u svoj stan istaknutu političarku jer je baš sam kod kuće?
Nema za utvrđivanje opravdanog interesa javnosti nikakvih čvrstih smjernica jer se ne mogu pohvatati sva čudesa mogućih ponašanja na javnim funkcijama. Ali ovdje je stvar tako udžbenički čista da ne može biti čistija. Građani koji desetljećima financiraju i suca Turudića i Josipu Rimac na njenim javnim dužnostima imaju pravo znati da Turudić nije govorio istinu kad je odgovarao na pitanja o njihovom poznanstvu, odnosu i vezama. A upravo se to razobličuje iz transkripata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rimac nije anonimna knjižničarka
Na svakom bi normalnom sudu palo da je objavljeno kako je Turudić noću k sebi doma pozivao farmaceutkinju koja radi u apoteci ili anonimnu knjižničarku. To bi onda bila privatnost. To se nikoga ne tiče. Ali kad se ta situacija događa između predsjednika suda i političarke, gradonačelnice i kasnije državne tajnice, koja je sama upetljana u pravosudne procese i koja je osobno zainteresirana za ishode tuđih afera, onda tu više nema zaštite privatnosti.
Svatko ima pravo biti gay, imati ljubavnicu, imati dijete izvan braka i hodati po svojoj kući gol, ali ovo s Turudićem nije područje intime koja se opravdano štiti i mora se štititi. Jednako tako u sakrosanktnu privatnost suca Turudića ne mogu spadati tajni noćni sastanci s klijentom pravosuđa Zdravkom Mamićem ma koliko naš sudac navodno bio bolećiv i osjećajan spram svojih poznanstava i prijateljstava.
Plenkovićevo histeriziranje je jeftini spin
Razgovori iz mobitela Josipe Rimac objavljeni su, prema tome, potpuno kvalificirano i novinarski bez greške. Njima se pokazuje javnosti tko je tko od aktera, a napose tko je kandidat za glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Zato je običan jeftini spin Plenkovićevo histeriziranje oko toga da se ništa od ovoga nije smjelo pustiti van jer je riječ o privatnoj korespondenciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao što je javni interes – ili rad u pravcu zajedničkog dobra za sve građane – sama srž demokratske vladavine, tako je služenje (opravdanom) javnom interesu srž novinarstva. Utoliko ova struka mora naći snage da ostane otporna prema sirovim prijetnjama Andreja Plenkovića i budućeg zakona s njegovim incijalima ma koliko se on i Turudić sa svog novog položaja upinjali da svima stave brnjicu na usta.
Šireći histeriju i spin o tobože privatnim Turudićevim porukama Plenković je cijeloj javnosti uputio sirovu prijetnju
Važno je da se, i nakon svršenog čina s Turudićem, neprestano vraćamo definiciji javnog interesa
Strah da je ispravna interpretacija opravdanog javnog interesa u velikoj opasnosti sada je dobio vrlo opipljive temelje. A ako to padne, postradat će ne samo novinarski rad na razotkrivanju afera i krađa, nego i zviždači, ljudi koji iz gađenja jednom odluče provaliti što znaju, i na koncu građani pred kojima će se skrivati kršenja zakona i prljavštine
”Opravdani javni interes”, to je jedan od ključnih stupova i orijentira u novinarstvu. Uvažavajući faktor opravdanog javnog interesa, sudovi u cijelom svijetu povremeno daju primat određenim postupcima i ponašanjima koja generalno izlaze iz zakonskih okvira. I iznošenje najvećih državnih i privatnih tajni može biti proglašeno legitimnim i za društvo korisnim ako se utvrdi da je za to postojao opravdani javni interes. Da su ljudi to trebali znati. To je nešto elementarno.
Zato je porazno da čelna državna funkcija predsjednika hrvatske Vlade jedan tako bazičan pojam ili ne razumije, ili ga namjerno izvrće. Plenkovićeve reakcije na prepisku između Ivana Turudića i Josipe Rimac, ali i takozvani Lex AP, dokazi su da je kod njega u pitanju jedno od toga. Oboje je, dakako, opasno.
Prozirno je zašto dugogodišnji sudac Turudić tvrdi da ”ne zna zašto bi u javnom interesu bio objavljivanje nečijih privatnih poruka”, dakle njegovih poruka. Njegov je motiv samoobrana pa makar i s potpuno iskrivljenim tezama. No, kako su se u toj šupljoj i zavaravajućoj priči ujedinili Turudić i Plenkovićeva parlamentarna regimenta, dobili smo, eto, novog glavnog državnog odvjetnika.
Građani imaju pravo znati
To imenovanje štetno je na više načina, a jedan od najgorih je to da se njime zorno indicira kako će se postojanje opravdanog javnog interesa tretirati u budućim pravosudnim slučajevima. Zato je važno da se, i nakon svršenog čina s Turudićem, ne prestanemo vraćati definiciji. Strah da je ispravna interpretacija opravdanog javnog interesa u velikoj opasnosti sada je dobio vrlo opipljive temelje. A ako to padne, postradat će ne samo novinarski rad na razotkrivanju afera i krađa, nego i zviždači, ljudi koji iz gađenja jednom odluče provaliti što znaju, i na koncu građani pred kojima će se skrivati kršenja zakona i prljavštine.
Pa je li u opravdanom interesu javnosti objaviti prepisku iz privatnih mobitela iz koje se vidi da su se kandidat za šefa DORH-a i Josipa Rimac nebrojeno puta sastajali i pritom nedopušteno razmjenjivali informacije? I je li dopustivo dati na uvid javnosti čak i ta cvrkutanja i gugutanja između Radosti i Lipe u kojima, na primjer, visokopozicionirani sudac hrvatskog sudstva poziva u svoj stan istaknutu političarku jer je baš sam kod kuće?
Nema za utvrđivanje opravdanog interesa javnosti nikakvih čvrstih smjernica jer se ne mogu pohvatati sva čudesa mogućih ponašanja na javnim funkcijama. Ali ovdje je stvar tako udžbenički čista da ne može biti čistija. Građani koji desetljećima financiraju i suca Turudića i Josipu Rimac na njenim javnim dužnostima imaju pravo znati da Turudić nije govorio istinu kad je odgovarao na pitanja o njihovom poznanstvu, odnosu i vezama. A upravo se to razobličuje iz transkripata.
Rimac nije anonimna knjižničarka
Na svakom bi normalnom sudu palo da je objavljeno kako je Turudić noću k sebi doma pozivao farmaceutkinju koja radi u apoteci ili anonimnu knjižničarku. To bi onda bila privatnost. To se nikoga ne tiče. Ali kad se ta situacija događa između predsjednika suda i političarke, gradonačelnice i kasnije državne tajnice, koja je sama upetljana u pravosudne procese i koja je osobno zainteresirana za ishode tuđih afera, onda tu više nema zaštite privatnosti.
Svatko ima pravo biti gay, imati ljubavnicu, imati dijete izvan braka i hodati po svojoj kući gol, ali ovo s Turudićem nije područje intime koja se opravdano štiti i mora se štititi. Jednako tako u sakrosanktnu privatnost suca Turudića ne mogu spadati tajni noćni sastanci s klijentom pravosuđa Zdravkom Mamićem ma koliko naš sudac navodno bio bolećiv i osjećajan spram svojih poznanstava i prijateljstava.
Plenkovićevo histeriziranje je jeftini spin
Razgovori iz mobitela Josipe Rimac objavljeni su, prema tome, potpuno kvalificirano i novinarski bez greške. Njima se pokazuje javnosti tko je tko od aktera, a napose tko je kandidat za glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Zato je običan jeftini spin Plenkovićevo histeriziranje oko toga da se ništa od ovoga nije smjelo pustiti van jer je riječ o privatnoj korespondenciji.
Kao što je javni interes – ili rad u pravcu zajedničkog dobra za sve građane – sama srž demokratske vladavine, tako je služenje (opravdanom) javnom interesu srž novinarstva. Utoliko ova struka mora naći snage da ostane otporna prema sirovim prijetnjama Andreja Plenkovića i budućeg zakona s njegovim incijalima ma koliko se on i Turudić sa svog novog položaja upinjali da svima stave brnjicu na usta.