Definicijski, demokracija je politički sustav u kojem građani odlučuju o vlasti. Ipak, najveći se broj europskih demokracija, pa tako i Hrvatska, ne uklapa potpuno u tu definiciju. U konsenzusnim demokracijama s razmjernim izborima, poslijeizbornim pregovaranjima i koalicijskim vladama građani, više ili nešto manje proporcionalno svojim glasovima, određuju tek relativnu snagu pojedinih stranaka izraženu brojem osvojenih mandata u predstavničkom tijelu.
Dok su izbori borba za birača, prava borba za vlast počinje nakon izbora i nakon što su rezultati poznati. Iako agregatna odluka birača određuje dosta toga, formiranje vlasti je obično potpuno prepušteno političkim elitama.
Tako se iz navlas iste raspodjele stranačkih mandata u parlamentu mogu složiti i većinska i manjinska vlada, i desna i lijeva i centristička, i ideološki povezana i nepovezana. Te se stvari odlučuju isključivo u pregovorima političkih stranka i njihovih vodstava.
‘Što ćete napraviti nakon izbora?’
Ponekad pregovori o jednoj vlasti propadnu, pa se u drugom pokušaju formira potpuno drukčija vlast, možda čak ideološki suprotna, a ponekad sve završi i novim izborima. Kad se i formira vlast, nikome ne pada na pamet da provjerava njenu legitimnost pitajući građane prihvaćaju li takvu vladu.
Ako je već tako, bi li bilo razložno tražiti od političkih stranaka koje se natječu na izborima da se otvoreno izjasne o svojim potezima nakon izbora? Da upoznaju birače o osnovama svoga poslijeizbornog nastupa ili pristupa?
Tako birači, barem posredno, ipak dobivaju i mogućnost utjecaja na samo formiranje vlasti. Ako se biraču ne sviđa izražena koalicijska politika neke stranke, neće joj dati glas bez obzira na sve drugo i time će smanjiti mogućnost formiranja njemu nepoželjne vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada demokratskog spasa
Iako stranke načelno osjećaju da je njihova odgovornost informirati birače u kampanji i o svojim potezima nakon izbora, obično tome pristupaju vrlo oprezno. S jedne strane ne žele odbiti birače, a s druge strane ne žele sebi ograničiti manevarski prostor nakon izbora. Osim toga, nije lako govoriti unaprijed, bez da znaš rezultat izbora.
A što su birači dosad saznali od političkih stranaka? Zoran Milanović, pa onda valjda i SDP, pozvao je na formiranje Vlade nacionalnog spasa, pri čemu će se nacija spasiti samo ako HDZ ne bude u vlasti. Kako vlade nacionalnog spasa podrazumijevaju da, obično zbog izvanjske ugroze, doslovno sve stranke zbiju redove za spas nacije, izbacivanje HDZ-a iz takve vlade ravno je praktično izbacivanju HDZ-a i njegovih birača iz nacije.
Bilo bi primjerenije i točnije, s obzirom na razloge kojima je Milanović opravdao takav potez, da je pozvao na formiranje Vlade demokratskog spasa. Ono, međutim, što je ovdje važnije je da je SDP spreman formirati vlast sa svima koji za to budu potrebni, osim s HDZ-om, i da pritom nikakve razlike u stranačkim ideologijama ili programima ne bi trebale biti važne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sanaderova strategija HDZ-a
HDZ, s druge strane, nije tako jasan. Podrazumijeva se da, kao i dosad, računa na predstavnike nacionalnih manjina, ali ne daje jasan odgovor što će biti ako to ne bude dovoljno za većinu.
HDZ i Plenković su u kampanji odabrali sličnu strategiju prema desnici kakvu je svojevremeno uspješno proveo Ivo Sanader. Njegova poznata rečenica iz 2007. godine “Glas za HSP je glas za SDP” imala je odjeka, pa je HSP te godine osvojio samo jedan mandat, nakon osam koliko je imao u mandatu prije toga.
Sad se ista strategija koristi prema Domovinskom pokretu, pa iz HDZ-a ponavljaju da je svaki glas za DP glas za ljevicu. Politološki se to zove strategija oligopolne konkurencije, a ona proizlazi iz jednostavne činjenice da se borba za birače i za vlast obično ne podudara. Stranke koje se najizravnije natječu za iste birače obično su prirodni saveznici u borbi za vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nejasna definicija desnice
I obrnuto, stranke koje se izravno natječu za vlast obično ne kradu birače jedna drugoj, primjerice HDZ i SDP. Sasvim je moguće, zavisno od rezultata izbora, da HDZ potraži pomoć i od DP-a, stranke koju je otvoreno pokušao izbaciti iz igre.
Od ostalih stranaka, najjasnije se prema biračima postavilo Možemo!. Nemaju problem da podrže premijerskog kandidata najjače lijeve stranke nakon izbora, ali dodaju kako ne dolazi u obzir da formiraju vlast zajedno sa strankama desnice. Ostaju, međutim, dva pitanja: Je li i Most, uz Domovinski pokret, stranka desnice?
I, što znači ne biti u vezi s desnicom: ne dati potpise Milanoviću ako mu ih dâ desnica, ne podržati manjinsku vladu na prvom glasanju zajedno sa strankama desnice, ne pristati da budu dio stalne izvanvladine većine u Saboru zajedno sa strankama desnice?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve može s Grmojom
Čelnik Mosta Božo Petrov rekao je, otprilike, da oni imaju svog premijerskog kandidata i da, ako ih netko bude trebao nakon izbora, zna gdje ih može naći. Iako na prvi pogled izgleda kako se Most vraća na svoje izvorne postavke iz 2015., kad su ovjeravali potpise da neće podržati ni HDZ ni SDP, ovaj put je to bitno drukčije. Jedno moguće čitanje takve rečenice je da Most može biti dijelom svih poslijeizbornih koalicija, ali samo pod uvjetom da je Nikola Grmoja premijerski kandidat.
Na temelju svega što su zadnjih mjeseci izjavljivali iz vrha Domovinskog pokreta čini se kako ne dolazi u obzir da oni podrže Plenkovića. Manje je, međutim, jasno mogu li podržati HDZ bez Plenkovića. Ali najveći problem s Domovinskim pokretom je neuvjerljivost. Opravdano ili ne, birači nisu potpuno sigurni što će se događati s Domovinskim pokretom nakon izbora i hoće li se držati svojih obećanja.
I manje stranke centra i ljevice, koje mogu skupa računati na tek nekoliko mandata, ostale su nedorečene. Nakon što je Milanović najavio svoje uključenje u izbore, Radnička fronta, IDS i Fokus napustili su pregovore o koaliciji sa SDP-om, pravdajući svoju odluku načelnim neslaganjem s tim potezom Milanovića dok je predsjednik države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Paradoks potpisa za mandatara
Iz SDP-a su odmah poručili da je razlog prozaičniji: nisu bili zadovoljni ponuđenim mjestima. Kako bilo, načelni stav je izrečen i jedini logični zaključak birača je da izabrani zastupnici tih stranaka, iz istih načelnih razloga, neće moći niti potpisati za Milanovića kao premijerskog kandidata.
Posebnost formiranja vlade u Hrvatskoj su famozni potpisi zastupnika. Počevši od predsjednika Mesića 2003. ustalilo se pravilo da predsjednik države daje mandat za sastavljanje vlade osobi koja donese potpise najmanje 76 novoizabranih zastupnika. Iako takav institut ne postoji u Ustavu niti iz njega proizlazi, ta običajnost čini logiku poslijeizbornog pregovaranja stranaka u Hrvatskoj bitno drukčijom nego u najvećem broju ostalih europskih sustava i u sebi sadrži paradoks.
Na uobičajeno novinarsko pitanje predsjedniku države kome će dati mandat za sastavljanje vlade, svaki bi predsjednik mogao jednostavno odgovoriti: onome tko mi dokaže da je sastavio vladu. Dosadašnja hrvatska praksa potpuno podržava takvo iščitavanje, jer se još nije dogodilo da mandatar koji je dobio potpise nije na kraju i postao premijer.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedno pitanje, četiri odgovora
Ako tome dodamo da su ovi izbori i sami od sebe do kraja podijeljeni, a nakon poteza Milanovića ta je podjela dobila i jasnu personifikaciju u Plenkoviću i Milanoviću, bilo bi odgovorno od političkih stranaka da birače jasno upoznaju sa svojim odgovorom na tek jedno potpuno jednostavno multiple choice pitanje:
Kome će vaši zastupnici potpisati nakon izbora: a) sve je otvoreno; b) sve je otvoreno osim da potpišemo Plenkoviću; c) sve je otvoreno osim da potpišemo Milanoviću; d) sve je otvoreno osim da potpišemo Plenkoviću ili Milanoviću.
Ne moraju ulaziti u detalje niti nužno objašnjavati sve druge korake. Biračima će biti dovoljno.
Prof. dr. sc. Goran Čular izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Stranke nude more detaljnih programa, ali mnoge skrivaju najvažnije: koga će podržati nakon izbora
Ovo su izbori između Plenkovića i Milanovića. Birači trebaju znati odgovor na pitanje s četiri moguća odgovora
Posebnost formiranja vlade u Hrvatskoj su famozni potpisi zastupnika. Ustalilo se pravilo da mandat za sastav vlade dobiva osoba koja donese potpise najmanje 76 zastupnika. Takav institut ne postoji u Ustavu niti iz njega proizlazi, a logiku pregovaranja čini bitno drukčijom nego drugdje u Europi i u sebi sadrži paradoks
Definicijski, demokracija je politički sustav u kojem građani odlučuju o vlasti. Ipak, najveći se broj europskih demokracija, pa tako i Hrvatska, ne uklapa potpuno u tu definiciju. U konsenzusnim demokracijama s razmjernim izborima, poslijeizbornim pregovaranjima i koalicijskim vladama građani, više ili nešto manje proporcionalno svojim glasovima, određuju tek relativnu snagu pojedinih stranaka izraženu brojem osvojenih mandata u predstavničkom tijelu.
Dok su izbori borba za birača, prava borba za vlast počinje nakon izbora i nakon što su rezultati poznati. Iako agregatna odluka birača određuje dosta toga, formiranje vlasti je obično potpuno prepušteno političkim elitama.
Tako se iz navlas iste raspodjele stranačkih mandata u parlamentu mogu složiti i većinska i manjinska vlada, i desna i lijeva i centristička, i ideološki povezana i nepovezana. Te se stvari odlučuju isključivo u pregovorima političkih stranka i njihovih vodstava.
‘Što ćete napraviti nakon izbora?’
Ponekad pregovori o jednoj vlasti propadnu, pa se u drugom pokušaju formira potpuno drukčija vlast, možda čak ideološki suprotna, a ponekad sve završi i novim izborima. Kad se i formira vlast, nikome ne pada na pamet da provjerava njenu legitimnost pitajući građane prihvaćaju li takvu vladu.
Ako je već tako, bi li bilo razložno tražiti od političkih stranaka koje se natječu na izborima da se otvoreno izjasne o svojim potezima nakon izbora? Da upoznaju birače o osnovama svoga poslijeizbornog nastupa ili pristupa?
Tako birači, barem posredno, ipak dobivaju i mogućnost utjecaja na samo formiranje vlasti. Ako se biraču ne sviđa izražena koalicijska politika neke stranke, neće joj dati glas bez obzira na sve drugo i time će smanjiti mogućnost formiranja njemu nepoželjne vlasti.
Vlada demokratskog spasa
Iako stranke načelno osjećaju da je njihova odgovornost informirati birače u kampanji i o svojim potezima nakon izbora, obično tome pristupaju vrlo oprezno. S jedne strane ne žele odbiti birače, a s druge strane ne žele sebi ograničiti manevarski prostor nakon izbora. Osim toga, nije lako govoriti unaprijed, bez da znaš rezultat izbora.
A što su birači dosad saznali od političkih stranaka? Zoran Milanović, pa onda valjda i SDP, pozvao je na formiranje Vlade nacionalnog spasa, pri čemu će se nacija spasiti samo ako HDZ ne bude u vlasti. Kako vlade nacionalnog spasa podrazumijevaju da, obično zbog izvanjske ugroze, doslovno sve stranke zbiju redove za spas nacije, izbacivanje HDZ-a iz takve vlade ravno je praktično izbacivanju HDZ-a i njegovih birača iz nacije.
Bilo bi primjerenije i točnije, s obzirom na razloge kojima je Milanović opravdao takav potez, da je pozvao na formiranje Vlade demokratskog spasa. Ono, međutim, što je ovdje važnije je da je SDP spreman formirati vlast sa svima koji za to budu potrebni, osim s HDZ-om, i da pritom nikakve razlike u stranačkim ideologijama ili programima ne bi trebale biti važne.
Sanaderova strategija HDZ-a
HDZ, s druge strane, nije tako jasan. Podrazumijeva se da, kao i dosad, računa na predstavnike nacionalnih manjina, ali ne daje jasan odgovor što će biti ako to ne bude dovoljno za većinu.
HDZ i Plenković su u kampanji odabrali sličnu strategiju prema desnici kakvu je svojevremeno uspješno proveo Ivo Sanader. Njegova poznata rečenica iz 2007. godine “Glas za HSP je glas za SDP” imala je odjeka, pa je HSP te godine osvojio samo jedan mandat, nakon osam koliko je imao u mandatu prije toga.
Sad se ista strategija koristi prema Domovinskom pokretu, pa iz HDZ-a ponavljaju da je svaki glas za DP glas za ljevicu. Politološki se to zove strategija oligopolne konkurencije, a ona proizlazi iz jednostavne činjenice da se borba za birače i za vlast obično ne podudara. Stranke koje se najizravnije natječu za iste birače obično su prirodni saveznici u borbi za vlast.
Nejasna definicija desnice
I obrnuto, stranke koje se izravno natječu za vlast obično ne kradu birače jedna drugoj, primjerice HDZ i SDP. Sasvim je moguće, zavisno od rezultata izbora, da HDZ potraži pomoć i od DP-a, stranke koju je otvoreno pokušao izbaciti iz igre.
Od ostalih stranaka, najjasnije se prema biračima postavilo Možemo!. Nemaju problem da podrže premijerskog kandidata najjače lijeve stranke nakon izbora, ali dodaju kako ne dolazi u obzir da formiraju vlast zajedno sa strankama desnice. Ostaju, međutim, dva pitanja: Je li i Most, uz Domovinski pokret, stranka desnice?
I, što znači ne biti u vezi s desnicom: ne dati potpise Milanoviću ako mu ih dâ desnica, ne podržati manjinsku vladu na prvom glasanju zajedno sa strankama desnice, ne pristati da budu dio stalne izvanvladine većine u Saboru zajedno sa strankama desnice?
Sve može s Grmojom
Čelnik Mosta Božo Petrov rekao je, otprilike, da oni imaju svog premijerskog kandidata i da, ako ih netko bude trebao nakon izbora, zna gdje ih može naći. Iako na prvi pogled izgleda kako se Most vraća na svoje izvorne postavke iz 2015., kad su ovjeravali potpise da neće podržati ni HDZ ni SDP, ovaj put je to bitno drukčije. Jedno moguće čitanje takve rečenice je da Most može biti dijelom svih poslijeizbornih koalicija, ali samo pod uvjetom da je Nikola Grmoja premijerski kandidat.
Na temelju svega što su zadnjih mjeseci izjavljivali iz vrha Domovinskog pokreta čini se kako ne dolazi u obzir da oni podrže Plenkovića. Manje je, međutim, jasno mogu li podržati HDZ bez Plenkovića. Ali najveći problem s Domovinskim pokretom je neuvjerljivost. Opravdano ili ne, birači nisu potpuno sigurni što će se događati s Domovinskim pokretom nakon izbora i hoće li se držati svojih obećanja.
I manje stranke centra i ljevice, koje mogu skupa računati na tek nekoliko mandata, ostale su nedorečene. Nakon što je Milanović najavio svoje uključenje u izbore, Radnička fronta, IDS i Fokus napustili su pregovore o koaliciji sa SDP-om, pravdajući svoju odluku načelnim neslaganjem s tim potezom Milanovića dok je predsjednik države.
Paradoks potpisa za mandatara
Iz SDP-a su odmah poručili da je razlog prozaičniji: nisu bili zadovoljni ponuđenim mjestima. Kako bilo, načelni stav je izrečen i jedini logični zaključak birača je da izabrani zastupnici tih stranaka, iz istih načelnih razloga, neće moći niti potpisati za Milanovića kao premijerskog kandidata.
Posebnost formiranja vlade u Hrvatskoj su famozni potpisi zastupnika. Počevši od predsjednika Mesića 2003. ustalilo se pravilo da predsjednik države daje mandat za sastavljanje vlade osobi koja donese potpise najmanje 76 novoizabranih zastupnika. Iako takav institut ne postoji u Ustavu niti iz njega proizlazi, ta običajnost čini logiku poslijeizbornog pregovaranja stranaka u Hrvatskoj bitno drukčijom nego u najvećem broju ostalih europskih sustava i u sebi sadrži paradoks.
Na uobičajeno novinarsko pitanje predsjedniku države kome će dati mandat za sastavljanje vlade, svaki bi predsjednik mogao jednostavno odgovoriti: onome tko mi dokaže da je sastavio vladu. Dosadašnja hrvatska praksa potpuno podržava takvo iščitavanje, jer se još nije dogodilo da mandatar koji je dobio potpise nije na kraju i postao premijer.
Jedno pitanje, četiri odgovora
Ako tome dodamo da su ovi izbori i sami od sebe do kraja podijeljeni, a nakon poteza Milanovića ta je podjela dobila i jasnu personifikaciju u Plenkoviću i Milanoviću, bilo bi odgovorno od političkih stranaka da birače jasno upoznaju sa svojim odgovorom na tek jedno potpuno jednostavno multiple choice pitanje:
Kome će vaši zastupnici potpisati nakon izbora: a) sve je otvoreno; b) sve je otvoreno osim da potpišemo Plenkoviću; c) sve je otvoreno osim da potpišemo Milanoviću; d) sve je otvoreno osim da potpišemo Plenkoviću ili Milanoviću.
Ne moraju ulaziti u detalje niti nužno objašnjavati sve druge korake. Biračima će biti dovoljno.
Prof. dr. sc. Goran Čular izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.