Zakon o neradnoj nedjelji potiče ovu naciju na inovativnost. Nedostaje još samo da crkve počnu prodavati mlijeko i šampone

Vidiš, život piše romane, ponekad urnebesno komične

Zar ne bi bilo praktično da se nakon mise u bogomoljama mogu kupiti živežne namirnice pa sve o jednom trošku, i duhovno i materijalno, i za dušu i za ručak. Možda bi crkve tako privukle još ljudi, a bilo bi i zarade, koja toj ustanovi nikad nije bila strana

I ove nedjelje mogli smo se osvjedočiti da su Hrvati od sveg srca pozdravili blagovijest da kruha i mlijeka ipak negdje ima i na Dane Gospodnje pa snimke redova na hrvatskim benzinskim pumpama nastavljaju veselo obilaziti svijet.

Dapače, kruh i mlijeko na svojim crpkama prodaju nedjeljom i praznicima ne samo privatne pumpe, nego čak i INA, od koje se taj dio koji je još ”naš” nalazi u vlasništvu hrvatske države i u ingerenciji Vlade.

Država, odnosno Vlada, zabranila je nedjeljama i praznicima rad dućanima i trgovačkim centrima u privatnom vlasništvu, ali pumpe, Inine i ostale, ipak je ostavila otvorenima pa bar ova dva osnovna artikla možeš kupiti tamo ako si u stisci. INA ima najviše pumpi u zemlji pa je to da su se i oni dali u biznis s osnovnim prehrambenim namirnicama malo umirilo građane. Sretni su što se i državna naftna kompanija, a ne samo privatne, hitro pridružila pokretu zaobilaženja zakona koje nije donijela neka strana sila nego njihov državni suvlasnik.

Rupe u zakonu

Pretpostavljam da su takvu spretnu adaptaciju na novonastale uvjete na tržištu odobrili i hrvatski članovi Uprave Ine, koje je Plenkovićeva vlada postavila i obavezala da djeluju u skladu sa hrvatskim zakonima, pri čemu valjda čuveni ministar gospodarstva Davor Filipović ipak nije računao na to da kruh i mlijeko mogu doći u ikakav doticaj s poslovnom politikom Ine. Ali vidiš, život piše romane, ponekad urnebesno komične.

Prije ovoga s pumpama, razne su lokalne vlasti širom zemlje razveselile pučanstvo proglašavanjem Božjih nedjelja profanim sajmenim danima na kojima se može prodavati i kupovati. Iz pozicije zaštite poretka, tome se pokušalo oponirati tumačenjem da ”sajam” može biti samo na otvorenom, što je, dakako, iskaz blaženog neznanja da su u zatvorenom i Oktoberfest, i Sajam knjiga u Frankfurtu, i pariški Sajam automobila, pa čak i Zagrebački velesajam, koji je braniteljima zakona evo tu, pred nosom.

A kad su dvije stepenice već prijeđene s ovakvim ekscentričnim idejama kontra Zakona o trgovini, treba očekivati i niz drugih dovitljivosti od strane živog duha narodnoga samoodržanja. Već čujemo da se ugostitelji mogu doregistrirati i za trgovinu pa bismo uskoro u kafiću mogli doći u priliku da uz espresso konobaru naručimo deterdžent za bijeli veš i šampon protiv prhuti. Te bi cijene, dakako, bile adekvatno više nego radnim danima u dućanima široke potrošnje, ali to je tržište pa eto.

I za dušu i za ručak

I Ina možda u ilegali razmatra proširenje asortimana tako da se zaposli još nešto prodavača, a kućice na crpkama na brzinu prošire zgodnim montažnim elementima, u kojima bi se onda, osim kruha i mlijeka, mogli prodavati poriluk, ulje i japanke.

Ima tu izvrsnih ideja i za crkve prema kojima je Vlada svojim zakonom usmjerila prodavačice iz dućana i njihove obitelji. Zar ne bi bilo praktično da se nakon mise u bogomoljama mogu kupiti živežne namirnice pa sve o jednom trošku, i duhovno i materijalno, i za dušu i za ručak. Možda bi crkve tako privukle još ljudi, a bilo bi i zarade, koja toj ustanovi nikad nije bila strana.

Uglavnom, zakon o zabrani rada nedjeljom potiče ovu naciju na krajnju inovativnost. A s obzirom na projektni zadatak, rješenja ne mogu biti nego ekscentrična. Građani će se po pljusku pokrivati novinama ako je Vlada zabranila kišobrane.