“Nuklearni udar na Zagrepčane”, “Travu vam ne Možemo! pokositi, ali novce Možemo! uzeti”, “Uzmi građanima, daj Soroševcima” – parole su kakve bi mogle vrlo skoro krenuti nicati po glavnom gradu, čim se gradska opozicija do kraja vrati s godišnjih odmora, a u Gradsku skupštinu sleti prijedlog povećanja paušala po krevetu u obiteljskom turističkom najmu. Gradonačelnik Tomislav Tomašević je najavio taj potez prošlog tjedna, a neslužbeno se doznaje da bi sa 40 eura, godišnji paušal porastao na zakonom dopušteni maksimum od cca 200 eura po krevetu.
Tomašević i njegova stranka za potez kakav pripremaju svakako zaslužuju ozbiljnu kritiku. Trebali su ga, naime, povući odmah, još svog premijernog ljeta 2021. godine. Već tad je bilo posve jasno da je paušal od 40 eura po krevetu jedan od razloga “apartmanizacije” Zagreba, odnosno prelaska vlasnika nekretnina na kratkoročni najam, čime je ostajalo sve manje i manje stanova za onaj dugoročni, a cijene su dobile dodatan poguranac prema gore.
Smiješno i suludo
Ukratko, tako sitna godišnja davanja bila su jasno “smiješna i suluda”, odnosno “apsurdna i nelogična”. U navodnicima su pritom, izjave čelnih ljudi Možemo!, Tomislava Tomaševića i Sandre Benčić koje su o ovom paušalu dali u razgovorima za Telegram 2020. i 2022. godine.
Čini se da je ipak čekanju konačno kraj i da će se napraviti najlogičnija i jedina moguća promjena – povećanje davanja – kako bi se u okviru gradskih mogućnosti napravilo ono što se može ne bi li se smanjio kaos na stambenom tržištu (Split i Dubrovnik su slično napravili, ali samo za stroga gradska središta). I kako bi se izraz “priuštivo stanovanje” konačno počeo vraćati iz apstraktne u realnu, životnu sferu.
Oporba s ručnikom oko vrata
Bitka koja ih čeka, međutim, neće biti jednostavna. Parole s početka teksta su vjerojatno samo djelić svega što se sprema vlasti koja kani za pet puta povisiti apartmanski paušal. Uostalom, dovoljno se sjetiti što se događalo vlastima koje su u posljednjih 11 godina pokušale uvesti porez na nekretnine – medijski lov na vještice, prognoze o teškim gospodarskim posljedicama, neprestani i dodatno pojačavani lelek onih koji bi ubuduće morali platiti neko davanje državi na svoju drugu, sedmu ili tridesetosmu nekretninu…
Tko ovdje ne vidi, recimo, Igora Peternela (Domovinski pokret) kako s ručnikom oko vrata i snopom računa za režije u ruci ukazuje na ogromne troškove koje imaju iznajmljivači ili Mislava Hermana (HDZ) koji u decentno tamnom odijelu priča o tome da ne treba opterećivati građane nego racionalizirati poslovanje grada – taj ili nema nimalo mašte ili tek ovlaš prati gradsku i inu politiku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zagreb ili Wimbledon?
Priča o povećanju apartmanskog paušala, međutim, savršeno je logična. Nitko neće propasti zbog toga što će za jedan krevet morati plaćati gradu cca 16,5 eura mjesečno (probajte naći noćenje u Zagrebu – jedno! – po takvoj cijeni), ali će se ipak neke računice u omjeru isplati li se više ljetni juriš na Airbnb i Booking publiku od cjelogodišnjeg iznajmljivanja podstanarima – morati korigirati.
Ne treba, dakako, imati iluzija da će ovaj potez zagrebačke vlasti odlučno promijeniti neravnoteže na tržištu koje je toliko divlje i neuređeno da su zagrebačke zelene površine ovog tropskog ljeta u odnosu na to održavane poput trave u Wimbledonu. Oni koji tu situaciju mogu mijenjati imaju vlast u državi, a nikakve promjene koje bi nekog mogle razljutiti im i inače nisu padale na pamet u ovih sedam godina, pa tako jamačno neće ni u mjesecima u kojima kreće odbrojavanje pred parlamentarne izbore.
Porez na nekretnine
Hrvatskoj treba ozbiljna stambena politika i porez na nekretnine – to je zaključak toliko jednostavan kao i onaj o tome da joj, recimo, treba neovisno pravosuđe ili poštivanje ljudskih prava. Porez na nekretnine, pritom, već godinama Hrvatskoj savjetuju i Svjetska banka, i MMF i Europska unija, ali Andrej Plenković je od njega odustao već svog prvog premijerskog ljeta, kad je takva ideja tadašnjeg ministra financija Zdravka Marića dočekana negativnim komentarima na društvenim mrežama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međunarodna tijela, dakako, ne savjetuju Hrvatskoj porez na nekretnine kako bi skuplje plaćali noćenja u našoj zemlji ili kako bi se tim novcem financirali ljudi gušteri koji upravljaju svijetom, izmišljaju pandemije i stvaraju umjetne oluje. Cilj takvog nameta bio bi rasterećenje poreza na rad koji je ogroman i koji smanjuje konkurentnost hrvatskom gospodarstvu.
Takav nesrazmjer porezne politike posebno je perverzan u sadašnjoj situaciji. Država većinu svojih prihoda ostvaruje iz PDV-a, poreza koji najviše pogađa najsiromašnije – jer ne pravi nikakvu razliku između njih i bogatijih – na litru mlijeka i jedni i drugi plaćaju porez od 25 posto cijene.
Superhik model i nada
Zbog inflacije su, pak, prihodi države eksplodirali. Rast cijena, međutim, najviše pogađa najsiromašnije, one koji najveći dio svojih prihoda troše na egzistencijalne potrebe – hranu, piće, režije, troškove stanovanja. Da stvar bude gora, u Hrvatskoj je stopa inflacije na hranu i piće dva do tri puta viša od opće stope. Poreza na nekretnine nema i neće ga biti, a podizanje godišnjeg paušala po krevetu u Zagrebu s 40 na 200 eura dignut će vjerojatno – opću dreku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U takvoj situaciji i poreznom sustavu koji je podešen po Superhik modelu (“Uzmi siromašnima, da bi dao bogatima”) bitka oko zagrebačkog apartmanskog paušala ima mnogo veću važnost od ograničenih efekata koje ta promjena može proizvesti na tržištu nekretnina. Radi se o nadi – o tome da zagrebačka vlast primjerom, makar zakašnjelim, pokaže kako se stvari u ovoj zemlji, unatoč otporu onih koji lijepo profitiraju od sadašnjeg stanja, mogu raditi i drugačije. I da je Tomaševića ekipa to drugačije sposobna isporučiti.
Zašto je zapravo važna bitka oko paušala za apartmane u Zagrebu? Priča je puno veća od cijene najma i tiče se baš svakog od nas
Bitka koja će nesumnjivo uslijediti bit će važna i za budućnost priuštivog stanovanja u Zagrebu
Tomašević i njegova stranka za potez kakav pripremaju svakako zaslužuju ozbiljnu kritiku. Trebali su ga, naime, povući odmah, još svog premijernog ljeta 2021. godine
“Nuklearni udar na Zagrepčane”, “Travu vam ne Možemo! pokositi, ali novce Možemo! uzeti”, “Uzmi građanima, daj Soroševcima” – parole su kakve bi mogle vrlo skoro krenuti nicati po glavnom gradu, čim se gradska opozicija do kraja vrati s godišnjih odmora, a u Gradsku skupštinu sleti prijedlog povećanja paušala po krevetu u obiteljskom turističkom najmu. Gradonačelnik Tomislav Tomašević je najavio taj potez prošlog tjedna, a neslužbeno se doznaje da bi sa 40 eura, godišnji paušal porastao na zakonom dopušteni maksimum od cca 200 eura po krevetu.
Tomašević i njegova stranka za potez kakav pripremaju svakako zaslužuju ozbiljnu kritiku. Trebali su ga, naime, povući odmah, još svog premijernog ljeta 2021. godine. Već tad je bilo posve jasno da je paušal od 40 eura po krevetu jedan od razloga “apartmanizacije” Zagreba, odnosno prelaska vlasnika nekretnina na kratkoročni najam, čime je ostajalo sve manje i manje stanova za onaj dugoročni, a cijene su dobile dodatan poguranac prema gore.
Smiješno i suludo
Ukratko, tako sitna godišnja davanja bila su jasno “smiješna i suluda”, odnosno “apsurdna i nelogična”. U navodnicima su pritom, izjave čelnih ljudi Možemo!, Tomislava Tomaševića i Sandre Benčić koje su o ovom paušalu dali u razgovorima za Telegram 2020. i 2022. godine.
Čini se da je ipak čekanju konačno kraj i da će se napraviti najlogičnija i jedina moguća promjena – povećanje davanja – kako bi se u okviru gradskih mogućnosti napravilo ono što se može ne bi li se smanjio kaos na stambenom tržištu (Split i Dubrovnik su slično napravili, ali samo za stroga gradska središta). I kako bi se izraz “priuštivo stanovanje” konačno počeo vraćati iz apstraktne u realnu, životnu sferu.
Oporba s ručnikom oko vrata
Bitka koja ih čeka, međutim, neće biti jednostavna. Parole s početka teksta su vjerojatno samo djelić svega što se sprema vlasti koja kani za pet puta povisiti apartmanski paušal. Uostalom, dovoljno se sjetiti što se događalo vlastima koje su u posljednjih 11 godina pokušale uvesti porez na nekretnine – medijski lov na vještice, prognoze o teškim gospodarskim posljedicama, neprestani i dodatno pojačavani lelek onih koji bi ubuduće morali platiti neko davanje državi na svoju drugu, sedmu ili tridesetosmu nekretninu…
Tko ovdje ne vidi, recimo, Igora Peternela (Domovinski pokret) kako s ručnikom oko vrata i snopom računa za režije u ruci ukazuje na ogromne troškove koje imaju iznajmljivači ili Mislava Hermana (HDZ) koji u decentno tamnom odijelu priča o tome da ne treba opterećivati građane nego racionalizirati poslovanje grada – taj ili nema nimalo mašte ili tek ovlaš prati gradsku i inu politiku.
Zagreb ili Wimbledon?
Priča o povećanju apartmanskog paušala, međutim, savršeno je logična. Nitko neće propasti zbog toga što će za jedan krevet morati plaćati gradu cca 16,5 eura mjesečno (probajte naći noćenje u Zagrebu – jedno! – po takvoj cijeni), ali će se ipak neke računice u omjeru isplati li se više ljetni juriš na Airbnb i Booking publiku od cjelogodišnjeg iznajmljivanja podstanarima – morati korigirati.
Ne treba, dakako, imati iluzija da će ovaj potez zagrebačke vlasti odlučno promijeniti neravnoteže na tržištu koje je toliko divlje i neuređeno da su zagrebačke zelene površine ovog tropskog ljeta u odnosu na to održavane poput trave u Wimbledonu. Oni koji tu situaciju mogu mijenjati imaju vlast u državi, a nikakve promjene koje bi nekog mogle razljutiti im i inače nisu padale na pamet u ovih sedam godina, pa tako jamačno neće ni u mjesecima u kojima kreće odbrojavanje pred parlamentarne izbore.
Porez na nekretnine
Hrvatskoj treba ozbiljna stambena politika i porez na nekretnine – to je zaključak toliko jednostavan kao i onaj o tome da joj, recimo, treba neovisno pravosuđe ili poštivanje ljudskih prava. Porez na nekretnine, pritom, već godinama Hrvatskoj savjetuju i Svjetska banka, i MMF i Europska unija, ali Andrej Plenković je od njega odustao već svog prvog premijerskog ljeta, kad je takva ideja tadašnjeg ministra financija Zdravka Marića dočekana negativnim komentarima na društvenim mrežama.
Međunarodna tijela, dakako, ne savjetuju Hrvatskoj porez na nekretnine kako bi skuplje plaćali noćenja u našoj zemlji ili kako bi se tim novcem financirali ljudi gušteri koji upravljaju svijetom, izmišljaju pandemije i stvaraju umjetne oluje. Cilj takvog nameta bio bi rasterećenje poreza na rad koji je ogroman i koji smanjuje konkurentnost hrvatskom gospodarstvu.
Takav nesrazmjer porezne politike posebno je perverzan u sadašnjoj situaciji. Država većinu svojih prihoda ostvaruje iz PDV-a, poreza koji najviše pogađa najsiromašnije – jer ne pravi nikakvu razliku između njih i bogatijih – na litru mlijeka i jedni i drugi plaćaju porez od 25 posto cijene.
Superhik model i nada
Zbog inflacije su, pak, prihodi države eksplodirali. Rast cijena, međutim, najviše pogađa najsiromašnije, one koji najveći dio svojih prihoda troše na egzistencijalne potrebe – hranu, piće, režije, troškove stanovanja. Da stvar bude gora, u Hrvatskoj je stopa inflacije na hranu i piće dva do tri puta viša od opće stope. Poreza na nekretnine nema i neće ga biti, a podizanje godišnjeg paušala po krevetu u Zagrebu s 40 na 200 eura dignut će vjerojatno – opću dreku.
U takvoj situaciji i poreznom sustavu koji je podešen po Superhik modelu (“Uzmi siromašnima, da bi dao bogatima”) bitka oko zagrebačkog apartmanskog paušala ima mnogo veću važnost od ograničenih efekata koje ta promjena može proizvesti na tržištu nekretnina. Radi se o nadi – o tome da zagrebačka vlast primjerom, makar zakašnjelim, pokaže kako se stvari u ovoj zemlji, unatoč otporu onih koji lijepo profitiraju od sadašnjeg stanja, mogu raditi i drugačije. I da je Tomaševića ekipa to drugačije sposobna isporučiti.