Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ansambl Molièreove Škole za žene naprosto je čaroban. Bili smo na premijeri u osječkom HNK, evo dojmova

Redatelj Nikola Zavišić i dramaturginja Dora Golub napravili su sjajan posao

ZADNJA IZMJENA: velj 2, 2020
Foto: KRISTIJAN CIMER

Bravurozno isklesana recentna osječka „Škola za žene“ morala bi se hitno ubaciti i u lektire osnovnih škola – i to već od prvih razreda. Jer, dok građevinski materijal Nikole Zavišića i družine stigne do srednjoškolskih klupa, može biti dockan. A škole su nam notorno zagađene živim blatom nastalim od škopljenja i najsićušnijih iskri slobodnog duha.

Retrogradni klerofašistički uplivi i diktati čije se nepotkresane pandže zabijaju u svaku poru ionako zaglupljenog obrazovanja, tjeraju nas da iznova ispričamo neke priče za koje smo vjerovali da su bivše. Odnosno, da opet osvajamo slobode za koje smo bili uvjereni da su jednom osvojene. Zato je Jean-Baptiste Poquelin Molière idealan učitelj za ponavljanje gradiva. Pogotovo na način kako se obreo u novoj produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

Redatelj Zavišić izabrao je put stanovite infantilizacije

Redatelj Nikola Zavišić medij je sam po sebi. On ludički zaigrano i djetinje začuđeno, tretira teatar kao medij apsolutno ravnopravan svim tehnološki razmaženim medijima današnjice. Njegov maniristički postupak uvijek uključuje radikalnu ali brižnu dekonstrukciju tekstualnog predloška (debelo temeljenu na obrazovanju) i zatim resetiranu izgradnju materijala u novom svjetlu. Molièreov opus, kao i fenomen baroka sam po sebi, u svojim vibrantnim temeljima naprosto nose ideju manirizma, reinterpretacije i dekonstrukcije. Zato se Zavišić u tom podneblju snalazi kao da se vraća kući.

A dramaturginja Dora Golub pridružila mu se punom strašću bdjenja nad licima i pametnim montiranjem rezova davnašnje i današnje „molijerovštine“. U osnovi surova priča o mizoginiji i macho moći koja zazidava i razapinje identitet, um i tijelo ženskog bića, obložena je Molièreovim ciničnim zaigranim mehanizmom komedije. Do suštine i jasnog iskopavanja gorkih kamenaca na ovoj žući, moguće je doći na više načina. Zavišić je drčno izabrao put stanovite infantilizacije, otvaranja prostora golog dječjeg igrališta gdje se grube životne istine dobacuju bezazlenom lakoćom djetinjstva.

Škola za žene KRISTIJAN CIMER

Kreativci su redateljskoj viziji dali impozantne alate

„Škola za žene“ ovdje je osmišljena kao nesuzdržani remont, ponavljački reset na početne pozicije školskih klupa. Tamo gdje je nekad šansa postojala da ćemo izrasti u bolje ljude, a ne u sadiste i letargične žrtve. U tom smislu je raspoložena kreativna momčad pružila Zavišićevoj redateljskoj viziji čiste, a impozantne alate.

Scenograf Igor Vasiljev (uz Zavišića oblikuje i moćnu svjetlosnu dramaturgiju) dinamikom jednostavnih drvenih okvira stvara začudne asocijacije – od siromašnog prizorišta ostataka commedie dell’arte, do noćne more u Arnolpheovoj glavi ili polja križeva kao znamenja neke zlokobne pozadinske inkvizicije…

Kostimografkinja Suna Kažić dekomponirala je tijela u siva birokratska odijela, ali podajući svakome poneki postbarokni vrišteći detalj, kao žovijalni zalog istinske škole za život. Skladatelj Willem Miličević nadahnuto plovi baroknim matricama, filtrira ih i stvara ekstatični soundtrack. Maja Huber kreirala je asketski, a vibrantni pokret, njezina reljefna koreografija ne samo da je organska nadgradnja glumačkoj ekspresiji nego im pruža i gipki oslonac za jezične taktove aleksandrinca.

Škola za žene KRISTIJAN CIMER

Osmeročlani ansambl naprosto je čaroban

Osmeročlani ansambl naprosto je čaroban. Discipliniran, opušten, a posvećen, nabrijan do krajnjih granica. Često igraju samo snagom mime lica, na čemu im je svjetlo zahvalno poput ljubavnog partnera. Noseća trojka izvanredno razigrava ambivalentnosti svojih sudbina. Ivan Ćaćić pružio je bogatu paletu ožiljaka na ozbiljno defektnoj Arnolpheovoj duši. On je introvert u paranoji od ljubavi, mrzitelj iz nužde, mali kućni tiranin sa srcem žrtve.

Bježeći od emocija često bira sadizam, runeći se (Ćaćić to doslovce postiže i tjelesnom preobrazbom) u staračku samoću. Antonia Mrkonjić ostvarila je Agnes zrelo, čulno, šeretski, buntovno i melankolično, ne mireći se s kanonima otupjelog društva. Horace, pak, u rukama Antonia Jakupčevića harlekinski je raskošan, pustopašan u trošenju ljubavi i pragmatično jeftin u licemjerju kojim je beznadno zaražen.

Sandra Lončarić, Mario Rade, Jasna Odorčić, Duško Modrinić i Selma Mehić također su žestokim zanosom držali vrućom lekciju nasušne knjige za preodgoj naših zapuštenih duša. I nakon kraja predstave, uz publiku na nogama i sa suzama u očima, održan je dirljiv pomen Aleksandru Bogdanoviću. Glumcu koji je u ovom projektu gradio Arnolphea, prošao pod njegovom kožom više od pola puta, kad ga je jedne večeri usmrtio neodgovorni balavi dripac. Jedno od one zapuštene, otuđene djece koja pomahnitalo piruju na razvalinama bešćutnog društva. Teatar i život nisu se mogli bolnije preklopiti nego te posljednje noći u januaru 2020.

Davor Špišić
Telegram autor
79 članaka Više o autoru
Više s weba