Bili smo na premijeri predstave 'Jom Kipur ili pomirenje'. Šalje nikad aktualniju i precizniju poruku da je rat poraz za sve
Redatelj Mesarić je prepoznao intrigantnu ponudu autorice Šojat i ostvario snažno teatarsko polje
Bijelo usijanje na sceni: prozirni paravani kao da su od bolničkih zavoja, bijeli kreveti i ordinacijski stolovi, plahte… Pozadinu zatvaraju golemi bijeli prozori kroz koje se nazire pastoralni perivoj (scenografija Miljenka Sekulića izvrsno priziva Thomas Mannovsku atmosferu sanatorija) pod spokojnim plavetnim nebom.
Šizofrena, pišteća flauta proizvodi raštimane tonove “Lijepe naše”, a šef sanatorija, mladi stranački kadar i cinik (odlični Nikola Radoš) mikrofonom objavljuje: “Dobro jutro, svima.” U taj notorni psiho-ritual dovode razjarenog, pomahnitalog antiheroja Josipa, sapetog u dugu luđačku košulju boje pijeska (nadahnuta kostimografija Katarine Radošević Galić) koja više pripada vremenu De Sadeovskih ludara.
Veteran se rasprsnuo, pomahnitao od boli i nemoći (sve te signale Ivan Ćaćić šalje već u prvoj pojavi) i trebalo bi ga sastaviti. Državi, naime, trebaju androidi i učinit će sve za njihov remont. Tako počinje predstava “Jom Kipur ili pomirenje”, rađena prema romanu Ivane Šojat, čijom je praizvedbom redatelj Želimir Mesarić u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku obilježio svoj 50-godišnji umjetnički maraton.
Crno-bijela slika o ratu
Bogate slojeve gradi Ivana Šojat u romanu “Jom Kipur” (Fraktura, 2014.), ne zastajući ni trena u jednodimenzionalnom kadru crno-bijele slike o ratu, pobjednicima i poraženima. Rat je poraz za sve, a mržnja je smrtonosni otpad koji se luđački reciklira. Ta se toksična istina u “Jom Kipuru” čita kao na dlanu. Iz te je platforme autorica pošla u porodična naličja, u destrukciju iza kućnih zidova koja stišanije, a strašnije ječi nego frontovske salve.
Bavi se i ksenofobnim pravilima zagađenog društva koja niču već u osnovnim školama, ili onom najgorom, društveno prihvatljivom svakodnevnom mizoginijom. Svu tu intrigantnu autoričinu ponudu redatelj Mesarić je prepoznao i ostvario kao snažno teatarsko polje koje će u maniri kronike postaviti ozbiljna pitanja društvene zabrinutosti.
Izvrsno dramatiziran roman
Uz Mesarićevu suradnju, Maja Gregl je izvrsno dramatizirala roman, postavivši montažni filmski obrazac priče, gonjen stalnim flashbackovima i pretapajućim prizorima. Jaku praktičnu suradnju u transformaciji proznog u dramsko tkivo pružila je i dramaturginja Ivana Klaić, tako da se Mesarićeva redateljska metoda mogla punkorvno realizirati. Ona se sastoji u gotovo paradoksalnim, a sinkronim putevima. Puno je tu epskih redateljskih gesti (uz ekspresivnu koreografiju Vuka Ognjenovića, projekcije Josipa Grizbahera i svjetlosni dizajn Tomislava Kobije) koje idu od potmulog realizma do nadrealnih primjesa (ozvučenih glazbom Igora Valerija).
Ali Mesarić niti jednim režijskim postupkom nije zagušio glumačku moć i ishodišno srce predstave. Zato uz redateljsko filigransko ohrabrivanje, predstavu armiraju vibrantne glumačke sudbine, nesebično ugrađene u potragu za sićušnim sjemenjem društvene i ljudske katarze.
Vodeći dvojac u timu ostvario je dugo putovanje u svjetlo. Ivan Ćaćić u dimenzijama veterana izgubljenih iluzija nalazi raskošne prostore za svoj autentični izraz. On je divlji barbarogenij koji jedva obuzdava naslijeđenu nasilnu muškaračku ćud, ali i pravednički gnjevan lumpenproleter. Njegovi emotivni džepovi ranjene duše (jedan od vrhunaca predstave je izvođenje parafraze kultne antiratovske balade “Where Have All the Flowers Gone” uz podjetinjenu pratnju mrtvih duša), smjenjuju se sa istjerivanjem demona ili stuporom posvemašnje rezignacije.
O glumačkom ansamblu
Duško Modrinić posvećeno se kretao svim silnicama koje obilježavaju psihijatra Grgura, postajući smireni Josipov ispovjednik, ali i onaj čiji će unutarnji ožiljci često za stolom obrtati uloge. Posvojeni dječak, očigledno zlostavljan zbog romskog porijekla, skrajnut od sistema kojemu ne trebaju tankoćutni vidari duša. Marginalac i usamljenik nesiguran u ljubavi.
Matea Grabić Ćaćić kao Dubravka je pravom mjerom osjetila njezine rastrzanosti – od želje za smirajem u Josipovom naručju do odbačenosti jer je po regulama društva, nacije i porodice “izdala” očekivanu ulogu žene. Anita Schmidt (Ružica, Josipova majka) na licu stvara proplamsjaje zlostavljane žene koja radi sina trpi demone muževog terora.
Davor Panić u dvostrukoj ulozi Josipova djeda i oca djeluje kao neki tamni druid obiteljske nesreće. Izvrsno je istražena pritajena sadistička gesta u sanatorijskoj sestri Ani kako je gradi Antonija Pintarić. Jasna Odorčić u Magdaleni, Grgurovoj pomajci, prepoznaje nemoć skorojevićevske praznine. Mateja Tustanovski potresna je u minijaturi slomljene Mandice a proračunata kao susjeda Ksenija. Njima se pouzdanom igrom pridružuju Ljiljana Krička Mitrović (baka Marija), Mirko Ilibašić (bolničar Ante), Matko Duvnjak Jović (Crni) i Dominik Karaula (Krešo).
‘Dobro jutro, svima’
Kontekst u kojem je nastajala predstava “Jom Kipur ili pomirenje” nije mogao biti drastičniji, niti, nažalost, pogodniji za punoću njezinih pitanja. Pokolji nevinih, ponajviše djece, u najnovijem izraelsko-palestinskom ratu i trajno stanje rata u Ukrajini kao mučni punktovi neproglašenog trećeg svjetskog rata.
Na domaćem planu, u zemlji Demonliji, neviđen prezir i oholost vladajuće fukare (zaogrnute mitomanijom) prema obespravljenima, ili najnovije plakatiranje ustašoida baš usred Vukovara… Dobro jutro, svima.