Beogradski Zvezdara teatar slavi 40. rođendan. Ovo je priča o tome kako se rodila zvijezda i velikanima koji su je gradili
U tada neelitnom kvartu na Zvezdari, kazalište je 8. listopada 1984. inauguriralo kultno 'Mrešćenje šarana' Aleksandra Popovića
Kad se stane nabrajati tko je sve od glumaca gradio Zvezdarinu galaksiju u glavi se zavrti od obilja, a lista redateljskih velikana nije ništa manje impresivna. Ovo kazalište razbilo je mitove elitističkih sumnjičavosti spram zanata, žanra i prijemčive narodne misije žive glume, uvijek se žilavo boreći za vrhunske dramske tekstove koji savršeno identifikacijski osluškuju puls društva.
Mator sam ali ne sjećam se da sam ikad gledao predstavu koja, dok se još svjetla na pozornici gase i zastor spušta, istoga časa vuče publiku na noge, a ekstatične ovacije traju li ga, traju… Ovaj predivan osjećaj nesebične razmjene emocija dogodio se za prošlotjednog gostovanja beogradskog Zvezdara teatra u Osijeku.
Svoju melem-predstavu “Osama – Kasaba u Njujorku” te osječke noći odigrali su 120. put, a svemoćna glumačka šestorka Andrija Kuzmanović, Jovan Jovanović, Iva Ilinčić, Branko Janković, Isidora Simijonović i Amar Ćorović, razdavala se i povjeravala nam duše kao da sutra ne postoji.
Prema filigranski nježnom i kujundžijski odsječnom romanu “Osama” Vladimira Kecmanovića, redatelj Darko Bajić (uz Kostu Peševskog i koautor sjajne dramatizacije) komponirao je priču o našim majušnim brzacima spokoja i ljudskosti izloženima nepresušnim kataklizmičkim potopima ludila, mržnje i bezumlja, o stalnim progonstvima s ovih balkanskih tamnih vilajeta i bolnoj čežnji za identitetom koji ne boli nego izgara od ljubavi.
Četiri desetljeća preispitivanja
Tragovi ove ljekovite plemenite izvedbene lekcije dugo mirišu čovještvom, tako da su idealna prilika za najavu zvjezdanog jubileja: ove jeseni Zvezdara teatar uknjižit će 40 godina postojanja. I to kakvog postojanja – ispunjenog teškim, stalno preispitujućim radom i osvojenim lovorikama. Riječ je ne samo o kultnom skloništu pozorničenja, s fanatičkim osloncem na iskonsku snagu glumca, nego i o jedinstvenom izvedbeno-produkcijskom modelu, do danas nenadmašenom na jugoslavenskom prostoru.
A sve je počelo kao inat nakon jedne partijske zabrane. Komad “Mrešćenje šarana” kralja srpske dramaturgije apsurda Aleksandra Popovića praizveden je u proljeće 1984. u Narodnom pozorištu u Pirotu, u režiji Dragana Jakovljevića. Rabijatna priča o obiteljskim posljedicama revolucije koja jede svoju djecu izazvala je podozrivost lokalnih komunističkih pravovjernika.
Mrduša ne oprašta takve packe gdje god se nalazila, i predstava je odmah nakon premijere zabranjena. Pola godine kasnije, 8. listopada 1984., “Mrešćenju šarana” hrabro je udahnuta nova šansa za život u režiji Dejana Mijača, i tom je premijerom otvoren Zvezdara teatar.
Ekipa iz snova
Zvijezda i kult rođeni su u bivšem lokalnom Domu kulture, u tada skrajnutom, neatraktivnom beogradskom kvartu na Zvezdari, narodskom, neelitnom kraju. “Mrešćenje” je gradila glumačka ekipa snova: predvođeni Izetom Hajdarhodžićem, savršenoj mješavini Popovićeve melodrame i brutalne groteske zanosno su se predali Mirjana Karanović, Lazar Ristovski, Bora Todorović, Branko Cvejić, Rada Đuričin, Voja Brajović…
Magična a tako naizgled obična i elementarna, predstava je odigrana čak 251. put pred oko 100.000 gledatelja, prokopavši kozmičke trase kojima će Zvezdara teatar nezadrživo poletjeti.
Usput, veliki apostol glume Izet Hajdarhodžić, kao da je slijedio sudbinu izopćenog antijunaka Borka Gracina kojeg je odigrao u “Mrešćenju”. Desetak godina kasnije Hrvatska će besramno odbaciti svoga velikana jer je smatrao moralnom umjetničkom i ljudskom dužnošću kritički govoriti o mraku Tuđmanovog režima. Prvo će ga pokušati pacificirati i potkupiti kratkotrajnim mjestom kulturnog atašea u Moskvi, no kako je časni Izet i dalje gromko i neuvijeno govorio, upokojit će ga živog i presnažnog za mizerne okolnosti feudalne Hrvatske.
Vrhunski žanrovski teatar
Zvezdara teatar od inauguracije pa svih ovih četrdeset sezona nije se pokolebao u klesanju specifičnog umjetničkog poslanja. Prije svega, razbio je mitove često oholih elitističkih sumnjičavosti spram zanata, žanra i prijemčive narodne misije žive glume. Njihova je zvjezdana logika podrazumijevala i žilavo se borila za vrhunske dramske tekstove (ali nikako hermetične i prazno artističke) koji savršeno identifikacijski osluškuju puls društva, sva njegova nadanja i razočaranja.
Tako su, nakon “Mrešćenja”, na repertoaru birana djela rasnih dramatičara poput Ive Brešana, Gorana Stefanovskog, Čehova, Miroslava Krleže, Nebojše Romčevića, Siniše Kovačevića, Manuela Puiga, Hriste Bojčeva, Gordana Mihića, Ivana M. Lalića, Branislava Nušića, Mihaila Bulgakova, Gorana Markovića, Cormaca McCarthyja…
Posebno značenje snažne baze žanrovskog kazališta, zakleto vjernog melodrami, sočnoj komediji i brutalnoj satiri, Zvezdara teatar dobio je divnom simbiozom s Dušanom Kovačevićem, koji je od 1998. i direktor ove kuće. Plodno kaljenje i čeličenje maestralne dramatičarske sudbine (bljeskovito najavljene komadima “Maratonci trče počasni krug”, “Radovan III.”, “Balkanski špijun”, “Sabirni centar”) Kovačević je postigao upravo na sceni Zvezdare.
Glumac je božanstvo i rudar
Od 1987. i praizvedbe Kovačevićeve “Klaustrofobične komedije”, ovdje se rađaju njegovi daljnji biseri: “Profesionalac”, “Urnebesena tragedija”, “Lari Tompson, tragedija jedne mladosti”, “Kontejner sa pet zvezdica”, “Doktor šuster”, “Generalna proba samoubistva”, “Kumovi”…, režirani od ruke autora osobno.
Recimo, kako zaboraviti da smo se osjećali blagoslovljenima u proljeće 1990., dok su poživinčeni narodi poražavali ljude, što možemo u “Profesionalcu” naći utočište i disati s Danilom Batom Stojkovićem i Bogdanom Diklićem dok ispredaju priču o nesretnicima jednako progonjene mjere.
Organizacijsko-produkcijski model Zvezdara teatra uključuje određen broj zaposlenog administrativnog i tehničkog osoblja, ali bez stalnog umjetničkog ansambla. Zvjezdani se cast radi po svakom projektu, glumac je ovdje božanstvo i rudar, a svi honorari ovise o prodaji na blagajni i uspjehu predstave. Rizik je ujedno fantastična motivacija, sreća igranja nemjerljiva.
Kuća dobrih ljudi
Kad se stane nabrajati tko je sve od glumaca gradio Zvezdarinu galaksiju, u glavi se zavrti od obilja: Rade Marković, Danilo Bata Stojković, Mira Stupica, Jelisaveta Sablić, Irfan Mensur, Aleksandar Berček, Olivera Marković, Vlastimir Đuza Stojiljković, Đurđija Cvetić, Mira Furlan, Anica Dobra, Bogdan Diklić, Neda Arnerić, Milena Dravić, Petar Kralj, Miodrag Krivokapić, Petar Božović, Branislav Lečić…
Lista redateljskih velikana ništa manje nije impresivna i željezna u memoriji. Ovdje su režirali prvorazredni neimari poput Vide Ognjenović, Ljubiše Ristića, Gorana Markovića, Slobodana Unkovskog, Branka Pleše, Jagoša Markovića, Egona Savina, Srđana Karanovića, Gorčina Stojanovića, Nikite Milivojevića… Na pozornici Zvezdara teatra dosad je odigrano 8.000 predstava, 90 premijera, 1.500 predstava je proputovalo drumovima Jugoslavije i svijeta, zvezdaraše je zavoljelo više od 1,7 milijuna svjedoka. To su brojke od kojih se živi. I ne umire tako lako.
“Pozorište ima neku magnetsku moć za ljude koji su često na samoj ivici realnog života, kao što je i pozorište poprilično nerealna tvorevina. Pozorište nije zgrada – kao što se većina pozorišta danas gradi; pozorište je kuća, i oduvek je bilo ‘pozorišna kuća’ u kojoj žive ljudi zaljubljeni u pozorišne iluzije”, zapisao je Dušan Kovačević na Zvezdarinom sajtu. Da, to je esencija od koje svjetluca Zvezdarin mliječni put: kuća dobrih ljudi zaljubljenih u iluzije.