U Gavelli igra jedno od najozloglašenijih dramskih lica. Dijana Vidušin: 'Medeja je ulazak u tamu iz koje nema izlaza'

Iz teatra kažu da će nas ova “Medeja”, čija je premijera 19. travnja, suočiti s “ludim i neoprostivim” činom naslovne junakinje koju, zajedno s Tenom Nemet Brankov, utjelovljuje Dijana Vidušin.

TELEGRAM: Sjećate li se svog prvog susreta s Medejom kao pričom, likom, mitom?

VIDUŠIN: Sjećam se da je prvi susret bio u srednjoj školi kroz učenje o mitu, zatim je na Akademiji uslijedio susret s dramskim tekstom, kao i filmski susret kroz “Medeju” Larsa von Triera iz 1988. godine.

TELEGRAM: Vječna je dilema – je li Medeja okrutni ubojica ili prevarena i razočarana žena koja sve čini iz očaja?

VIDUŠIN: Upravo smo se tim pitanjem i bavili. Medeja je i jedno, i drugo, i treće, i još puno toga. Kao glumica, moram biti “na strani” Medeje i vjerovati da ono što čini ima svoje zašto, i to braniti. Ja kao ja, međutim, ne mogu razumjeti niti opravdati taj strašan čin. U tome i leži Medejina kompleksnost. Ulazak u Medeju nije ugodan. To je ulazak u naše najmračnije, najokrutnije, najstrašnije, najbolnije. Ulazak u tamu iz koje nema više izlaza na svjetlo. Katarze nema. Ima samo misao “da barem nije nikada, onda ne bi nikada”… i pitanje: možemo li spriječiti zlo? I, na koji način? U sebi, i u drugima.

TELEGRAM: Upravo to pitanje, između ostalih, leži i u “Antigoni” koju ste, u matičnom kazalištu, igrali prije desetak godina. Što imaju zajedničko ta dva lica koja nas tisućljećima inspiriraju?

VIDUŠIN: Zajednička im je ustrajnost u provedbi onog što misle da treba učiniti. Obje su jake persone, odnosno, jaka je ta sila koja ih pokreće na djelovanje. One su tragične junakinje iz razloga što su rekle “ne” životu, ali Antigona je rekla “ne” svojem životu i nju vodi plemenita ideja iz ljubavi prema bratu. Medejin pogon je, s druge strane, mržnja i osveta, a rekla je “ne” tuđim životima. Iako i samu sebe pritom ranjava.

TELEGRAM: Na koji način Franka Perković čita Euripidovu naslovnu junakinju, odnosno njen pogon o kojem govorite?

VIDUŠIN: Redateljica je odlučila prikazati Medeju kroz dvije glumice – Tenu Nemet Brankov i mene; kroz naše različitosti i po dobi i po habitusu, po vlastitom čitanju Medeje i odnosu spram drugih likova; kroz dvije perspektive, dvije strane jedne osobe, te kroz rascjep i konflikt koji se događa unutar nas.

TELEGRAM: Koje ste probleme utkane u djelo akcentirali; gdje leži suvremenost iz vaše pozicije?

VIDUŠIN: Mislim da je ključna tema da jedno zlo rađa drugo, a žrtve su obično nedužni. Progovaramo i o tome što se dogodi kada damo sve jednoj osobi, jednom odnosu, kad se na neki način poništimo, izgubimo. Tko smo onda mi kad ta osoba ode? U slučaju Medeje, sva ljubav se pretvara u osvetnički čin jer, naime, Medeje više nema kao takve, ona više ne osjeća sebe, čak ni kao majka. Postaje sila zla, destruktivna mržnja koja je jača od razuma. Euripid progovara i o položaju žene u svijetu moćnih muškaraca, o progonstvu, o tome što znači biti stranac u nečijoj zemlji. Medeja je suvremena i svevremena.

TELEGRAM: Kako su prolazile probe za predstavu?

VIDUŠIN: Nije bilo jednostavno. Ali kazalište je zbog toga uzbudljivo, nepredvidljivo, krhko, a opet može biti jako moćno. Na tom putovanju s ljudima koje poznajete i s onima koje ne poznajete, tražite zajedništvo i sebe, tražite zanimljiva i važna pitanja, inspirirate se drugim umjetnostima i umjetnicima, maštate. Ponekad je potrebno i boriti se sa zmajevima, ispuhati bijes. Ali bitno je slušati i čuti, biti budan, zaroniti duboko, jer tamo se nalaze čuda.

TEELEGRAM: Što želite publici, uz vašu novu premijeru?

VIDUŠIN: Pretpostavljam da će poznavatelji tog djela imati očekivanja ili će pak našu predstavu uspoređivati s nekim viđenim Medejama, i to je, naravno, prirodno. Ja volim kazalište koje me emotivno negdje dotakne i pomakne ili, s druge strane, fascinira nekom vještinom i čarolijom. U tom smislu, želim to i našoj publici.