Redateljica Franka Perković za Telegram: 'Golema je i zastrašujuća snaga ženske moći. Da nije, o mizoginiji bismo učili na povijesti'

PERKOVIĆ: Mislim da nema strašnijeg. O opravdanosti možemo razgovarati, ali vjerujem da bismo se brzo složili da nam je svrsishodnije baviti se pojmom “razumijevanje”. Naravno, ništa ne može opravdati ubojstvo djeteta. Primijetili ste kako mi se (ne)svjesno nametnula riječ “naravno”, u smislu “prirodno”. Zločin protiv vlastitog djeteta, ubojstvo vlastitog djeteta je neprirodno. Znamo to i bez puno razmišljanja, sve što poznajemo u prirodi čini upravo suprotno – čuva mladunce, hrani, njeguje.

Pa i u ekstremnim slučajevima, kada ubija, čuva produžetak vlastite vrste. U ljudskoj zajednici, iako smo vođeni istim nagonima, postoje emocije, postupci, odnosi, stanja, koje ostatak prirodnog svijeta ne poznaje. Ljudska zajednica svakodnevno, na tisuće načina, rjeđe doslovno ali često simbolički i nesvjesno, no također okrutno – ubija svoju djecu. Djelima i riječima. Ponekad iz čiste ljubavi. Nerijetko, poput Medeje, radi mržnje i osvete.

Lana Pukanić u tekstu “Monstrumi” objavljenom na portalu MUF prije dosta godina, piše o majkama koje su počinile suicid i sa sobom u smrt povele djecu. Vrlo precizno i argumentirano iznosi stav da su majke ekstremno reagirale na situaciju u koju ih je dovelo služenje romantičnoj heteroseksualnoj ljubavi. Fatalnoj ljubavi. Nije li sam taj izraz, koji bez razmišljanja koristimo, jezovit? Kako to da nam je normalno spojiti “fatalno” i “ljubav” u jednu frazu? Neka zlokobna logika stoji iza te sintagme.

Ista logika podupire ideju prema kojoj se ostvarujemo isključivo unutar formata heteroseksualne normalnosti. Jedan muškarac, jedna žena, zauvijek, dakle do smrti, dakle fatalno. Nevjerojatna je okrutnost koncepta u kojem oduvijek odrastaju generacije Medeja i Malih sirena – za takvu se ljubav treba žrtvovati, odreći se svega, posebno onog najvrjednijega što imaš, sebe. Jer ćeš tek onda, kad sebe predaš drugome, postati potpuna, normalna, vrijedna…

TELEGRAM: Zanimljiva mi je ta paralela Medeje i Male sirene.

PERKOVIĆ: Da, spominjem Malu sirenu jer smo dramaturg Dino Pešut i ja u predstavu uveli i dio te bajke. Medeja je na neki način Mala sirena s alternativnim krajem – jedna u ime fatalne ljubavi ubija svoju djecu, druga se pretvara u morsku pjenu. Mala sirena odabire propisanu nijemu patnju, a Medeja, netipična junakinja, brutalnu osvetu. Euripid Medeju opisuje kao mudru i bijesnu, malo je takvih žena u dramskoj literaturi, opak spoj – pametna i bijesna.

TELEGRAM: Kakva je to razorna razina akumuliranog očaja da bi se digla ruka na svoj porod?

PERKOVIĆ: “Nema me više, ništa više nemam. Želim samo smrt. Onaj koji mi je bio sve, pokazao se kao najgori gad”, prve su rečenice koje izgovara Medeja. Ideja da se trebamo potpuno predati drugome da bismo se ostvarile kao osobe, u sudaru s partnerovim odbijanjem da ostane talac tako uvjetovanog odnosa, ima duboko razornu moć. Žena koja je vlastitom odlukom oslonjenom na tradicionalni narativ požrtvovne supruge i majke nestala kao subjekt, pokušava ponovo uspostaviti kontrolu donoseći odluku o najokrutnijoj kazni. Ta je kazna beskrajno okrutna – za Jasona, za djecu, za Medeju.

Leonida Kovač mi je nedavno preporučila knjigu “Mržnja” švicarske psihoanalitičarke Jeannette Fischer, koja za mržnju kaže da je pervertirana energija koja nam pomaže iz osjećaja nemoći pobjeći u svemoć. Govori o tome kako mržnja nastaje, na koje se sve, pa i neočekivane, načine manifestira, kako se prenosi, te o tome kako ju možemo dokinuti. Puno mi je pomogla u razumijevanju Medeje i fenomena sveprisutne mržnje koji danas živimo. Fischer kaže: Mjesto mržnje je čovjek. Mržnja uvijek počinje kao mržnja prema sebi. Mržnju je puno lakše mrziti, nego ju razumjeti, ali ju ne možemo dokinuti tako što ćemo ju mrziti.

TELEGRAM: Jeste li, dakle, morali neke dileme u sebi raščistiti da biste radili ovaj komad?

PERKOVIĆ: O, da, puno puta, i još nije gotovo. Zato se i bavim ovim poslom. Kroz proces proba bistrim neka osobna pitanja, a za razumijevanje Medeje trebalo mi je neugodno puno vremena. Teško mi je pomiriti intuitivnu sklonost ženi koja, da bi povratila poziciju subjekta, donosi odluku koja je toliko strašna. Razumijem da u bijesu pomno smišljamo najgoru osvetu, jer želimo da se druga strana osjeća jednako loše kao mi.

Razumijem i trenutak u kojem shvatiš da nisi bespomoćna jer postoji dovoljno brutalna kazna, i razumijem da taj trenutak spasonosno briše osjećaj nemoći. Ali djeca nisu kriva što su se našla usred bojnog polja. Niti su odgovorna za tvoje odustajanje od sebe. Ni za njegovo odustajanje od tebe. Čitav autorski tim i glumački ansambl predstave – dobro, ženski dio malo glasnije nego muški – ozbiljno i osobno doživljava ovu temu. Puno smo razgovarali, i predstava je rezultat tih razgovora, dijeljenja osobnih dilema, iskustava, ranjivosti…

TELEGRAM. Starogrčka publika znala je priču iz iskustva mita. Današnja publika uglavnom se prvi put susreće s pričom, je li sraz time još eksplozivniji?

PERKOVIĆ: Mislim da i današnja publika zna osnovno: Medeja – ona koja je ubila djecu. A motiv filicida je toliko snažan da je i dalje eksplozivan. Doduše, nije svaki filicid isti. Grčka je mitologija prepuna očeva koji ubijaju svoju djecu, od Krona nadalje. Kad pomislimo na Edipa, neće nam prvo pasti na pamet Edipov otac koji je naredio da ga ubiju. Simbolička snaga ženske moći kao majke koja daje i uzima život, podriva nosivi stup patrijarhata, golema je i zastrašujuća. Da nije, o mizoginiji bismo učili na povijesti, uz rečenicu “ne ponovilo se”.

TELEGRAM: Koliko mi je poznato, niste dosad radili ništa od antičkog repertoara. Nije se potrefilo ili niste imali poriva?

PERKOVIĆ: Poigravala sam se svojedobno idejom rada na “Bakhama”, ali nikada ozbiljno. Iskreno, bilo me strah.

TELEGRAM: Ali palimpsestna poigravanja Ivane Sajko s antičkim žanrom ste radili. Dakle, krenuli ste obrnutim putem?

PERKOVIĆ: O, da. Režirala sam Ivaninu “Europu” u Zekaemu i to mi je jedna od najdražih predstava. Radile smo triptih “Žena bomba / Medeja / Europa” Dora Ruždjak, Ivana Sajko i ja. Nedavno sam ponovo čitala tu njenu “Medeju”, izvrsna je i dalje, šteta da hrvatska kazališta zaboravljaju Ivanu Sajko. Ne radi Ivane, ona se odlično snalazi u Berlinu.

TELEGRAM: Kakav modus igre želite sad postići u ansamblu? Razbijate visokomimetski stil?

PERKOVIĆ: Radim s izvrsnim glumačkim ansamblom koji s užitkom miješa visokomimetski i niskomimetski stil, da se poslužim vašim riječima. Na momente smo dostojanstveno estetizirani, češće kaotični, pa i autoironični. Jako volim raditi s glumcima koji su svjesni svoje autorske snage, pa su mnoga scenska rješenja koja djeluju kao režijska ili dramaturška, zapravo glumački prijedlozi i ideje DijaneVidušin, Tene Nemet Brankov – obje igraju Medeju – Nikole Baće, koji igra Jasona, ili autorski doprinos ostatka ansambla: Ksenija Pajić je Dadilja, Đorđe Kukuljica je Kreont, Ivana Bolanča, Mada Peršić i Tara Rosandić su Kor.

TELEGRAM. Govorite i o autoironiji kao poticajnom alatu. Euripid je bio prvi cinik i skeptik naše civilizacije. Je li to jedan od zaloga njegove suvremenosti?

PERKOVIĆ: Euripidu su suvremenici zamjerali to što stvari pokazuje onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakve bi trebale biti. U “Medeji” je duboko skeptičan i mračan, naša ga predstava pomalo iznevjeruje. Nekako nam je bilo nedovoljno zaključiti da je u mraku naprosto mrak.

TELEGRAM: Medejinu poziciju barbarke i strankinje Jason joj okrutno predbacuje. Ta pozicija također je jedan od danas najrecentnijih motiva. Novi kolonijalizam srećemo svakodnevno, zar ne?

PERKOVIĆ: Apsolutno, premda mislim da nam u Hrvatskoj eskalacija rasne netrpeljivosti tek slijedi; za sada je dovoljno biti žena. Neki dan sam na Gornjem gradu vidjela mladence kako se fotografiraju, dvoje mladih Filipinaca, prekrasni, sretni… Zazeblo me od pomisli s čim će se sve susretati kao stranci u društvu koje tako teško trpi različitosti i tako intenzivno treba žrtvenog jarca, bio Hercegovac ili Nepalac. Jednom ćemo, valjda, razumjeti da u mnoštvu jednakih gubimo vlastiti identitet, da se u svojoj autentičnosti ostvarujemo isključivo nasuprot onoga koji je različit i da smo, na kraju krajeva, sebi dužni dati drugome slobodu da bude različit.

TELEGRAM: Euripid na jednom mjestu otvoreno rasprostire enigmu o djeci kao roditeljskoj sreći ili pokori… Nisu li takva razmišljanja još i danas tabu i dočekuju se na nož?

PERKOVIĆ: Tabu je tu da bi sakrio istinu koja nas plaši. Užasno je teško biti roditelj, a i danas je sramota priznati da se vrlo često teško nosimo s težinom tog zadatka. Danas možda i gore nego prije, danas te kao “nemajku” ili “neoca” (ovaj sam pojam malo izmislila, zanimljivo je da ne postoji), ne osuđuje samo selo, nego čitav internet. Svi se prave da je osjećati vlastitu roditeljsku ulogu kao tešku, zbunjujuću, frustrirajuću… nenormalno.

Roditeljstvo, dok je dijete malo, zahtijeva izniman fizički, a kasnije nevjerojatan mentalni napor. Nasuprot nas je složena osoba, često niti nalik ilustraciji iz reklame za maslac u koju se i sami teško uklapamo. A ta osoba nije sama došla na ovaj svijet, mi smo ju donijeli. Naša je odgovornost ogromna, jer tu malu osobu prelako može ubiti samo naš pogled. Ili naša riječ. Premalo ljubavi. Previše ljubavi. Ljubav je opasna riječ, zato više volim riječ nježnost.