Istovremeno, izabran je i novi patrijarh SPC-a, a kulturni život se održava u najvećoj mogućoj mjeri. To posebno vrijedi za galerije, koje su ionako najmanje rizična mjesta, ali teško da je ta činjenica razlog velike posjećenosti izložbe koja upravo traje u Galeriji SANU na Knez Mihajlovoj ulici. Naime, izložba posvećena Vlahi Bukovcu, pod naslovom ‘Vlaho Bukovac: slikarstvo neprolazne lepote’, koja je otvorena još 24.12., s idejom trajanja do 28.3. mogla bi čak i biti produžena, budući da interes ne jenjava.
Istina je da se Galerija SANU nalazi na jednom od najprometnijih pješačkih koridora u gradu, isto tako nikada ne naplaćuje ulaz, no posjećenost je ipak velika najviše zahvaljujući samom Vlahi Bukovcu i njegovom radu, ali i zbog toga što je postavljena tako da uvodi publiku u jedan sasvim drugi svijet, u potpunosti izoliran od živosti ulice.
Izložba je detaljna i pregledna, ali ima problem
Autor Igor Borozan postavio je izložbu tako da se prvo na ulazu susretnemo sa stupom na kojem je ispisana kronologija slikarevog života i rada, nakon čega se izmjenjuju jarko crveni zidovi sa zelenim koridorima na kojima su izloženi eksponati koji uglavnom kronološki prate Bukovčevu karijeru, uz detaljna objašnjenja i kontekstualizacije kraj svake niše i najvećeg dijela radova.
Sve to skupa djeluje jako zavodljivo i ukazuje na raznovrsnost Bukovčevog rada, od velikih portreta iz muzeja Srpske crkvene opštine u Dubrovniku na ulazu, preko antičke faze i ženskih aktova na temu ‘nouvelle femme’, pa zagrebačkog dijela karijere, zatim mirne faze obilježene povratkom u Cavtat, preko portreta srpske kraljevske obitelji, do velikih aktova i novih tendencija koje je autor izložbe okarakterizirao fazom dekadencije i pomodnih ideja. Nit koja se provlači kroz sve faze stvaralaštva i kroz samu izložbu su Bukovčevi autoportreti, pri čemu se izložba na izlazu zatvara s jednim od njih, i to iz mlađe faze.
Budući da je izložba detaljna i pregledna potrebni su i drugi obilazak i uzimanje kataloga da se razumije koncept, što nas dovodi do njegove problematičnosti. Jasno je, i u tome, naravno nema ništa sporno, da izložba naglašava Bukovčevu pripadnost srpskoj kulturi, pa i članstvo u samoj SANU, instituciji koja je i postavila izložbu što je istaknuto aktom i medaljonom povodom primanja u Srpsku kraljevsku akademiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na izložbi nema drugih slikarevih opredjeljenja i pripadnosti
Ono što, međutim predstavlja problem jeste činjenica da na izložbi nema drugih slikarevih opredjeljenja i pripadnosti, zbog čega se stječe dojam da ih nije ni bilo. Svega toga u katalogu ima.
Jednako portreta Franje Josipa, kao i crnogorske kraljevske obitelji na Cetinju, ali i kompletne hrvatske faze, s Gundulićevim snom, preporodnim zastorom u zagrebačkom HNK-u, kontakata sa Strossmayerom, počasnog članstva u JAZU, sudjelovanja na prvoj dalmatinskoj izložbi i predsjedanja ‘Hrvatskim umjetničkim društvom Medulić’, ali i profesure u Pragu.
No, između kataloga i izložbe postoji bitna razlika u poruci. U njemu se uočavaju i panslavizam i jugoslavensko opredjeljenje Vlahe Bukovca, vidljivo u suradnji sa svim sredinama i kontekstima na ovim prostorima, ali na izložbi svega toga nema. Zagrebačka faza je predstavljena kroz portret Bele Čikoša Sesije u ateljeu i par sličnih portreta, bez bilo kakvih nacionalnih tema, dok crnogorske faze na izložbi uopće nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Unatoč svemu izložbu svakako vrijedi pogledati
Drugim riječima, posjetitelj stječe dojam njegove gotovo isključive pripadnosti srpskoj kulturi, što je naglašeno kroz to što su izloženi portreti isključivo srpskih kraljevskih kuća, bez onih Franje Josipa i s crnogorskog dvora. Kako je sasvim jasno da kroz izložbu prođu svi, a skupi i luksuzni katalog kupe rijetki, poruka izložbe je jasna, iako se autor uvijek može izvući na katalog.
Na koncu, nije nezanimljivo ni to što su portreti Aleksandra i Petra Karađorđevića posebno izdvojeni, dok se Obrenović nalazi po strani, kao neka fusnota. Najveća pak zanimljivost iz kataloga je Titova direktna intervencija iz 1961. kojom je spriječio da slika ‘Bela robinja’, jedna od istaknutijih na izložbi, napusti zemlju i bude poklonjena predsjedniku Indonezije, Suhartu.
U svakom slučaju, svemu unatoč, izložbu vrijedi pogledati, jer iza svega ostaju veliki umjetnik i njegovo djelo, a na interpretacije i naknadna čitanja nitko ne može utjecati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bio sam u Beogradu na izložbi o Vlahi Bukovcu. Vrijedna je, ali ima jedan problem
Izložba u beogradskoj Galeriji SANU nema drugih slikarevih opredjeljenja i pripadnosti, osim srpske
Između kataloga i izložbe postoji bitna razlika u poruci. U njemu se uočavaju i panslavizam i jugoslavensko opredjeljenje Vlahe Bukovca, vidljivo u suradnji sa svim sredinama i kontekstima na ovim prostorima, ali na izložbi svega toga nema. Drugim riječima, posjetitelj stječe dojam njegove gotovo isključive pripadnosti srpskoj kulturi
U Beogradu ovih dana vlada nekakva čudna živost, koju bismo parafrazirajući Matvejevića mogli nazvati ‘između pandemije i normalnosti’. S jedne strane, sve se zatvara u 20 sati i redovi ispred covid-ambulanti su postojani, a s druge ulice i lokali su puni ljudi i osjeća se nekakav optimizam, svakako potaknut činjenicom da je u toku masovno cijepljenje i da praktično nema čovjeka s kojim sam komunicirao za vrijeme boravka tamo, a da nije već primio barem jednu dozu cjepiva ili će se to dogoditi kroz par dana.
Istovremeno, izabran je i novi patrijarh SPC-a, a kulturni život se održava u najvećoj mogućoj mjeri. To posebno vrijedi za galerije, koje su ionako najmanje rizična mjesta, ali teško da je ta činjenica razlog velike posjećenosti izložbe koja upravo traje u Galeriji SANU na Knez Mihajlovoj ulici. Naime, izložba posvećena Vlahi Bukovcu, pod naslovom ‘Vlaho Bukovac: slikarstvo neprolazne lepote’, koja je otvorena još 24.12., s idejom trajanja do 28.3. mogla bi čak i biti produžena, budući da interes ne jenjava.
Istina je da se Galerija SANU nalazi na jednom od najprometnijih pješačkih koridora u gradu, isto tako nikada ne naplaćuje ulaz, no posjećenost je ipak velika najviše zahvaljujući samom Vlahi Bukovcu i njegovom radu, ali i zbog toga što je postavljena tako da uvodi publiku u jedan sasvim drugi svijet, u potpunosti izoliran od živosti ulice.
Izložba je detaljna i pregledna, ali ima problem
Autor Igor Borozan postavio je izložbu tako da se prvo na ulazu susretnemo sa stupom na kojem je ispisana kronologija slikarevog života i rada, nakon čega se izmjenjuju jarko crveni zidovi sa zelenim koridorima na kojima su izloženi eksponati koji uglavnom kronološki prate Bukovčevu karijeru, uz detaljna objašnjenja i kontekstualizacije kraj svake niše i najvećeg dijela radova.
Sve to skupa djeluje jako zavodljivo i ukazuje na raznovrsnost Bukovčevog rada, od velikih portreta iz muzeja Srpske crkvene opštine u Dubrovniku na ulazu, preko antičke faze i ženskih aktova na temu ‘nouvelle femme’, pa zagrebačkog dijela karijere, zatim mirne faze obilježene povratkom u Cavtat, preko portreta srpske kraljevske obitelji, do velikih aktova i novih tendencija koje je autor izložbe okarakterizirao fazom dekadencije i pomodnih ideja. Nit koja se provlači kroz sve faze stvaralaštva i kroz samu izložbu su Bukovčevi autoportreti, pri čemu se izložba na izlazu zatvara s jednim od njih, i to iz mlađe faze.
Budući da je izložba detaljna i pregledna potrebni su i drugi obilazak i uzimanje kataloga da se razumije koncept, što nas dovodi do njegove problematičnosti. Jasno je, i u tome, naravno nema ništa sporno, da izložba naglašava Bukovčevu pripadnost srpskoj kulturi, pa i članstvo u samoj SANU, instituciji koja je i postavila izložbu što je istaknuto aktom i medaljonom povodom primanja u Srpsku kraljevsku akademiju.
Na izložbi nema drugih slikarevih opredjeljenja i pripadnosti
Ono što, međutim predstavlja problem jeste činjenica da na izložbi nema drugih slikarevih opredjeljenja i pripadnosti, zbog čega se stječe dojam da ih nije ni bilo. Svega toga u katalogu ima.
Jednako portreta Franje Josipa, kao i crnogorske kraljevske obitelji na Cetinju, ali i kompletne hrvatske faze, s Gundulićevim snom, preporodnim zastorom u zagrebačkom HNK-u, kontakata sa Strossmayerom, počasnog članstva u JAZU, sudjelovanja na prvoj dalmatinskoj izložbi i predsjedanja ‘Hrvatskim umjetničkim društvom Medulić’, ali i profesure u Pragu.
No, između kataloga i izložbe postoji bitna razlika u poruci. U njemu se uočavaju i panslavizam i jugoslavensko opredjeljenje Vlahe Bukovca, vidljivo u suradnji sa svim sredinama i kontekstima na ovim prostorima, ali na izložbi svega toga nema. Zagrebačka faza je predstavljena kroz portret Bele Čikoša Sesije u ateljeu i par sličnih portreta, bez bilo kakvih nacionalnih tema, dok crnogorske faze na izložbi uopće nema.
Unatoč svemu izložbu svakako vrijedi pogledati
Drugim riječima, posjetitelj stječe dojam njegove gotovo isključive pripadnosti srpskoj kulturi, što je naglašeno kroz to što su izloženi portreti isključivo srpskih kraljevskih kuća, bez onih Franje Josipa i s crnogorskog dvora. Kako je sasvim jasno da kroz izložbu prođu svi, a skupi i luksuzni katalog kupe rijetki, poruka izložbe je jasna, iako se autor uvijek može izvući na katalog.
Na koncu, nije nezanimljivo ni to što su portreti Aleksandra i Petra Karađorđevića posebno izdvojeni, dok se Obrenović nalazi po strani, kao neka fusnota. Najveća pak zanimljivost iz kataloga je Titova direktna intervencija iz 1961. kojom je spriječio da slika ‘Bela robinja’, jedna od istaknutijih na izložbi, napusti zemlju i bude poklonjena predsjedniku Indonezije, Suhartu.
U svakom slučaju, svemu unatoč, izložbu vrijedi pogledati, jer iza svega ostaju veliki umjetnik i njegovo djelo, a na interpretacije i naknadna čitanja nitko ne može utjecati.