Dora Ruždjak Podolski u petak ima premijeru velike opere u HNK, naš Boris Homovec pričao je s njom

Prosječan dan Dore Ruždjak Podolski ispunjen je predavanjima na Akademiji, gdje kao docentica predaje glumu, svakodevnim opernim probama, pripremama dramatizacije, zajedno s Tomislavom Zajecom, nagrađivanog romana Kristijana Novaka “Črna mati zemla” u ZKM-u (premijera je na proljeće), brigom za kćer Evu, kavicama s kolegama i prijateljicama…

Redateljica sa šezdesetak projekata iza sebe

Ispunjen je i osluškivanjem svih kazališnih kuloarskih pričica, trčanjem, gledanjem filmova recentne europske produkcije (“Oduševljena sam Tonijem Erdmannom, a razočarana Alamodovarovom Juliettom”), iščitavanjem nekoliko knjiga paralelno, razgovorima i polemikama s bratom Radovanom Ruždjakom, glumcem i redateljem, o kazalištu i životu…

Redateljica koja iza sebe ima šezdesetak projekata svih žanrova, režira u Sloveniji, dobitnica je dvije Nagrade hrvatskog glumišta (za kultni mjuzikl “Chicago” i Papandopulovu operu “Madame Buffault”), kontroverzne manifestacije, koju je nekoliko puta i režirala.

Otkako je znam, hiperaktivna je, mudra, zahtjevna, vječno u speedu, simpatična, brbljava žena s cigaretom u ruci, koju definitivno nije lako slijediti. Ni s ovim razgovorom, moj dojam o njoj kao zahvalnoj sugovornici, nije se nimalo izmijenio.

TELEGRAM: Čuo sam da još uvijek imate strah od prve probe.

RUŽDJAK PODOLSKI: To važi i za druge redatelje, nisam u tome ja izuzetak. Dva dana prije prve probe imam mučninu, želučano-probavne tegobe, psihičku krizu, ogromnu tremu. Ulazak u kazališnu zgradu na čuvenu prvu probu nekog novog projekta za mene je ravan ulasku u čistilište. To se tijekom godina ništa nije promijenilo.

TELEGRAM: Usprkos iskustvu i mnogim utakmicama u nogama?

RUŽDJAK PODOLSKI: Usprkos, iza mene je 23 punih godina posla. Zbog zanatskog umijeća danas brže dođem do cilja, nekad mi se lakše odreći nekih poslova i kritičnija sam prema svom radu.

TELEGRAM: Koji su vam kriteriji za koji projekt se odlučujete? Režirate i operu, drame, mjuzikle, evente…

RUŽDJAK PODOLSKI: Dobro pitanje. Da, u pravu ste, zaista sam radila sve. Sada više ne bih radila “sve”. Nekad me to zaista veselilo, nije bilo samo pitanje preživljavanja, jer sam još dandanas slobodnjak. Veselili su me čak i eventi, jer sam znatiželjna po prirodi, veselili me razmjena energije s nekim novim ljudima i šušur.

Normalno da ponudu za “Don Pasquale” nisam mogla odbiti, sve što je klasik je vrijedno postavljanja na scenu i ozbiljnog angažmana. Ne bih se sa svakim djelom, vrijedi to i za poneka klasična, uhvatila u koštac. Ne prihvaćam više projekte iz kojih iz ničega moram napraviti pitu.

TELEGRAM: Kako reagiraju po institucijama kad ih odbijete?

DORA RUŽDJAK: U svakom slučaju bolje, ako im pristupite iskreno. Nego kad zmuljaš da putuješ u Armeniju, a onda te vide u drugom teatru. Priznajem, to sam nekad radila. Sad iskreno iskomuniciram s njima i argumentirano im dam do znanja zašto se ne vidim u tom projektu.

TELEGRAM: Kakva je vaša metoda kad radite operu, koja je najzahtjevnija?

RUŽDJAK PODOLSKI: Imam sreću da predajem opernu glumu od 2004. na Muzičkoj Akademiji. Izuzetno sam puno naučila od studenata i kolega profesora o mettieru i izvođačkim mogućnostima, koji su golemi, ali ponajčešće se izbjegava tražiti maksimum od pjevača. Operu sam najbolje upoznala zahvaljujući činjenici da sam punih dvanaest godina u kontaktu s praksom i djelima. To stvarno radim s lakoćom.

Ja sam toliko izbjegavala glazbu u svom životu, glazbom su se bavili moji roditelji, oba moja djeda i veći dio mamine obitelji. Ja sam stvarno za glazbu rođena, muzikalnost mi je prvi talent i najveći, a njega sam odbacila iz inata i sad sam mu se vratila radeći operu. Sretna sam zbog toga. Nema ništa gluplje nego odbaciti talent.

TELEGRAM: Vrte li vam se u glavi cijelo vrijeme arije iz aktualne režije?

RUŽDJAK PODOLSKI: Cijelo vrijeme ih vrtim, jako brzo ih učim napamet, imam odličan sluh. To što sam taj dan čula registriram poput snimača zvuka, tako prihvaćam i to bruji u meni, ne smeta me, živim s time.

TELEGRAM: Imate li danas manje problema s postizanjem autoriteta prema ekipi s kojom radite i izvlačenja maksimuma od njih?

RUŽDJAK PODOLSKI: Imam više autoriteta. Lakše je, ja sam odavno shvatila da se autoritet postiže jedino pripremljenošću. Imali vi preko puta sebe najneprijateljskije raspoloženog izvođača, on će vas morati poštovati i uvažiti kad ste jako dobro pripremljeni. Izvođači znaju biti okrutni kad shvate da znaju više od nekog redatelja, ili drugog autoriteta.

Onda postanu brutalni, čak i dođe do nemogućih situacija. Kad si pripremljen, nema straha i možeš dati drugom slobodu, mogućnost autorstva, izbor kako će oblikovati svoju rolu. No, bez obzira na pripremljenost, ne završi svaki projekt uspješno, često to ima veze i s faktorom sreće i trenutkom u kojem živimo.

TELEGRAM: Koliko se morate limitirati kao redateljica, obzirom da opera iziskuje najskuplju produkciju? I ako opera nije bogata i raskošna na sceni, onda ju je bolje ne postavljati.

RUŽDJAK PODOLSKI: Ima nečeg u tome. Slažem se s Vama da opera mora imati jaki vizualni okvir i čim se otvori zavjesa, to mora biti ugodno oku, svakom gledatelju mora biti jasno zašto tako nešto gleda. Novaca je sve manje i treba limitirati svoje ideje, prilagođavati ih ponekad. Imam i suradnike, koji su magični, pa znaju s malim budžetom napraviti izvrsne stvari. HNK ima najbolje radionice u ovom dijelu Europe pa moramo računati i na majstore, prave zanatlije.

Oni mogu napraviti čuda u scenografiji i kostimografiji. Moram priznati da u ovim vremenima, kad je takav BDP i kad je kriza, nadamo se, iza nas, kad se osjeća da su ljudi pozitivniji, zahtijevati helikopter na sceni za mene nije primjereno. Radije da se od budžeta helikoptera napravi još sedam predstava. Mislim da je prošlo vrijeme redatelja autokrata i hodajućih spomenika.

TELEGRAM: Jeste li pristalica adaptacije klasika i njihovog osuvremenjivanja ? Mnogi redatelji pretjeruju u tome, a publika koja poznaje original, bude razočarana.

RUŽDJAK PODOLSKI: Ne mogu generalizirati. Recimo, “Don Pasquale” je podložan adaptaciji te je pomaknut u osamdesete godine. Po meni, taj siže je bilo potrebno osuvremeniti jer bi inače bio dovoljan sam sebi i ne bi rezonirao s današnjim vremenom. Jer, Don Pasquale govori o labuđem pjevu probuđenom u ostarjelom muškarcu, ali progovara i o prvoj generaciji sponzoruša, koje teže boljem životu, na kojeg misle da imaju pravo.

Zgodno je kako Donizetti predivno, i izuzetno dramaturški točno, ocrtava lik djevojke Norine koja želi postati pripadnicom zlatne mladeži ili zvijezdom nekog današnjeg realitya. Mi nismo nikad sigurni koje je njeno lice pravo. Ne zna se je li ona idealistična, zanesena ili samo ambiciozna ženturača koja ne bira sredstva do svog cilja.

Inače, kad se siže opere bavi apstraktnim ili mitološkim sadržajem, osuvremenjivanje je nužno. U Mariboru je publika osam puta već vidjela predstavu, a jedan slovenski kritičar se negativno osvrnuo na trenutak osuvremenjivanja Donizettija. Ja i dalje držim da je u ovom slučaju koncept uspio.

TELEGRAM: Imamo li danas u Hrvatskoj pravih i karizmatičnih opernih zvijezda, koji imaju magnet za privlačenje publike?

RUŽDJAK PODOLSKI: Imamo. Samo što PR ne radi dovoljno po tom pitanju. Mladi Leon Košević bio je moj student, ima samo 25 godina, a već pjeva u Lausanni, Stuttgartu, Antwerpenu… Govorim samo o angažmanima za koje ima potpisane ugovore, slijede mnoga iznenađenja u najprestižnijim opernim kućama, pred njim je blistava karijera baritonske zvijezde, svijet mu je na dlanu, ima glas, stas, inteligenciju…

Znate, samo tristotinjak ljubitelja opera to zna i o tome raspravlja. Ja mislim da je osnovni problem u tome što operna ulaznica danas prosječno košta 100 kuna, a kad bi koštala barem 200 kuna, publika bi više cijenila ono što dobiva za svoj novac.

TELEGRAM: Paralelno pripremate komad “Črna mati zemla” u ZKM-u, prema nagrađenom romanu Kristijana Novaka.

RUŽDJAK PODOLSKI: Ja sam predložila tu adaptaciju ravnateljici Snježani Abramović Milković, ona je pristala čim je pročitala roman. Na Novakov roman slučajno sam naletjela 2013., bez preporuke, čim je roman izašao iz tiska, pročitala sam roman u hipu i posve me oduševio.

Odabrala sam za adaptatora Tomislava Zajeca, jer je roman koji ima nekoliko razina svijesti i koji je strukturalno vrlo složen izuzetno teško prenijeti na scenu. Tomica je najpredaniji mogući suradnik, ništa mu nije problem, na adaptaciji radimo punih deset mjeseci intenzivno i brusimo je. Kristijan Novak je dao zeleno svjetlo za sve.

Pročitao je adaptaciju, imao je nekoliko plemenitih pohvala i sugestija i jako se veselim, ali i strahujem od tog posla. Međimurje ,inače, zovu otokom između Mure i Drave, vrstom izolacijske enklave i ono je neobično, po svemu. Mi imamo površnu percepciju Međimurja.

TELEGRAM: Hoćete li inzistirati u redateljskoj koncepciji baš na tom etno elementu?

RUŽDJAK PODOLSKI: Hoću, morat ću. Preko mitologije i začudnih etnoloških elemenata lakše ću povezati tipologiju zatvorene sredine s problemima današnjice.

TELEGRAM: Kakav je vaš stav o današnjem hrvatskom glumištu?

RUŽDJAK PODOLSKI: Mi iznutra smo svi jako izmoreni od teatra i ne možemo ga sagledavati najobjektivnije, pa smo i prekritični. Imamo jako polarizirano glumište i polarizirane kriterije. Postoje kazališta, autori, pa i publika, koja ima izuzetno visoke kriterije i standarde.

A s druge strane postoje potpuno poremećeni kriteriji i uništene vrijednosti. Primjerice, kriza s kazalištem Komedija je sramota svih nas, dio i moje sramote, ja nemam pravo kritizirati, obzirom da nisam ništa napravila, niti sam išta javno izrekla u vezi sa situacijom u tom teatru.

TELEGRAM: Kalkuliralo se i s vašim imenom oko mjesta ravnatelja Komedije.

RUŽDJAK PODOLSKI: Stalno se špekulira s mojim imenom, nije me zanimalo, ako se trebam nečemu intenzivnije posvetiti, onda radije pedagogiji, nego ravnateljstvu. Voljela bih da se to kazalište vrati svojem respektabilnom negdašnjem identitetu. A nadam se da će i ITD uspjeti , jer da nema vizije Nataše Rajković, koja nema slobodu upravljanja tim teatrom, mnogi nezavisni projekti bez nje u ovom gradu ne bi se ostvarili. Čak sam i ja imala priliku tamo postaviti komad Ivana Vidića.

TELEGRAM: Imali ste izravnu suradnju s novom ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek. Kakav dojam je ostavila na vas ?

RUŽDJAK PODOLSKI: Poznajem njezin rad, jer kad sam bila ravnateljica dramskog programa na Igrama, gospođa Obuljen Koržinek je bila zamjenica ministra Biškupića. Ona je izuzetno obrazovana i kompetentna osoba, a dobro poznaje sustav. Prati kulturu u najširem smislu te riječi. Polažem velike nade u nju i dajem joj svu podršku jer sam je imala prilike vidjeti na terenu i fascinirana sam njezinom upućenošću i posvećenošću.

TELEGRAM: Svake godine eksperimentira se s programom Dubrovačkih ljetnih igara, a prečeste su i smjene ravnateljstva. Jeste li vi pobornik novih izraza, ili vraćanju klasika? I dvoumimo li se još uvijek da li bi to trebao biti hrvatski, europski ili međunarodni festival?

RUŽDJAK PODOLSKI: Čini mi se da se Dubrovnik još uvijek traži, naročito u dramskom dijelu. Ja sam se trudila da uvijek na repertoaru bude jedan domaći naslov, jedan klasik, te jedno baštinsko djelo čije bih uprizorenje prepustila mladim autorima. Mislim da je to bio dosta suvisao koncept. Moglo se više, vidjela sam mogućnosti. Dubrovnik je magnet i svi umjetnici tu žele nastupati. I taman kad ustanoviš sustav i shemu, onda dolazi do smjene.

TELEGRAM: Kako ste uspjeli opstati kao slobodnjak s tako impresivnim CV-jem?

RUŽDJAK PODOLSKI: Ne znam, činjenica je da zbilja mogu živjeti od tog posla. Ja imam uvijek ušteđeno nešto sa strane, ja sam ziheraš, Djevica u horoskopu, moram znati da mogu preživjeti godinu, dvije, ništa ne radeći. Srećom, napokon su se počele planirati programske politike unaprijed. Ako imaš slobodu, ona ti se vraća kao bumerang. Slobodnjaci su oštriji na jeziku, izravniji i komunikativniji. Ja sam svojedobno rekla da je “car gol” i dobila zabranu ulaska u neke teatre. Tako da sam u međuvremenu poradila na vlastitoj diplomaciji. Samo zašto dođe do toga da se užasno puno ljudi opusti i zapusti čim dobiju stalni posao?

TELEGRAM: Rijetke su faze kad ne radite, ali…

RUŽDJAK PODOLSKI: Zbilja nisam imala puno takvih perioda u zadnjih četiri, pet godina. Recimo, umjesto da Zajec i ja ljetujemo ovo ljeto, mi smo fizički i mentalno bili u Međimurju, pripremajući Novaka. Kad nema posla, meni je to gotovo nepodnošljivo. Tad se vraćam literaturi, šest knjiga paralelno čitala, ali ja užasno svaštarim, imam svaštarski mozak, sklon multitaskingu, pa bih čak i pisala, zbog nekog treninga, ali ničeg konkretnog od svega toga…

Danas me smiruje rekreativno trčanje, tri puta tjedno po šest, sedam kilometara. U boljoj sam fizičkoj kondiciji, kao i psihičkoj, nemam više toliko vremena za teatarska naklapanja uz vino, viski i cigarete. Nisam baš prisutna na društvenim mrežama. Udaljila sam se, da ne gubim vrijeme. Možda ćete se iznenaditi, ali ja ne čitam novine, nemam televiziju, o politici nemam pojma, niti pratim tu scenu.

TELEGRAM: Valjda znate kako se zove naš novi premijer?

RUŽDJAK PODOLSKI: To znam, to ipak znam!

TELEGRAM: Kako režirate i u Mariboru, kako bi komparirali slovensko i hrvatsko kazalište?

RUŽDJAK PODOLSKI: Slovenija je nama uvijek kao jedan nedostižan san. Ona je nama poput duge. Ali, kad radiš tamo, vidiš da nije baš tako idealno. Trenutno imaju strašno lošu političku situaciju i oni zaista nemaju novaca u teatru. Ne mogu kupiti dasku za peglanje, ako vam treba kao rekvizit. Ali, oni su discipliniraniji od nas, imaju veću odgovornost. Kod nas uvijek ima mediteranske, glasne lakonske filozofije.

U Sloveniji je ugodnije raditi, jer su ustrojeniji i discipliniraniji. A onda, malo po malo, vidite kao u Szabovom filmu “Susret s Venerom” da postoje pukotine. Bila sam svjedok zgodnih scena sa dvije rekviziterke, koje su bile zaljubljene u mog scenografa, i zbog ljubomore nisu razgovarale jedna s drugom. Znate, ja vam i inače smatram kako u životu nema ideala, nema završenog.

TELEGRAM: Nerviraju li vas mitovi i legende kako je nekad u kazalištu bilo puno bolje i kvalitetnije?

RUŽDJAK PODOLSKI: To je pomalo čehovljanski sindrom. Što je zgodno, jer smo s njim i počeli razgovor, pa, možda, možemo i završiti. Postoje neke anegdote, recimo, o Borisu Buzančiću, koje su beskrajno smiješne, jer bio je glumčina i tipčina. I dobro je da postoje, veselja prepričavanja radi. Znate, moj brat Radovan je svojedobno stanovao u stanu u Hercegovačkoj. Pronašao je knjižicu pokojnog stanara, u koju je ovaj uredno upisivao što se igralo u Zagrebu u kazalištu 1933. godine.

Svaki dan bila je na repertoaru naslovčina, gromade od komada: red Čehova, red Musorgskog, red Shakespearea, red Delibesa, svakog dana top naslov. Tad niti je bilo elektronike, jedva da je bilo prijevoznih sredstava, ali imali su repertoar na kojemu im ja i danas zavidim. Inače, sve u životu jest optimizam sjećanja. Pa tako i teatar.