Dora Ruždjak Podolski: ‘Posljednja premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama kompleksna je povijesna freska posvećena ženama’

TELEGRAM: Ovom premijerom faktički se opraštate od intendanture Dubrovačkih ljetnih igara. Kakve su emocije?
RUŽDJAK PODOLSKI: Sretna sam i umorna. Imali smo uzbudljiv, istraživački proces i trenutno sam zaokupljena pretpremijernim probama. Za razmišljanja o intendanturi bit će vremena…

TELEGRAM: Znam da nije lako iz vlastite kože procjenjivati mandat… No, ipak, ako rezimirate proteklih šest sezona, s čime ste intimno najzadovoljniji a što niste uspjeli provesti?
RUŽDJAK PODOLSKI: Vođenje jednog od najdužih europskih festivala naporan je i iscrpljujući posao. Trebalo mi je neko vrijeme da upoznam do kraja strukturu Kuće, kako od milja nazivaju Dubrovačke ljetne igre, kao instituciju u kulturi, ali mislim da smo u posljednje tri godine postigli zavidnu dozu sinergije kao produkcijski tim. Ono na što sam ponosna je vođenje festivala u danima svjetske pandemije, jedan smo od rijetkih europskih festivala koji je 2020. i 2021. održan u punom opsegu.

Ponosna sam i na provedbe projekata financiranih sredstvima Europske komisije, čak četiri projekta u ovih šest godina zaživjela su u različitom opsegu, pokazavši da se i naši ljetni festivali mogu okušati u takvom tipu suradnji. Tu su i programi razvoja publike, predstave i glazbeno-scenska događanja namijenjena mladima i najmlađima koji će jednoga dana činiti jezgru festivalske publike.

Dakako da se uvijek moglo više i bolje, možda smo mogli više inzistirati na dovođenju europski i svjetski prepoznatih kazališnih umjetnika, no naši su planovi promijenjeni upravo zbog pandemijskih vremena. Nadam se da ostavljam Igre svojoj nasljednici Martini Filjak kao organiziranu i produkcijski spremnu manifestaciju koja može odgovoriti i najzahtjevnijim umjetničkim zadaćama.

TELEGRAM: Igre se nalaze na jednoj od svojih turbulentnijih hridi. Nije li mega komercijalizacija turizma zaprijetila samoj srži festivala – ambijentalnosti?
RUŽDJAK PODOLSKI: Ne slažem se u potpunosti. Vremena se mijenjaju, mijenja se i Dubrovnik, a samim time i ideja ambijentalnosti. Postoji određena vrsta promišljanja ambijentalnosti koja je vezana uz zlatno doba Igara još iz perioda bivše države, a koja je danas neodrživa. A zašto bi i bila? Ambijentalnost nije tek puka zanimljiva kulisa, za mene ambijentalnost znači ući pod kožu jedne sredine, jednog grada, prepoznati bilo njegovih stanovnika i pronaći moduse suživota kulturne proizvodnje i zajednice koju ta kultura oplemenjuje.

TELEGRAM: Predstavu “Sjetne žene raguzejske” locirali ste u park Gradac, jedan od mitskih toposa Igara. Zašto?
RUŽDJAK PODOLSKI: Pozicija prizorišta gdje je publika okrenuta prema Gradu različita je od dosadašnjeg tretiranja tog prostora i tim pozicioniranjem Grad je više od kulise, Grad postaje svjedokom, promatračem, sugovornikom i tumačem sudbina žena o kojima progovaramo u predstavi.

TELEGRAM: Za minimalistički nerv scenografa Stefana Katunara dramaturgija otvorenog prostora je bila dodatni izazov?
RUŽDJAK PODOLSKI: Stefano je toliko okretan i vješt umjetnik, pa ga ne bih ograničila segmentom otvorenog prostora. Stefano je dubinski kazališni čovjek koji svakom procesu pristupa iz predloška i energije prostora, a uvijek je spreman na ludizam i lucidna rješenja.

TELEGRAM: Okej, probe imate noću, ali Grad ne spava. Mogli ste osigurati potrebnu izolaciju za rad?
RUŽDJAK PODOLSKI: Apsolutno. Gradac je sigurno mjesto, a Igre vješte u moderiranju dobrih produkcijskih uvjeta.

TELEGRAM: “Sjeta” iz naslova signalizira melodramu? Ima li ovdje tragova one Vojnovićevske čežnje?
RUŽDJAK PODOLSKI: Ima. Zahvaljujući spisateljskom prosedeu Marijane Fumić, te izuzetnim intervencijama u dubrovački govor Mara Martinovića, predstava je obojana Vojnovićevskim timbrom. Ali je nadahnuta i Držićevim pastoralnim motivima prevedenim u apsurdnom ključu, te faktima iz prošlosti Dubrovačke Republike. U predstavi postoji i dašak beketovštine koja posebno rezonira u mojem biću.

TELEGRAM: Kad ste počeli kopati po materijalu, što ste pronašli tako zrcalno suvremeno u životu žena iz doba Republike?
RUŽDJAK PODOLSKI: Sva ta pitanja namijenjena su Marijani Fumić, autorici izvedbenog teksta, a osobno mi je fascinantno da su ženska snaga, kreacija i intelekt neuništive bez obzira na sociopolitičke okolnosti.

TELEGRAM: Represivna ženomrzačka pozadina dubrovačke demokracije nije birala stalešku pripadnost? Kao žrtve padale su žene od najviših krugova do egzistencijalnog dna.
RUŽDJAK PODOLSKI: Da. No, to nema veze nužno s represijom DubrovačkeRepublike, nego s poviješću civilizacije kao takve. Republika je samo o toj vrsti represije vodila pisanog traga, s obzirom na njezinu važnost u europskom prostoru, te potrebu za administrativnim zabilježavanjem svakog segmenta javnog života u Dubrovniku.

TELEGRAM: Izvrsna drama Slobodna Šnajdera “Dumanske tišine” jedno je od rijetkih dramskih djela koje se bavi ovom temom. Referirate li se u neku ruku na tu dramu, nastavljate započeto?
RUŽDJAK PODOLSKI: Ne.

TELEGRAM: Jesu li glumice bile sukreatorice u nastajanju predloška?
RUŽDJAK PODOLSKI: Svakako. Neke od njih, poput Nataše Kopeč, autorice su i segmenta dramskog predloška, a sve umjetnice birane su pomno u projekt zahvaljujući svojim iznimnim glumačkim osobnostima kao i autorskom i kreativnom nervu te su im na taj način i dodijeljene odgovarajuće uloge.

TELEGRAM: Glazbeno tkivo vaših predstava uvijek ima markantnu poziciju. Kako se ovdje manifestira?
RUŽDJAK PODOLSKI: Ne mogu režirati bez pomno satkane glazbene potke te mi je glazba jednako važna kao i primjerice predložak ili glumačka kreacija. U ovom projektu iznimno lijepo sam surađivala s glazbenikom Marom Marketom. Poznajem ga od pandemijske godine i naše suradnje na “Dubrovačkim zrcalima”. Market vrlo dobro poznaje dubrovačku ambijentalnost, specifikum dubrovačkog mentaliteta, a u ovom projektu pokazuje zavidno promišljanje kompleksne povijesne freske što “Sjetne žene raguzejske” sigurno jesu.