Božićna kratka priča Telegramovog autora i pisca: ‘Premijera Kralja Leara na Badnjak’

„Ponašaš se kao zadnja amaterka! Izbacit ću te iz podjele!“ urlao je redatelj na Taru. „Daj se malo angažiraj!“

Okružen asistentima, maketama i monitorima, zavaljen u gledalištu, čizama zabačenih na sjedalo ispred sebe, sa obaveznim šampanjcem na ledu… Derao se više onako dekorativno. Glumatajući za tehničare. Jer, to je i bilo sve što je mogao, jadan. Naime, Tara alias Cordelia bila je gradonačelnikova kći. Što će reći, intendant koji je upravo tih decembarskih dana armirao svoj četvrti uzastopni mandat, prije bi najurio redatelja nego mezimicu svog izravnog patrona i financijera.

Goran Mandić sve je to pratio s tugom oko srca. Sjedio je na sceni na praktikablu i zamišljeno prolazio prstima kroz sjedokosu grivu. Mukotrpno je klesao kralja Leara, s punom raskriljenošću svog ljudskog i umjetničkog bića. Tom ulogom svečano će proslaviti 70 godina života i 50 godina glumačkog maratona. Daleko rasniji, hrabriji i značajniji redatelji od ovog karijernog rutinera, nudili su mu Leara već i ranije, nekoliko puta u plodonosnoj karijeri. Ali Mandić se nije dao nagovoriti.

„Nije Lear skeč da bi ga tek tako proćerdao“, govorio je stasiti glumac boksačkog nosa, ljubazno otklanjajući ponude.

Ali sad je osjećao da je kucno i taj čas i nije ga više ni htio ni mogao izbjegavati. Jer, moglo bi biti dockan. Istina, bio je u izvrsnoj fizičkoj i mentalnoj kondiciji, ali nikad se ne zna. Đavo začas dođe po svoje. U ovu remek-klopku dramske literature naprosto je morao zagristi. Makar se ugušio. Strepio je od goleme odgovornosti. Cijelog svog umjetničkog života Goran Mandić je na kazališne probe dolazio sat vremena prije svih. Na filmskim i televizijskim setovima već je zorom sjedio u šminkernici, a još se ni zijevajuće maskerice ne bi pojavile s prvim jutarnjim cigaretama i kavama.

Bila je ponoć kad su završili s probom. Traljavih rezultata. Goran se osjećao kao da mu je netko srce iskopao.

„Ljudi, idemo još brijat! Idemo u Mjesečinu!“ cičala je Tara, đipajući po uskom hodniku uz portirnicu.

Tamo su visjele pribijene podjele uloga, kao liste pomilovanja. Pridružio joj se samo jedan od asistenata redatelja, friško diplomirani neobrazovani bezveznjak. Tip se svojski upinjao da dobije stalni angažman. Elem, brzo je ukapirao, još na prvoj čitaćoj probi, da je korisno ne mrdati iz orbite gradonačelnikove kćeri.

„Dijete, možda to nije najpametnije…“, strpljivo se nasmiješio Goran, zakopčavajući pernatu jaknu. „Idi se dobro naspavaj, sutra nas čeka puno posla.“

„Gledaj svoja posla, matori!“, odbrusila je Tara.

Bestidno je pozorničkom ocu pokazala srednji prst i nestala, tiktokareći sve u šesnaest.

***

Goran se odvezao kući. Mirna je još čitala. Sklupčana u fotelji, umotana u pouzdanu čupavu deku. Božićna jelka svjetlucala je u kutu.

„Gle, okitila si već, kad prije… Baš je prekrasna.“

Priđe i poljubi je u obraz.

Jesenas je navršila šezdeset i šestu, a koža joj je bila kao da se tek rodila.

„Mogli ste tako i do zore“, ravnodušno je rekla.

Bez prizvuka ironije. Ravnog tona kao da je drum u pustinji. Nije mu uzvratila poljubac.

„Ili da si ostao spavati u kazalištu. To ti nije palo na pamet? Ne treba tebi kuća…“

„Nemoj, ljubavi… Ionako sam sav nikakav. Proba je bila čista katastrofa.“

„Naravno, kad vam ništa nije sveto.“

„Mislio sam da smo to riješili…“, umorno se ponadao.

„Ništa nismo riješili.“

Spustila je knjigu na tepih, uklizala u papuče i uputila se u spavaću sobu.

Dok se on istuširao i uvukao u krevet, ona je već disala snom pravednice.

***

Na jutarnjoj probi Goran je zamalo ispustio Taru iz ruku. Postavljali su finale. Onu scenu kad Lear, shrvan od bola, u naručju nosi mrtvo Cordelijino tijelo. U toj delikatnoj dionici Tara mu nimalo nije pomagala. Uopće nije sudjelovala. Objesila se na njegovim rukama kao vreća i tipkala po mobitelu.

Protiv volje sjetio se hladnoće koja je vladala za doručkom, Mirna se i dalje držala tvrdo i nepopustljivo, i u tom trenutku pukla mu je koncentracija.

„Pazi, morončino!“ vrisnula je Tara. „Hoćeš da kičmu sjebem?!“

Nervozno se iskobeljala iz Goranovih ruku i odjurila sa scene. Sjeo je u kazališni bife a ruke su mu drhtale.

Kad je početkom kazališne sezone obavijestio Mirnu da je premijera planirana na sam Badnjak, nije ga ozbiljno shvatila. Nešto je šaljivo komentirala i više se nije tim bavila. Sve dok početkom prosinca nije počela ispisivati duge liste obaveza, popise namirnica i poklona. Uzalud ju je uvjeravao da nema ništa loše u tome, da je Shakespeare ionako bliže Bogu nego što će većina ikada biti. Uostalom, nije li to bolje nego da njih dvoje samuju. Jednom za promjenu. Na sina Andreja ne mogu računati ni ove godine. Lijepo im je neki dan rekao da nema šanse da ostavi posao. Radio je u Los Angelesu kao snimatelj. Bit će sretni ako se i preko zooma uspiju vidjeti.

„Reci upravi da ti na Badnjak ne radiš. Neka pomaknu premijeru iza Božića“, jednostavno je objasnila.

Ne može on sad micat Leara, sve i da hoće.

***

„Ne znam, stari, šta bih ti rekao“, stisnuo mu je dlanove Robert. „Teško je drugom pametovat. Moraš sam odlučiti…“

Dok su čekali scenu oluje, Goran mu se potužio na kakvim je mukama. Robert Bakić je igrao Ludu. Fantastične kodove je čupao iz sebe. Bio je glavni Goranov oslonac i bratska duša u predstavi.

„Jedno ću ti reći. I ja sam tvrde glave bio“, uzdahnuo je Robert, stisnuvši oči. „I vidi me sad, sam ko pas. Kad uđem u stan, čini mi se da sam u štenari. Radijatori vreli, al’ džabe. Pa samo bježim. Imaš svoju Mirnu, nemoj se kockat da je izgubiš pod stare dane. Pusti Leara u vražju mater. Ne vrijedi.“

Goran ništa ne odgovori. Pogleda partnera kao da ga prvi put vidi. Skine duksericu i hlače, omota se nekim vrećama, ode do sredine scene i baci se u kraljevsko ludilo. Shakespeare se negdje zadovoljno cerekao.

***

„Ti stvarno nećeš ići?“

Procijedio je posljednju bijednu nadu, prateći Mirnu ispod oka. Donijela mu je smoking i blještavo bijelu košulju.

„Ne. Ja na Badnjak ne idem iz kuće. Ti kako hoćeš.“

„Ja moram.“

„Mora se samo umrijeti“, praktično je završila temu.

„Kako ću bez tebe na scenu?“

Još od njegove prve žutokljunaške pojave na pozornici, ona je bila uz njega. Sjedila je u gledalištu i slala mu zagrljaje megatonske snage. Niti jednu premijeru nije propustila. A kad su filmovi i serije bile u pitanju, držala ga je za ruku u mraku dvorane, prolazeći ponovo s njim sve prizore na ekranu.

„Snaći ćeš se. Nisi dijete.“

***

Provirio je kroz prorez na zastoru.

Pet minuta do početka. Publika je punila gledalište. Njegove ljubavi nigdje nije bilo. Možda još dođe do kraja. Tri sata traje predstava. Ima vremena. Neće njega njegova Mirna ostaviti. Poslije će se, uz crno vino, ljubiti i svemu slatko smijati.

***

Izvadila je šarana iz rerne i spustila tepsiju na sredinu stola. Tri tanjura, tri pribora za jelo, tri čaše za vino, tri damastne salvete boje slonovače… Uvijek bi obavezno postavljala i za sina, ne obazirući se na to što je znala da Andrej opet neće potegnuti preko oceana. Večeras je servirala za dvojicu kojih nema.

Dugo je zurila u šarana dok se neutješno hladio. Otpila je gutljaj vina i čekala. Jedino što je na nepcu osjetila, bila je spužva natopljena u ocat i žuč.

***

Unatoč reflektorima koji iz kontre nemilice prže i tuku u oči, svaki glumac dobro prepoznaje lica svojih gledatelja. Ili vidi, ili ih naslućuje. Mirne nigdje.

Cijelu predstavu Goran se herojski borio. Mahnito se trudeći da ne posrne ni sekundu. Nadao se da će izdržati do kraja a da se ne preda. Noseći pakao pod kojim mu se duša pretvarala u pepeo.

„Ovo je noć što ne žali ni ludu ni mudraca“, jeknuo je Robert iz grla Lude, i čvrsto obgrlio Leara.

„Istutnji se, o nebo! Sijevaj, vatro, i lijevaj kišo! Ni kiša ni vjetar, ni grom ni munja nisu moje kćeri!“, zagrmi čemer iz Leara.

I u tom trenutku je umro. Nešto kao da je pregorilo u njemu.

Sekunde lete a kao da godine prolaze. Robert u Goranovim očima ugleda krik panike. Zvao je u pomoć, nijemo.

***

Pola sata do ponoći.

Ostavila je svoju jedinu ljubav na cjedilu. On je tamo sam. U njemu je sav njen Božić.

Skoči od stola, a spasenje joj poteče niz grlo puno kamenja.

Ogrne kaput, navuče buce i potrči kroz snijeg.

***

Premijera je, dakle, završila fijaskom.

Huk gnjevne gomile iz gledališta žigosao je Gorana izgonom. I dalje je stajao izranjen, slomljen i nijem, dok su uvrede pljuštale. Ansambl iza njegovih leđa oborio je glave i šutio. Jedino je Tara neumorno dobacivala otrovne prijedloge: „Rokni se, amaterčino!“

I tada se, kroz parter i odlazeće nezadovoljnike i zbunjene hostese probije Mirna. Poleti uz stepenice koje su vodile na pozornicu, baci se sleđenom mužu oko vrata i obaspe ga poljupcima.

„Oprosti mi, jedini, nisam te smjela ostaviti…“, kliktala je Mirna. „Bila sam slijepa i bezdušna.“

Kao da se budio s onu stranu ljubavi, Goran osjeti da mu srce opet kuca.

„Oprosti ti meni. Ja sam ohola budala.“

„Nisi, mili, nisi.“

Ponoć se rodila. A cijeli svijet je opet bio njihov.

Tara tamo iza njihovih leđa zlurado je pokazivala srednji prst. Ali ništa više nije moglo raniti ove dvije opet pronađene duše.

„Idemo kući“, povela ga je Mirna sa scene.

„Idemo, srećo“, nasmijao se Goran.

I Shakespeare se negdje zadovoljno smijao.