Dramaturginja Dora Delbianco uoči praizvedbe svog najintimnijeg teksta dosad: 'Tko je ovladao samoćom, njemu je sve otvoreno'

DELBIANCO: Tekst “Iza paravana”, koji je pobijedio na natječaju, pisala sam prije godinu dana, bez ikakvog cilja ili neke namjere. Dakle, on je nastao za dušu, kao svojevrsna dramska autoterapija. Kasnije sam vidjela da je raspisan natječaj i da tekst odgovara propozicijama pa sam se prijavila. Iznimno me veseli što je odabran i što će uskoro zaživjeti na sceni. Za narudžbe volim pisati, to doživljavam kao normalan vid profesionalne suradnje na koji sam navikla i koji mi odgovara. Pa ipak, ovaj je tekst nešto puno intimnije, po narudžbi sebe same, i utoliko mi je mrvu draži od ostalih.

TELEGRAM: Što vas u takvim zadanim gabaritima spisateljski izaziva?

DELBIANCO: Ako govorimo o pisanju za kazalište i ako je riječ o adaptaciji, važno mi je da je predložak kvalitetan. Kada sama imam slobodu izmišljati i stvarati tekst, što je vrlo često slučaj čak i kod ciljanog pisanja po narudžbi, onda mi je bitno da se nekako pokušam gurnuti dublje, izvan prohodnih ulica. Važno je mijenjati smjerove kretanja, upoznavati se bolje sa svojim strahovima i snovima, iznenaditi samog sebe. Tako da volim pisanje – u svim gabaritima.

TELEGRAM: Komad sam čitao kao “Pregled”, a praizvest će se pod naslovom “Iza paravana”. Kad ste ga prekrstili? Ovo paravančenje, čini mi se, puno bolje oslikava višestruke slojeve priče.

DELBIANCO: “Pregled” je bio radni naslov jer se u drami radi o 13 pregleda unutar 20 godina pa mi je ta doslovnost nekako sjela u početku. Kasnije smo na probi razgovarali o višeslojnosti koja nam nedostaje, pogotovo u smislu zvučnosti i komuniciranja s publikom, pa sam predložila drugi naslov, koji su redateljica Tihana Strmečki i umjetnički voditelj KNAP-a Igor Weidlich usvojili. Slažem se da nudi više, ipak je malo tajanstveniji. Što je to sve u nama iza paravana, koji su odnosi toliko naši, topli, da ih ljubomorno čuvamo i njegujemo? Jesmo li uvijek spremni zagledati se u sebe i druge da bismo u odnosima rasli? S druge strane, to je i priča o ogorčenosti, razočaranju, gubicima, i trajnom povećavanju prostora vlastitog emocionalnog kapaciteta.

TELEGRAM: Imate zaista neobične junake sage o samoći. Je li to posthavelovska audijencija?

DELBIANCO: Vjerujem da je svaki izgrađeni dramski lik kralj svoje samoće. Uostalom, nije to samo na sceni slučaj, tako je i sa svima nama. Tko je ovladao samoćom, njemu je sve otvoreno. Samoća je na prvu teška i tužna, ali samo ako ju doživimo kao usamljenost. Moji su likovi često gladni pravih odnosa, razumijevanja i ljubavi. Uvijek su tvrdoglavi, pa ne posustaju u traženju onoga što im pripada, a još nisu naučili da ponekad treba pustiti život, ne ga kontrolirati i ludovati.

Tu lekciju još nisu savladali, ali da jesu, onda mi ne bi bili zanimljiv dramski materijal. (smijeh) Kod Havela je sve diktirala cenzura, a mi danas ne trebamo vanjskog neprijatelja da bismo cenzurirali same sebe. Ne komuniciramo, izgubili smo svoju autentičnost negdje putem, zaboravili smo se voljeti. I tome se vraćamo. To je kao onaj osjećaj kad si nekamo stigao pa se ne sjećaš zašto si došao i onda se moraš vratiti na početno mjesto, da bi se svega ponovno sjetio.

TELEGRAM: Liječnička ordinacija jedan je od najeksploatiranijih “setova” u petparačkim skečevima ili seksističkim vodviljima. Riješili ste ići u potpunu kontru, u prostor totalnog obostranog ogoljavanja doktora i pacijentice?

DELBIANCO: Moja je mama operirana od karcinoma dojke; hvala Bogu i odličnom liječničkom timu, tu je bolest preboljela i ostavila iza sebe. Ipak, iz opreza, stalno mora na kontrole, a isto su savjetovali i meni. Tako idem već dvadesetak godina na kontrolu kod divnog doktora Hercega u Kliniku za tumore. U jednom sam trenutku, na prošlogodišnjem pregledu, shvatila da se znamo dva desetljeća, a da ne znam gotovo ništa o njemu.

Uvijek sam se osjećala ogoljeno na tim pregledima, ali on je uvijek bio srdačan, topao i opravdao moje povjerenje. Nakon takvog jednog pregleda, rodila se ideja o priči o intimi među strancima, na mjestu gdje je ne bi ni očekivali. Što bi rekla Blanche, “uvijek sam se oslanjala na dobrotu stranaca”, ili da parafraziram, nitko te ne može povrijediti, kao tebi najbliža osoba.

TELEGRAM: “Kad je stao svijet” zove se vaša prethodna dramedija, a za ovo dvoje paravanskih bića kao da je stao svijet. Vrijeme oko njih kao da je nadrealno?

DELBIANCO: Oni znaju uzeti vrijeme za sebe i kroz godine grade sasvim specifičan odnos. Stajanje svijeta odnosilo se na smrt i nenadoknadivost važnog gubitka. Ovdje je riječ o erotičnosti, uzbuđenju i zaljubljenosti. Andrea i Stanko kradu vrijeme za sebe, kradu minute na koje su strpljivo čekali mjesecima ili godinama. Njihova je ljubav pravo malo čudo. A svaka je ljubav pomalo nadrealna.

TELEGRAM: Sočnost lica vjerujem da je prava blagodat za glumce. Kakve su im bile početne reakcije?

DELBIANCO: Bili su divni i puni podrške, reakcije su im bile baš lijepe i ohrabrujuće. Isto tako, svemu je s ogromnim entuzijazmom pristupila i redateljica Tihana Strmečki, kao i cijeli autorski tim na čelu s Igorom Weidlichom i ravnateljicom KNAP-a Anjom Planinčić. Ovakvo iskustvo je nešto što ti napuni baterije za daljnji rad i od srca im se svima zahvaljujem, zbilja su fenomenalni.

TELEGRAM: Kad se dogodi potpuna sinergija glumca i napisanog lica to onda postaje i vaše lice, ne samo u smislu fikcije nego i u realitetu? Ili konkretno: Vladimir Posavec Tušek i Katarina Baban postaju Dorino lice?

DELBIANCO: Taj je dio čaroban i zbog njega ja pišem drame. Kada vidiš mrtvo slovo na papiru kako postaje element uloge i kako pred tobom nastaje interpretacija, kontakt s drugim čovjekom, scenski, ali i pravi život, onda cijela ta zaigranost dobiva smisao, i u njoj uživam do kraja. Katarina i Vlado su doista filmska podjela i u uloge su uplovili elegantno i životno, kao da su one čekale samo njih.

Duhoviti su, donijeli su toliko slojeva, bogata im je igra i obožavam ih gledati. Oplemenili su tekst i, da se vratim na vaše pitanje, postali su puno više od mojih likova, donijeli neke dimenzije koje u samom pisanju ne možeš ni zamisliti. S druge strane, ovo je moj najintimniji tekst i stvarno je čudno i pomalo neugodno slušati svoje misli i rečenice iz te blizine. Ali nitko još nije umro od srama i neugode, tako da mislim da je sve okej.

TELEGRAM: Spominjali smo predstavu “Kad je stao svijet” koja je praizvedbu imala u Puli. Osjećate li posebnu vrstu odgovornosti pred publikom rodnog grada?

DELBIANCO: Imala sam u Puli desetak premijera i još toliko gostovanja svojih predstava. “Kad je stao svijet” tu sigurno ima posebno mjesto i osjećala sam tremu…

TELEGRAM: Ima li tu makar i mrvice onog žanra tjeskobe – hoće li vas bez ustezanja prihvatiti sredina iz koje ste otišli? Imate li potrebu da se Puli posebno dokazujete?

DELBIANCO: Ne onu destruktivnu tremu, nego ono kao ponos da si doma i da ti dolaze tvoji ljudi, tvoji prijatelji. Ovo ljeto ću pamtiti po premijeri svojeg prvog filma u Areni, “Dnevnika Pauline P.”. To je bio poseban doživljaj, jedan od onih koji postanu uspomene za cijeli život. Moj odnos s Pulom je topao, srdačan i vjerojatno nerealan. Volim je i ne osjećam tu nikakvu tjeskobu. Volim uvijek tamo raditi jer onda znam da ću šetati uz more i biti s meni dragim ljudima.

A iluziju prihvaćanja neke sredine, to sam već mnogo puta bolno apsolvirala, imam ja već neke godine. (smijeh) Nemam se više potrebu dokazivati, koliko imam potrebu za pronalaskom novih izazova, novih unutarnjih pokretača. Što bi rekao Đole, da mi je da se još samo jednom zaljubim…

TELEGRAM: Ovo nećemo pokazati vašem mužu Radovanu!

DELBIANCO: Nećemo (smijeh). Ma, mislila sam životno, u smislu pokretačke energije i neke dublje inspiracije za nove stvari i daljnje lijepe izazove.

TELEGRAM: Kao dramaturginja kalili ste se profesionalno s brojnim redateljskim šampionima, Frljićem, Tauferom, Popovskim, Urbanom… Važno vam je to iskustvo?

DELBIANCO: Važno je jako, i da pridodam malo ženskog društva, tu su bile i Iva Milošević, Saša Broz, Tamara Damjanović, Renata Carola Gatica, Marica Grgurinović, Ksenija Krnajski i Tihana Strmečki, a sad imam čast raditi s Kokanom Mladenovićem, koji po prvi put dolazi u Kerempuh, zahvaljujući našoj ravnateljici Sonji Kovačić. To su sve zbilja vrhunski profesionalci i zanimljivi redatelji od kojih nastojim uvijek što više učiti. Procesi su svaki put različiti, a opet imaju niz zajedničkih nazivnika, i mene ti neki psihološki zakoni grupe intrigiraju i oduševljavaju.

TELEGRAM: Kako se osjećate ako se dogodi kvar na vezama s redateljem, odnosno da vas tretira kao fikus i zapravo ne haje za konstruktivnu suradnju?

DELBIANCO: Što kada vas redatelj ne doživljava kao konstruktivnog suradnika? Ako vas to previše boli, nije dobro, jer ste u kazalištu zbilja samo dio tima, i mislim da treba u tom smislu biti realan. Neće se svaki put dogoditi ljubav iz romana, niti ćete uvijek biti kreativni tim koji se razumije na prvu. Kad se tako nešto dogodi, pokušavam to nekako riješiti sama sa sobom, ali ja sam u redu s tim da sam drugi plan. Ono što ne podnosim, to je agresija bilo koje vrste, tu odmah režem i odlazim. Isto tako, draže mi je surađivati s ljudima s kojima dijelim isti smisao za humor. A nastojim pamtiti samo lijepe suradnje.

TELEGRAM: U Kazalištu Ulysses, na Brijunima, radili ste 2012. s Acom Popovskim sjajan tekst Gorana Stefanovskog “Odisej”, bolnu persiflažu antičkog mita. Da li ste i neposredno surađivali s Goranom?

DELBIANCO: Ta predstava za mene je jedna od najvažnijih u životu. Donijela mi je poznanstvo s Acom, Goranom i cijelim nevjerojatnim ansamblom. Tu su bili Nikola Ristanovski, naši Ozren Grabarić, Dijana Vidušin, Franjo Dijak, zatim Anita Mančić, Svetozar Cvetković, Jasna Đuričić, Boris Isaković, Nataša Matjašec Rošker i Branko Jordan. I danas smo dobri prijatelji i veselimo se susretima kada se oni dogode. Surađivala sam s Goranom, oduvijek sam mu se divila i baš ga osjećala bliskim kao pisca.

TELEGRAM: On je fakat bio ‘leb i sol’ našeg teatra…

DELBIANCO: Da, bio je jedan od onih rijetkih idola koji te ne razočaraju kad ih upoznaš. Emanirao je znanje, mudrost, uzbudljiv osjećaj teatra i bio je sugovornik od kojeg sam toliko toga naučila. Uvijek ću biti zahvalna na tom iskustvu.