Telegram recenzija: Gledali smo 'Crni Petak' redatelja Elija Rotha, jedan od najiščekivanijih slasher horora godine
"Crni petak" redatelja Elija Rotha igra u Cinestar i Cineplexx kinima
Redatelj, u konačnici, nikad ne odlazi toliko daleko da ozbiljno shvati svoj film, zato to ne bismo trebali niti mi. No, ako tražite par solidnih trenutaka dobro usmjerene satire, nekoliko dobrih šala i obilje odsječenih udova, s "Crnim petkom" ne možete pogriješiti.
S filmskim opusom redatelja Elija Rotha prvi put sam se sreo prije sedamnaest ili osamnaest godina, nedugo nakon što je izašao njegov mladenački horor “Hostel”, komercijalno uspješna klaonica koja je obilježila čitavu jednu generaciju pretjerano znatiželjne djece koja i danas pamte neke od tih brutalnih sadističkih scena (sumnjam da ću ih ikada zaboraviti).
Moj interes za žanr horora, napose ovog tipa koji rad Roth, u toj je dobi dosegnuo i vrhunac, i vjerojatno ne bi ni razmatrao gledanje “Crnog petka” (“Thanksgiving”) da mi pažnju nisu privukle solidne kritike, napose jedan od naslova na društvenim mrežama, u kojem je film obilježen kao briljantna satira suvremenog (američkog) društva, ili nešto na tom tragu.
Tako sam jednog od ovih dana suspendirao svoj skepticizam i pogledao najnoviji Rothov uradak. Nekih 105 minuta kasnije dvije su mi stvari bile jasne: prva je ta da me slasher horori i dalje zamaraju, i nije mi posve jasno kako bi odrastao čovjek u njima trebao uživati, a druga je da “Crni petak” kotira bolje od tipičnog predstavnika žanra samo zato što ima i drugih aduta osim obilja dekapitacija i odstranjivanja ekstremiteta. Taman dovoljno da čovjek ostane u kinu.
Situacija neizbježno eskalira
Kako to u hororima nerijetko biva, početak je najbolji dio filma. Maleni grad Plymouth u današnjem Massachusettsu, mjesto gdje su prije nešto više od četiristo godina engleski doseljenici s legendarnog Mayflowera uspostavili prvu stalnu koloniju u Novoj Engleskoj, upravo slavi Dan zahvalnosti, veliki američki praznik (ne i za domorodačko stanovništvo) koji u posljednje vrijeme ponajprije služi kao uvod u Crni petak, pravu američku feštu koja dosljednije odražava prevladavajuće društvene vrijednosti.
Među onima koji spajaju ugodno s korisnim nalazi se i Thomas Wright (ovdje karikatura iz Monopolyja, Rick Hoffman), vlasnik lokalne robne kuće RightMart pred kojom se već tijekom večeri okuplja gomila ljudi koji umjesto obiteljske večere biraju satima stajati pred trgovinom, da bi se povoljnije dočepali novog pekača za vafle ili neke druge bedastoće, ne sjećam se.
Kao pravi zli kapitalist, Thomas će u osiguranje pred stotine ljudi staviti samo dvoje nekompetentnih zaštitara kojima će se pridružiti neodlučni šerif Eric (ni manje ni više nego Dr. McDreamy, Patrick Dempsey), pa kad skupina tinejdžera predvođena Wrightovom kćerkom Jessicom (budući da ne funkcioniraju kao dramske persone neću vas zamarati njihovim imenima) prijevremeno uđe u trgovinu, kroz staklene izloge otvoreno provocirajući sve nestrpljiviju rulju vani, situacija neizbježno eskalira.
Osvetnički raspoloženi pojedinac
Bijesni stampedo nahrli unutra rušeći sve pred sobom (ovdje su očita, zgodna referenca zombiji iz “Zore mrtvaca”), a Rothova izravna, gruba i urnebesna satira američkog ultrakonzumerizma u tim ranim minutama doživljava apsolutni vrhunac, što će konkretno značiti nekoliko mrtvih i teško ozlijeđenih, pri čemu valja istaknuti i brutalan lom ruke Jessicinog dečka, velike bejzbolske nade, koji će nakon toga nestati iz grada.
Snalažljivi Thomas Wright pobrinuo se da snimke sigurnosnih kamera nestanu i uspijeva se izvući od ikakve kaznene odgovornosti, a potom svoje sugrađane postupno potkupljuje promišljenim činovima bogataškog milosrđa; golema većina njih do sljedećeg Dana zahvalnosti uistinu i zaboravlja što se te večeri dogodilo. Da sve ipak ostane zabilježeno pobrinuo se jedan od srednjoškolaca iz Jessicine ekipe.
Taj će mobitelom snimani video postati viralan, ali još važnije, postat će sredstvo pomoću kojeg će osvetnički raspoloženi pojedinac pod aliasom John Carver, koji se toga dana također našao u kaosu, polako sastavljati svoju listu za odstrel. Simbolika imena John Carver ovdje je dvostruka: u prvom redu, to je ime prvog guvernera naseljeničke kolonije u Plymouthu, dakle čovjeka koji predstavlja tradicionalne američke vrijednosti, a u drugom, riječ carver u prijevodu na hrvatski označava osobu koja rezbari i reže, odnosno specijalni nož za rezanje mesa.
Poigravanje sa žanrom horora
Budući da ih, uz Thomasa Waltera, smatra odgovornima za ono što se dogodilo godinu dana ranije, Carver se ponajprije fokusira na Jessicu i njezino društvo, što im i otvoreno pokaže preko Instagram profila na kojem ih sustavno proziva na način koji ovdje ne treba otkrivati. Roth se otpočetka sasvim ležerno i otvoreno sprda s američkom tinejdžerskom kulturom, odnosno poigrava sa stereotipima i klišejima žanra, iako mu se povremeno, čini mi se, potkradu i tamo gdje to nije bila namjera.
Nakon prvog Carverovog ubojstva, slasher element ovog filma odvija se po svojoj uobičajenoj, predvidljivoj špranci, mada Roth i njegov scenarist Jeff Rendell na razini pojedinačnih scena povremeno nastavljaju iznenađivati zgodnim ispreplitanjem narativnih detalja, pa će i identitet ubojice većini vjerojatno doći kao iznenađenje. Satirični moment odražava se i u prilično bizarno izloženoj kritici društvenih mreža, a mjestimične duhovite epizode pravovremeno razbijaju ustaljenu igru mačke i miša koja neizbježno rezultira gomilanjem trupala.
Ipak, film je generalno prilično neujednačen, a ako je to uopće u ovom slučaju vrijedno spomena, dodajmo i da ima problem s manjkom plauzibilnosti i brojnim nelogičnostima. Uzmimo samo za primjer činjenicu da stanovnici grada od nekih 60 tisuća ljudi uopće nisu nimalo uznemireni zbog toga što netko svakodnevno otima i mrcvari ljude, a lokalna policija gotovo je prepuštena isključivo skromnim vlastitim kapacitetima. Život ide dalje kao da se ništa ne događa.
Nedostatak inteligencije i suptilnosti
Obrazac je, kao što sam natuknuo na početku, posve jasan. Kako satirička oštrica slabi, film postaje tuplji, sve dok se ne svede na bizarni campy slasher čiji kraj sugerira da ćemo uskoro dobiti i nastavak. Roth nema previše dara za izgradnju onog stvarnog, dubinskog horora, ali nije posve lišen sposobnosti formiranja atmosfere napetosti. Temeljna njegova metoda, međutim, i dalje je loši, stari jump scare.
Redatelj, u konačnici, nikad ne odlazi toliko daleko da ozbiljno shvati svoj film, zato to ne bismo trebali niti mi. Kao što je slučaj s dominantnim društvenim mrežama, na što se eksplicitno referira ubojica, ovom filmu jednostavno nedostaje dublje inteligencije i suptilnosti. No, ako tražite par solidnih trenutaka dobro usmjerene satire, nekoliko dobrih šala i obilje odsječenih udova, s “Crnim petkom” ne možete pogriješiti.