Priča o Vladimiru Lunačeku, dobrano zaboravljenom čovjeku bez kojeg je nezamisliva čitava jedna epoha hrvatske kulture

Momci su bili momci, pa kad su u Zagrebu krenula šaputanja o njihovim praškim pijankama i dernecima, otac prvoga, konzervativni advokat, sina je vratio u Zagreb. Tamo će uspješno završiti nauke i desetak godina kasnije postići titulu doktora prava. Nedugo nakon toga i drugi će se vratiti Zagrebu. Međutim, nakon tri uspješne godine on je neobjašnjivo okončao studij. Njegov otac preko toga nikad neće preći.

Prvospomenuti se, više nego svojim pravničkim zanatom, proslavio stihotvorstvom; iako je za svog kratkog života (svega 34 godine) objavio samo manju zbirku pjesama, postao je jedan od značajnijih pjesnika hrvatske moderne. Radi se, možda već pogađate, o Vladimiru Vidriću. Drugog je povijest manje pomazila, i dok je desetljećima bilo gotovo nemoguće otvoriti novine i ne pronaći njegovo ime, danas je dobrano zaboravljen. Ovo je priča o tom starom Vidrićevom prijatelju – možda najzanimljivijem hrvatskom novinaru, kritičaru i polemičaru prvih desetljeća prošlog stoljeća – ekscentričnom Vladimiru Lunačeku.

Nesuđeni pravnik iz plemićke obitelji

Mada o tome nikad nije govorio – navodi najvažniji Lunačekov biograf, Josip Horvat – ovaj je propali student dolazio iz plemićke obitelji. Njegovi muški preci, redom časnici austrougarske vojske, podrijetlom su bili iz Sudeta u sjevernoj Češkoj, a potom negdje u osamnaestom stoljeću dom pronalaze u Ugarskoj.

Lunačekov otac Liberat služio je u Vojnoj krajini, a nakon što je ukinuta, 1881. godine, pronalazi službu na mjestu tajnika Banskog stola, redovnog suda hrvatskog dijela Monarhije. Vladimirova majka Amalija, navodi Horvat u svom Hrvatskom panoptikumu, također je došla iz krajiškog okruženja, iz đurđevačke časničke obitelji.

“Nakon tri stoljeća Vladimir Lunaček bio je prvi civil u svom rodu. Od vojničkih predaka nije baštinio upravo ništa. Ni tjelesno, ni psihički. Bio je krhka tijela, a militarizam je prezirao. I čitav je svoj život bio utjelovljena nediscipliniranost”, piše Horvat, njegov dugogodišnji kolega iz novinske redakcije.

Njegov brat Valdemar loše prošao u SFRJ

Vladimir je rano izgubio majku. Dvadeset godina nakon prvorođenog sina, koji se te 1893. godine prilično dobro zabavljao u Pragu, Liberat Lunaček s drugom je ženom dobio još jednog sina. Daje mu ime Valdemar. Ne iznenađuje da u novim okolnostima ni on nije htio imati ništa s vojskom; postao je ugledni pravnik i ekonomist. Karijerno, a čini se i karakterom, bio je sušta suprotnost Vladimiru.

Nakon što je 1919. u Zagrebu doktorirao pravo, Valdemar Lunaček brzo napreduje u službi: kao financijski stručnjak već se 1923. našao u jugoslavenskom izaslanstvu na zasjedanju Lige naroda u Ženevi. Uspostavu NDH dočekao je kao izvanredni profesor Pravnog fakulteta, gdje je predavao narodnu ekonomiju. Par godina kasnije to je pretvoreno u redovnu profesuru, a kako je za ustaškog režima bio i u Ravnateljstvu Hrvatske sveopće kreditne banke, komunistička ga je vlast 1945. godine riješila imovine, profesure, političkih, a djelomično i građanskih prava.

Od 1948. godine povremeno radi kao komercijalist i pripušta ga se na manje važne funkcije (primjerice mjesto financijskog revizora u Ministarstvu ribarstva), a poslije 1950. godine našao se među suradnicima Leksikografskog zavoda gdje je Krleža uspio zaposliti mnoge koji su se ranije “ogriješili” o Titovu Jugoslaviju. Povijest ekonomskih doktrina, knjiga na kojoj je dugo radio, objavljena je tek 1996. godine, desetljećima nakon što je umro.

Generacija koja je iznijela hrvatsku modernu

Vratimo se ipak Vladimiru. Rođen 1873. godine u Vinkovcima – gdje će poslije silom prilika biti prisiljen završiti gimnaziju – stariji je brat najvećim dijelom života ipak bio vezan za Zagreb. Nakon studijskih godina u Beču i Pragu nije sklon putovanjima. Navodno se tek u pedesetim godinama života udostojao otputovati na Jadran, gdje će po prvi puta ugledati more.

Pripadao je generaciji koja je iznijela hrvatsku modernu: s vršnjakom A. G. Matošem poznavao se od malih nogu, Vidrića je također poznavao prije njihova druženja u Pragu, a s nezaobilaznim Milivojem Dežmanom blisko je surađivao od 1906. godine. Dežman je bio pokretač Obzora, najvažnijih hrvatskih novina prvog dijela 20. stoljeća, Lunaček jedan od njegovih glavnih novinara, kasnije i urednik redakcije.

Nakon smrti supruge, Liberat Lunaček sina šalje u Gornjogradski plemićki konvikt u Jezuitskoj ulici. Ranije je već završio četverogodišnju pučku školu, a po tadašnjem sustavu obrazovanja, učenici koji su nastavljali školovanje upisivali su osmogodišnju gimnaziju. Mladi je Lunaček isprva nastavio s izvrsnim uspjehom, ali sljedećih godina stižu problemi. Najprije je poslan na popravni iz vjeronauka: Josip Horvat pretpostavlja da se u ovom zavodu, vođenom krutom rukom svećenstva, razvio i prepoznatljivi Lunačekov antiklerikalizam.

Izbačen iz škole zbog posjećivanja javne kuće?

U sedmom razredu Lunaček je izbačen iz škole (što se iste godine dogodilo i Matošu) pod optužbom da je u kavani (ili javnoj kući) polupao zrcalo (ili luster). Okolnosti su, očigledno, ostale prilično nerazjašnjene, no neosporno je da je Vladimir potom otposlan svojti u Vinkovce, gdje završava gimnazijsko obrazovanje. Buntovnom se maturantu uskoro ipak osmjehnula sreća: u ruke mu dolazi prilična novčana svota koju mu majka ostavlja za studije. Tako se mladi Lunaček našao u Beču na studiju medicine.

Grad valcera nije mu najbolje sjeo, ali zato se, već smo o tome ponešto rekli, prilično dobro zabavljao u Pragu. Kako stvari stoje, relativno je brzo uspio spiskati nasljedstvo pa se vraća u Zagreb. Nedugo nakon toga u glavnom gradu pojavljuje se i tada već prilično afirmirani Vlaho Bukovac; oko njega se formirala raznolika skupina mladih umjetnika i pisaca. Lunačekovo poznavanje umjetnosti bilo je izraženije nego kod većine njegovih kolega; imao je, što bi se reklo, izraženu intuiciju. Brzo se nametnuo svojim kritičarskim prosudbama, bez obzira na to što ih je isprva iznosio samo neposredno, po zadimljenim kavanama i stanovima zagrebačke boemštine.

U njegovu društvu ponovno je i mladi Vidrić, momak već nabujale reputacije. On se 1895. godine istaknuo kao vođa prosvjedne kolone za dolaska Franje Josipa, što pjesnikovom ocu zasigurno nije najbolje sjelo. Izgledno je da mu nije bilo drago ni to što se popularni Lacko, kako su zvali Vidrića mlađeg, sve više zanimao za poeziju.

Vidrić nije zapisivao pjesme, tvrdio je Lunaček

Lunaček je volio pjesme svog nešto mlađeg kolege. Da je tomu tako, svjedoči i fakt da je 1924. godine, dakle punih petnaest nakon pjesnikove smrti, a tri prije nego će i sam izdahnuti, napisao uvodni esej ponovljenom izdanju Vidrićevih Pjesama. Svojim pozitivističkim pristupom, mjestimično čisto impresionističkim opaskama te opuštenim stavom prema činjenicama, esej je karakterističan primjer ne samo Lunačekove metode nego i širih tendencija u tadašnjoj kritici.

Tako će Luna (kako su ga od milja nazivali) ovdje još jednom ponoviti da Vidrić svoje pjesme nikad nije zapisivao, nego da su ih, kad bi nadahnuti pjesnik u kasnonoćnim satima recitirao stihove, bilježili njegovi odani prijatelji. Manje skloni Lunačekovoj navadi romantiziranja, odnosno mitologiziranja, tu su tezu bez većih poteškoća dekonstruirali kasniji proučavatelji pjesnikova djela. No, pisan iz pozicije dugogodišnjeg poznanika, njegov predgovor donosi dosta zanimljivih, ranije nepoznatih biografskih podataka, koji će kasnije nekima olakšati posao.

S Rudolfom Valdecom živio u vinskoj bačvi?

Valja se zadržati još koji tren na Lunačeku kao likovnom kritičaru. Dakle, bez obzira na to što 1890-ih još gotovo ništa nije napisao, u umjetničkim krugovima već je bio na glasu kao čovjek specifičnog suda. Rudolf Valdec, jedan od začetnika modernog hrvatskog kiparstva, nešto kasnije izrađuje veoma uspjeli Lunačekov portret u bronci, danas smješten u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Ne bez trunke ironije, kipar u bistu urezuje natpis Cave criticum (što bi značilo: čuvaj se kritičara).

U mlađim danima, prije nego je Valdec postao profesorom na Likovnoj akademiji, i njih su dvojica skupa svašta proživjeli; pričalo se čak da su zbog besparice neko vrijeme stanovali u reklamnoj bačvi jednog vinskog poduzeća u Zagrebu.

Preko mladih umjetnika Lunaček upoznaje moderne likovne tehnike i staje u red prvih zagovornika likovne moderne, o čemu svjedoče i tekstovi u časopisu Život iz 1901. godine (gotovo dva desetljeća kasnije napisao je neke od prvih monografija o suvremenim hrvatskim umjetnicima, Beli Čikoš-Sesiji i Robertu Frangeš-Mihanoviću).

Otac ga se odrekao preko Narodnih novina

U godinama oko prijelaza stoljeća Lunaček se bliži tridesetoj, tada već zreloj dobi, ali ne opterećuje se previše ostvarivanjem neke solidnije građanske egzistencije.

Pomalo piše, po potrebi privatno poučava djecu po zagrebačkoj okolici; svakako troši više nego što ima i naširoko se zadužuje. “Za napojnicu je davao kadšto više nego što je iznosio račun, a to baš onda, kad mu je to bio zadnji novac”, prisjećao se poslije njegov prijatelj Julije Benešić, sigurno ne bez pretjerivanja. Lunaček je u svakom slučaju dostojno proživio zlatno doba kavane.

Vladimirov otac, međutim, više nije imao namjeru tolerirati takav način života. Iznerviran plaćanjem njegovih dugova Lunaček stariji u Narodnim novinama službeno izjavljuje da više ne želi imati veze sa sinovim potražiteljima. To je, navodi Horvat u Panoptikumu, dovelo do konačnog raskida između umirovljenog časnika i nesvršenog studenta.

Upleo se u polemike oko obnove katedrale

Još daleko od ozbiljnije kritičarske afirmacije, Lunaček se 1901. godine upleo u polemike oko restauracije zagrebačke katedrale kojom je, uz podršku utjecajnog Isidora Kršnjavoga, prethodna dva desetljeća rukovodio Hermann Bollé. Kritizirajući Bolléove stilske intervencije na katedrali, napose namjeru rušenja Bakačeve kule (što se i dogodilo 1906. godine), Lunaček u svojim tekstovima demonstrira solidno poznavanje suvremene teorije arhitekture, slažu se kasniji istraživači.

Njemački arhitekt i Kršnjavi u načelu ga možda i jesu ignorirali, no Lunaček se ipak našao na strani dobrog dijela komentatora koji su zaključili da je Bolléova restauracija – zaslužna za njezin današnji izgled – temeljito devastirala zagrebačku katedralu.

Konačno, 1903. godine Lunaček kao novinar ulazi u redakciju Agramer Zeitunga, prvih zagrebačkih novina (svoj pravi autorski glas može nametnuti tek par godina kasnije, u posve modernom informativnom listu, Obzoru). U skladu s načelima koje je tada prihvatila većina hrvatske (liberalne) inteligencije, Obzor je izvještavao o kulturi šireg južnoslavenskog područja, a kao zagovornik “bratske suradnje” najkasnije od studentskih dana u Pragu, Lunaček je veoma afirmativno pratio razvoj jugoslavenske ideje (sve snažnije izražene u redovima tadašnje mlađe inteligencije).

‘Crkvi vjera, a književnosti ljepota’

S druge strane, u ranijoj fazi onoga što je ostalo poznato kao sukob starih i mladih, Lunaček se nije posebno isticao, barem ne u književnom polju gdje se sukob manifestirao u polemikama između načelno konzervativne Matice hrvatske i liberalno nastrojenih pisaca okupljenih oko novog Društva hrvatskih književnika (potonjem je i pripadao od 1907. godine, što ga, dakako, nije sprječavalo da po njima udari kad za to osjeti potrebu).

Tek dosta kasnije, s izbijanjem Prvog svjetskog rata i obnovom polemika između modernista i tradicionalista, Lunaček zauzima jednu od središnjih uloga u ovim raspravama. U Obzoru i Savremeniku mogao je dati oduška i svojoj antiklerikalnoj crti, što se reflektiralo u njegovim polemikama s religiozno nadahnutim piscima koji su nastavili djelovati na tragu dijela ranijih vođa starih, Đure Arnolda i Jovana Hranilovića, sada okupljenih oko Kola hrvatskih književnika i časopisa Hrvatska prosvjeta.

U nizu njegovih napada na “klerikalce” možda je najdalje otišao u jednom tekstu iz 1914. godine, gdje u polemici o slobodi i moralu u književnosti piše i sljedeće: “Zar je moguće pomisliti da književnost, koja se ravna po dogmama katoličke crkve, može producirati ljepotu, može približiti čovječji ja istini? Držimo da tako zalupanog čeljadeta na svijetu nema. Crkvi vjera, a književnosti ljepota.” U umjetnosti nije bilo mjesta katoličkom moraliziranju, inzistirao je Lunaček do kraja.

On i Matoš imali su specifičan odnos

Izmoreni ili povrijeđeni njegovim naletima – gdje se, treba li naglašavati, nije libio ad hominem prozivki – Lunačekovi su protivnici nerijetko odustajali od polemike. Tako se primjerice Ferdo Rožić iz Hrvatske prosvjete 1915. povukao iz rasprave, između ostaloga, i zbog sustavnog vrijeđanja njegovih “vjerskih osjećaja”. Ni prvi ni zadnji koji je to napravio, no daleko od toga da Lunaček nije naišao na sebi ravnoga.

Jedan od njih bio je nitko drugi nego njegov poznanik iz djetinjstva, Matoš, s kojim je imao prilično neobičan, toplo-hladan odnos. Za razliku od mnogih drugih, pisao je Matoš, Lunaček ima kritičarskog talenta, ima duha i ukusa; istovremeno, volio ga je Gustl podbosti na račun njegova jezika i stila pisanja, odnosno same persone. Ponekad je bio prilično grub.

Jednom prilikom neženju Lunačeka, koji je, navodi Horvat, imao tek jednu nerealiziranu mladenačku ljubav, Matoš proziva “blijedim nemoćnim ljubavnikom”. U drugoj prigodi optužuje ga da je uzeo njegov pariški feljton poslan redakciji Obzora, a zatim ga preveo na njemački i anonimno objavio, pokupivši i honorar. Sve se to, da ne bude zabune, odvijalo javno, u novinama.

Nije do kraja ovladao pisanim hrvatskim jezikom

Definitivno su imali jednu zajedničku crtu, antiprofesorštinu – kako se nazivala njihova nesklonost profesorskim autoritetima u umjetnosti – a ostaje činjenica da je Lunaček tek iza Matoševe smrti smjelije stupio na područje književne kritike, kao da se nije usuđivao stupiti na teritorij vehementnog Gustla. Kasnije se pozitivno izjašnjavao o Matoševim Umornim pričama, dok mu poetske radove nije posebno cijenio.

Matoševu ocjenu Lunačekova stila pisanja uglavnom su dijelili i ostali protagonisti epohe. Verbalno vješt i uvjerljiv, Lunaček nikad do kraja nije ovladao pisanim hrvatskim jezikom (bolje se izražavao na njemačkom). Bez obzira na to pisao je puno, nepažljivo, a onda, valjda neizbježno, nerijetko i prilično loše. Po svemu sudeći uglavnom ga to nije bogznakako opterećivalo.

“Moj je tata bio Čeh, mama Srpkinja, pa kako sam mogao biti drukčije odgojen nego – njemački”, objašnjavao je Luna prijateljima svoje jezične nezgrapnosti.

Faktografske propuste nazivao tiskarskim greškama

Osim toga, svjedoči više njegovih suradnika, imao je prilično nečitljiv rukopis koji ni sam ponekad nije znao protumačiti; korekturom se najčešće nije zamarao, a ako bi mu netko pokazao faktografski propust, redovito je tvrdio da je riječ o tiskarskoj grešci. U nekrologu Luni, Julije Benešić u Novostima donosi jedno od duhovitijih svjedočanstava o njegovim propustima:

“Dok je bio urednikom nekog malog listića, figurirao je kao pravi žurnalist, kakvim ga mi drugovi od stola, nismo nikada smatrali, a najmanje se on sam takvim smatrao. U onom njegovom uredničkom listiću ugledasmo jednom pogrješku. Strahovitu… U tom retku piše, kako je Napoleon rekao Jozefini (kome li) nekoliko riječi. I sada slijedi pokvareni tekst, prnkanka, prnkanka, prnkanka.”

“Što je to Napoleon rekao Jozefini, pitamo dragoga urednika. Urednik Lunaček uzima otmjeni svoj list u ruke i veli, da je to štamparska pogrješka. Ne vjerujemo. Što znači to: prnkanka? Koji je to jezik? Razljutio se stari naš Lunaček i poderao novine… Odonda smo Lunačekove lapsuse pera zvali prnkankom.”

Uoči smrti poželio još jednom vidjeti Krležu

Poznat po oštrim, često apodiktičkim i ponekad neosnovanim kritičarskim sudovima, Lunaček je uglavnom zadržavao mekši stav prema mlađim umjetnicima, osim ako mu se nisu zamjerili kao što je to tijekom rata učinio jedan drugi provokativni polemičar, Ulderiko Donadini, koji u svom ekspresionističkom Kokotu nije poštedio gotovo nikoga.

Donadinijevom metom postao je i mladi Miroslav Krleža u čijim ratnim djelima, za razliku od Lunačeka, nije pronalazio nikakvu vrijednost. Iskusni Luna istupio je s veoma afirmativnom kritikom Krležinog Pana 1917. godine, a kasnije će kritički popratiti i njegove drame, iako s podijeljenom ocjenom. Lunačeku je Krležin ekspresionizam djelomično ostao stran, a znao ga je poslije prozvati i zbog njegovih poznatih, izrazito negativnih stavova prema hrvatskoj moderni u cjelini (dosege moderne branio je Lunaček već i kad je fizički posustajao).

Ostaje dojam da je Krleža prema njemu bio nešto suzdržaniji nego prema drugim neistomišljenicima, mada također nije propuštao poentirati na stilskim slabostima Lunačekovih tekstova. Tako je jednom u Književnoj republici napisao da Luna “dvadeset i pet godina piše jednu rečenicu neshvatljiviju od druge… i to se onda zove pisati kritiku.”

Bilo je to uoči kritičarove smrti: dotad ga je već neko vrijeme nagrizala tuberkuloza, a više nisu mogli pomoći ni zimski boravci u Crikvenici koje je za svog dragog suradnika organizirao Milivoj Dežman. Zanimljivo, ležeći u bolničkoj postelji, Lunaček je poželio još jednom vidjeti pisca u silovitom usponu. Krleža mu želju nije uskratio, kako je to, svjedoči u Davnim danima, 1914. godine učinio umirućem Matošu, zbog čega je kasnije osjećao grižnju savjesti.

Umjesto svoje premijere odabrao gusku s mlincima

Imao je Lunaček prste i u zagrebačkom teatru. Ponajprije se to odnosi na njegove dramske tekstove, Četiri aktovke i Ilirce, nastale u godinama uoči rata. Izvorno napisane na njemačkom, tvrdi Horvat, obje su knjige “dokaz talenta koji se nije uspio posve razviti”.

Kad su Ilirci inicijalno trebali debitirati, u usijanom političkom ozračju predratnih godina, predstava je stopirana dan uoči praizvedbe. Režimu nisu trebale nikakve aluzije na južnoslavensku uzajamnost. U poslijeratnim uvjetima taj je komad, dakako, izgubio svu političku provokativnost, a koliko je do djela držao Lunaček možda svjedoči anegdota da se umjesto pojavljivanja na pozornici poslije premijere radije uputio u restoran na obožavanu gusku s mlincima.

Priključio se javnom osporavanju Zagorke

Dugo je Lunaček zaobilazio kazalište, iako se pojedinci prisjećaju da ga to nije sprječavalo da napiše kritiku predstave koju nije ni gledao (primjerice Zagorkine Gričke vještice). Štoviše, 1914. godine uključio se u prilično ružnu hajku protiv zagrebačke književnice, kad su mnogi kulturnjaci otvoreno govorili da njezino djelo nema što tražiti u HNK-u. Napisao je Lunaček u Savremeniku, između ostaloga, i sljedeće:

“Dok se ‘Grička vještica’ čita od Selske ceste do Laščine, od Mikulića do Resnika, dotle ona ni sa umjetnošću ni sa književnošću ni sa kulturom u užem smislu nema nikakvih dodirnih točaka. No posve je nešto drugo, kad se ona iznosi na pozornicu. Kazališna uprava i Laščina jednog su onda ukusa. Protiv toga mora da se dignu književnici hrvatski.”

Kad se Zagorka obratila Društvu hrvatskih književnika da stane u njezinu obranu, nije naišla na podršku. Uredništvo Savremenika hladno će ustvrditi da spisateljica “doista kvari ukus hrvatskog općinstva”. Barem jednako koliko i njezina “slabašna literatura”, možda bi se moglo zaključiti, Lunačeka i druge tadašnje “muževe” žuljala je Zagorkina velika popularnost u najširim krugovima čitateljstva.

Pred kraj života kazalište mu je značilo najviše

Naposljetku, negdje u prvim godinama monarhističke Jugoslavije, kad je Branimir Livadić Obzoru otkazao suradnju, Lunaček postaje redoviti kazališni kritičar. Sljedećih pet godina njegovo je kritičarsko pero pokrilo gotovo sve što je igralo, i svaku je premijeru, ostalo je zapamćeno, doživljavao krajnje svečano.

“Godinama ravnodušan prema kazalištu, smatrao je potkraj života svoju kritičarsku djelatnost životnim pozivom, nekom višom misijom. Bolest ga je nagrizala i obarala, život vidljivo napuštao, a on se još uvijek grčevito držao kritičarskog naslonjača. Prestao je već dolaziti u redakciju, no u kazalište je još odlazio, često s visokom temperaturom.”, navodi Josip Horvat.

Lunačekovština kao specifičnost epohe

Nema sumnje, Lunačekove kritike nikad nisu pronalazile puno simpatija u profesorskim krugovima. Takav tip analize već su njegovi suvremenici, nimalo laskavo, nazivali lunačekovštinom. Kako god, ipak ostaje dojam da je Lunaček dobro učinio kad je svoju potencijalnu pravničku karijeru zamijenio znatno manje unosnom, novinarskom.

U moru ondašnjih činovnika pravnik Lunaček teško da je nedostajao, a ovako smo dobili jednu od zanimljivijih pojava kulturnog života prvih desetljeća prošlog stoljeća, glas bez kojeg ne bismo dovoljno dobro rekonstruirali specifičnosti jednog izgubljenog svijeta.

Radikalan, često nonšalantan i nedosljedan, ponekad i kontradiktoran, Lunaček je kao malo tko drugi reprezentativna figura nesigurnog rađanja jedne kulture; autentičan i nezamjenjiv, unatoč svim svojim manama, dragocjen. Cave criticum.