Hoće li štednja javnog sektora ugroziti europsku (i Hrvatsku) umjetničku scenu?
Sve članice EU su srezale davanja za umjetnost, što bi moglo uvesti nemir na sceni
Vrlo čitani portal ArtNet News u članku autorice Nine Siegal, objavljenom 7. travnja, podsjeća da su među najpoznatijim umjetničkim prostorima u Amsterdamu dva zatvorena zbog financijskih rezova u javnom kulturnom sektoru. SMART Project Space i Netherlands Media Art Institute (NIMk) su do prije samo par godina bili među najživljim gradskim galerijskim prostorima posvećenima suvremenoj umjetnosti. No, kad je vlada davanja za umjetničku proizvodnju 2013. srezala za čak 60%, stvari su krenule nizbrdo. Budući da su ovi prostori bili uglavnom državno financirani novcem poreznih obveznika, rezovi su ih iznimno pogodili kao institucije srednjeg opsega, jer nisu bili ni veliki, institucionalizirani muzeji, niti malene, nesvrstane galerije.
Kako ArtNet News dalje navodi, a što je svim umjetnicima i kulturnim radnicima u Hrvatskoj (i ostatku regije) itekako dobro poznato, rezovi u javnom sektoru, a pogotovo u dijelu namijenjenom kulturi, ne da nisu nikakva novost, nego su nažalost postali pravilo. Kultni amsterdamski prostori, s kvalitetnim, obrazovanim i inovativnim stručnim kadrom, cijelom infrastrukturom ateljea za umjetnike i s dobro posjećenim događanjima, ubrzo su nakon rezanja sredstava proglasili bakrot. Pokušali su se održati udruživanjem u jednu udrugu, ali bez uspjeha. Postavlja se pitanje: kako se to moglo dogoditi, jesu li umjetničke organizacije smjele računati samo na sredstva nadležnog ministarstva i jesu li trebale tražiti alternativne izvore financiranja?
Suvremena umjetnost javna je potreba
Prema članku na koji se referiramo, Katherine Watson, ravnateljica European Cultural Foundation (ECF), paneuropske institucije smještene u Amsterdamu, umjetničkim udrugama i prostorima srednjeg nivoa zatvaranje novčane pipe naročito je teško naškodilo upravo zbog njihove pozicije na lokalnoj i kontinentalnoj kulturnoj mapi. Preveliki da bi mogli živjeti od skromnijih, kratkoročnih stipendija i donacija, a premaleni da bi privukli značajniji broj privatnih investitora ili sudjelovali na zaista velikim europskim javnim natječajima, središnji igrači bili su prve žrtve nazadovanja kulturnog sektora. Jednom nogom u predvorju institucionalne kulture, a drugom još uvijek izvan vidokruga šire javnosti, računali su ponajprije na strukturnu državnu podršku kako bi izgradili dobru osnovu za daljnji razvoj.
Neovisno o sveprisutnoj tržišnoj utakmici i prevladavajućoj poduzetničkoj klimi, upravo je gorenavedeno ono što je država dužna činiti i što je bitan razlog njenog postojanja: ne samo očuvanje, nego i kontinuirano razvijanje područja od velikog javnog interesa, među koje spada i kultura, a pogotovo takva kultura koja u zametku ne može računati na recepciju široke publike, već je usmjerena ka eksperimentu, istraživanju i edukaciji. Suvremena (vizualna) umjetnost svakako je važan segment takve kulture. Članak kolegice Siegal citira i Eminu Višnić, ravnateljicu Pogona, zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade.
Problem je u raspodjeli, a ne u nepostojanju novca
“Najveće organizacije su ujedno najjače i najvidljivije i teško ih je rezati jer će vjerojatno podići veliku buku, dok je male lako podržavati jer je ugodno održavati raznovrsnost, a nije ni problem podijeliti puno malih donacija. Međutim, ako se iz ekosustava nešto izuzme, cijeli sustav postaje ugrožen”. Zbog toga je granična pozicija umjetnosti između dominantne i alternativne kulture veoma važna, jer jamči kontinuitet dijaloga koji upotpunjuje oba pola, a umjetnici i udruge na toj poziciji važan su izvor znanja i operativnih vještina za alternativce.
U kontekstu gdje se uloga kustosa u izložbama i umjetničkim priredbama sve više izjednačuje s onom menadžera i producenta, gdje tromi birokratski aparat usporava i sužava mogućnosti sudjelovanja na javnim natječajima, a njihovi rezultati kasne mjesecima i u konačnici su nedovoljni za sve kojima bi trebali osigurati funkcioniranje materijalne osnove, čini se presudnim upozoravati na ove probleme i zbog najmanjeg povoda. Teško je povjerovati da novaca za poticanje kulturne proizvodnje naprosto nema – prije će biti da je stvar u njihovoj ravnomjernoj raspodjeli i prepoznavanju prioriteta bez kojih uloga države u životu javnog sektora gubi svoj smisao.