Igra u novoj &TD-ovoj predstavi koja se bavi seksualnošću mladih. Rok Juričić: 'Ne bih popio kavu sa svojim likom'

Drama je to napisana kao kritika institucija koje sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece. Likovi odraslih predstavljaju nositelje institucionalnih vrijednosti, a likovi djece silu koja se pokušava oduprijeti tim vrijednostima. “Buđenje proljeća” u Zagrebu je u ZKM-u prije gotovo petnaest godina postavio Oliver Frljić, a sada ga u &TD donosi redatelj Patrik Sečen u adaptaciji Karle Mesek.

Najnovija &TD-ova produkcija progovara o raspadu tek uspostavljenih svjetova i otvara pitanje društvene odgovornosti koje se tiču svih uzrasta, a od Wedekindove drame razlikuje se po izostanku likova odraslih. Petero djece igraju Melody Martišković, Toni Kukuljica, Ema Šunde, Damian Humski i Rok Juričić, koji je za Pozivnicu otkrio detalje iz predstave.

TELEGRAM: Ovo vam nije prva suradnja sa Sečenom; igrali ste već u njegovom autorskom studentskom projektu ‘Kvadratni valovi’. Danas ste odrasliji i zreliji, kakvu ste sinergiju ovaj put ostvarili?

JURIČIĆ: Već mi se tada potvrdilo da s Patrikom i dramaturginjom Karlom Mesek želim raditi kad god i gdje god. Odrasliji smo, ali osjećaj je isti i kao takav dragocjen. Kod “Buđenja proljeća” nalazim radost u tome što nemam potrebu propitivati je li predstava koju smo napravili dopadljiva. Imam zdrav osjećaj toga da me zanima koji će misaoni splet predstava pokrenuti kod gledatelja i svakako bih volio imati priliku čuti dojmove i viđenja o odgledanom. Mislim da smo oblikovali nešto što bi moglo biti generacijski važno, a to kao takvo može funkcionirati jedino kroz dijalog s publikom.

Vjerujem autorima, cijelom timu, i obuzima me lijep osjećaj uzbuđenja. Zabavlja me i to što sam se s “Buđenjem proljeća” susreo još dok sam kao školarac bio član ZKM-ova Dramskog učilišta. Na poticaj tamošnje dramske pedagoginje Grozdane Lajić Horvat inscenirali smo fragmente tog komada. Ne inzistiram na tome da ovu predstavu radim u odnosu na taj proces, ali nema dvojbe da se neki krug ovim spletom okolnosti zatvorio, ili ponovno rastvorio.

TELEGRAM: Teme kojima se sam komad bavi i dandanas su u mnogim porama društva kontroverzne: prostitucija, seksualne slobode, zdravstveni odgoj… Drama ima 37 likova, a vas je na sceni petero.

JURIČIĆ: Nas petero igra djecu, nema niti jednog odraslog lika. Nadopisanoga ima dosta, a integralni tekst u velikoj je mjeri rekontekstualiziran ili prenamijenjen. Bilo bi pogrešno reći da je predstava nastala po motivima Wedekindova teksta, ali može se reći da funkcionira “u odnosu” na originalni predložak. Nameće se pitanje – je li kontroverza danas uopće moguća? Je li moguća na sceni, nakon što smo već odavno vidjeli ljude kako si na pozornici vade krv ili su u stvarnom seksualnom odnosu?

Taj seksualni čin nešto je čemu u mnogim gradovima svijeta možemo svjedočiti kao ravnopravnom izvedbenom činu. Naše je vrijeme u jednu ruku demistificiralo seksualnost, ali vjerujem da nam je ipak duboko ukorijenjeno u narav poimati ju kao nešto mistično. Mislim da ni ja osobno, niti predstava, nemamo potrebu tu ljudsku osobinu osuđivati. Sve je u redu tako kako jest.

TELEGRAM: Kako ste napravili luk između danas i onda?

JURIČIĆ: Nama se čini da je 19. stoljeće neka davna prošlost, ali možda je život uvijek bio isti, pa su neke stvari nama, ljudima iz 19. stoljeća, i starim Egipćanima jednostavno zajedničke. Ljudi se danas imaju potrebu uvjeravati da su napredovali u odnosu na prošla razdoblja, a to je istovremeno vrlo upitno. Naša predstava propitkuje imamo li mi danas stvaran odmak od onoga što je bilo provokativno i kontroverzno u periodu kada Wedekind piše ovu dramu.

Jasno je da je seksualnost koncem 19. stoljeća bila sustavno zatomljivana i, u odnosu na taj trenutak, mi jesmo doživjeli promjene. Ali unatoč tome što su sredstva danas drugačija, suština je možda ista. Predstavom je, nadam se, komad smješten u neki nedefinirani prostor, a to odražava i scenografija – ne inzistiramo ni na suvremenosti, niti na zastarjelosti. Izvedba je smještena u neko međuvrijeme i neki međuprostor u kojemu se svi možemo sresti.

TELEGRAM: Igrate Melchiora, koji u drami jedini nešto zna o ljudskoj seksualnosti, ali ipak ne uspijeva izbjeći klizanje u katastrofu. Biste li popili kavu s njim?

JURIČIĆ: Hahaha, bih. A možda i ne bih. Prva faza pripreme predstave za mene je često obilježena strahom zbog toga što svoj lik doživljavam miljama udaljenim od sebe. Gluma me uzbuđuje time što nudi perspektivu za istraživanje nečega u sebi što ne poznajemo, što budi anksioznost koja se krije u pitanju – kako će mi uspjeti uvjerljivo pomiriti razlike između lika i mene? Predrag trenutak u procesu mi je kada se priča potpuno obrne i kada tu anksioznost počinjem zamjenjivati strahom od toga jesam li u međuvremenu prebrzo pomislio da je taj lik ustvari – ja.

To je moment u kojem se prestajem opterećivati suvišnim stvarima. Kazalište je polje autentičnog i nečega što zbilja zastupaš. Melchior je kombinacija onoga što eventualno on jest i onoga što autorski tim misli da bi on mogao biti, te onoga što ja mislim da jesam i onoga što bih mogao biti. Zapravo, što više mislim da je njegovo lice bliže meni, tim više ne bih htio popiti kavu s njim (smijeh).

TELEGRAM: Kad govorimo o poimanju seksualnosti, i tu se vjerojatno nije puno toga od onda do danas stvarno promijenilo…

JURIČIĆ: U samoj drami, Wedekind u Melchiora upisuje, pretpostavljamo, vlastite postulate načina na koje poima seksualnost. Time Melchior postaje nositelj Wedekindovog manifesta. U originalnoj verziji, Melchior svom najboljem prijatelju Moritzu pokloni ilustraciju ženskog tijela i objašnjava mu seks kroz nešto literarno. Ciljano smo se igrali pitanjem je li to trenutak koji je i danas moguć? Skloni smo brzo pomisliti da nije, ali na neki način ipak i jest.

Svejedno, to Moritzovo neznanje u današnjem je kontekstu možebitno anakrono, jer Moritz danas ima ravnopravan pristup istim izvorima kao i Melchior. Internet nam stvara privid da je znanje jednako dostupno svakome. Melchiorova je svijest plod liberalnog odgoja, nečega što je u ono doba bilo ekskluzivna pozicija, a njegova potreba za znanjem i razumijevanjem svijeta u širem je smislu znak karaktera, ali i suštinska potreba lika.

Taj sam aspekt doživio vrlo osobno, jer i sam u sebi prepoznajem nevino naivnu potrebu spoznati što ovaj svijet jest i prodrijeti u načine na koje je uređen. Razumijem da je to potpuno neostvarivo i da u tom naumu nikada neću uspjeti, a opet je svaki dan u tom smislu rizičan. Nastojim balansirati između krajnosti u kojoj se izluđujem time što ne razumijem svijet u kojem živimo i spremnosti da pristanem na neznanje i prepustim se slobodnoj plovidbi, pa kako bude.

TELEGRAM: U životu, s obzirom na kazališne poetike u koje uplovljavate, volite “slobodnu plovidbu”, a ovo je kazališno krstarenje u mnogočemu klasičnije od onih, primjerice, Matije Ferlina, s kojim ste također nedavno surađivali.

JURIČIĆ: Iako je ovo, uvjetno rečeno, dramskija predstava od one koju sam s Matijom radio proljetos u Beču, prepoznajem neke sličnosti. Isti su neki scenografski momenti koje koristim, pa mi je vaše pitanje tim intrigantnije, jer se kroz ovaj proces često prisjećam upravo te Ferlinove predstave i procesa rada na njoj.

TELEGRAM: Što vam je pružio ovaj proces? Je li Sečen iskoristio vašu muzikalnost unutar drame?

JURIČIĆ: U predstavi koristimo razna sredstva, a glazba je jedan od nosećih elemenata. Potpisuje je Ivan Hlebić. Proces mi je dao prostora razmišljati o tome što je kazalište, koje su granice, ograničenja i mogućnosti. Volim vjerovati i nadati se da će ova predstava korespondirati s ljudima. Ta se vrsta komunikacije ne ostvaruje isključivo kroz odobravanje, već dapače i kroz detektiranje onoga što pojedinac smatra problematičnim. Iako predstava nije specifično rađena za srednjoškolce – unatoč tome što su likovi srednjoškolske dobi – nadam se da će se u publici zateći i gledatelji iz te dobne i životne skupine.

TELEGRAM: Što bi pisalo u vašoj pozivnici publici na “Buđenje proljeća”?

JURIČIĆ: Dođite mirni i opušteni i dajte da vas vozimo.